Vrag se veseli! – reče mi stari prijatelj. – Zašto Vrag? – upitah ga. – Zašto ne Đavao? Ili, u duhu kršćanskoga ćudoređa, Nečastivi? – Hoćeš reći – nasmija se on – da ta tri imena označuju jedno te isto biće?

U redu. Demonološki posve ispravno. Ali ti nazivci ipak naglašuju različite stvari. Nečastivi je ime bića koje ne treba „častiti“, a jednako pristaje i Đavlu (izvornomu „klevetniku“) i Vragu (izvornomu „neprijatelju“). Kako Klevetnika često časte i drugdje u svijetu, ja sam se odlučio za našu hrvatsku posebnost, za Neprijatelja. – Dobro – nasmijah se i ja. – Pa čemu se to Vrag veseli?

I odmah doznah: Vrag se veseli svakoj ludosti. Ponajviše uživa u političkomu mahnitanju i samosramoćenju uglednih ljudi, napose znanstvenika i umjetnika. Raskošnu mu je u tom smislu gozbu priredio Andrej Plenković sa svojim Vijećem za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima.

Kako je nastalo to vijeće? Štromarov, odnosno Vrdoljakov, HNS i Pupovčevi vitezovi najednom su bili počeli Plenkovića ultimativno granatirati zahtjevima da iz Jasenovca ukloni zakonito postavljenu spomen-ploču HOS-ovim bojovnicima poginulim u obrani domovine. Na toj im ploči, rekoše, bodu oči grozne riječi: „Za dom spremni“. A kako je to nepodnošljiva stvar, zatražili su da se kaznenim zakonom zabrani javna poraba toga gesla. „Inkluzivni“ se Plenković iznenada našao u velikoj nevolji. Na jednoj strani zakon, a na drugoj prijeko mu potrebni politički saveznici u državnoj vlasti! Neko se vrijeme vrtio u toj nevolji kao piškor u loncu. Na posljetku je našao tobože častan izlaz. Da ne pogine od prijateljske vatre, „inkluzivac“ je kobnu ploču – sporazumno s udrugom koja ju je postavila – premjestio iz Jasenovca u Kutinu, a javnu je porabu gesla „Za dom spremni“ prepustio odluci povjerenstva koje će za tu svrhu osnovati.

Prvotno je Plenković bio najavio osnutak Povjerenstva za suočavanje s prošlošću, a onda mu je, valjda, netko razjasnio da Hrvati zaziru od „povjerenstava“, jer ih podsjećaju na komunističke „komisije“, i da se podjednako mrgode na „savjete“, jer ih podsjećaju na ruske „sovete“. Stoga je obzirni eurohrvat svomu savjetodavnom tijelu nadjenuo podnošljivo ime: Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima.

Vijeće je osnovano pod vodstvom akademika Zvonka Kusića, predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a činilo ga je 17 članova: Zvonko Kusić, Stjepan Damjanović, Ivo Lučić, Ante Nazor, Antun Vujić, Nataša Jovičić, Marta Dragičević Prtenjača, Vanja Ivan Savić, Ivo Goldstein, Željko Tanjić, Aleksandar Jakir, Budislav Vukas, Mario Vinković, Nevio Šetić, Mladen Ančić, Jasna Omejec i Nenad Zakošek.

Ali ni lažno ime ni intelektualno elitan sastav Vijeća nisu mogli odagnati sumnju da je Vijeće zapravo – Vladina ideološka komisija. Otkud mi sada to? Pa to je bjelodano. Vijeće je osnovano po uzoru na negdašnju Ideološku komisiju Sabora Socijalističke Republike Hrvatske. Ima jednako ugledan sastav i jednako nemoguću misiju. Onā je Komisija trebala utjerati žive ljude u „ekskluzivnu“ komunističku paradigmu, a ovo je Vijeće trebalo utjerati žive ljude u „inkluzivnu“ globalističku paradigmu. Komisija je veličala svoje „drugove“, što je, uvjetno rečeno, i prirodno i razumno. Vijeće veliča svoje „neprijatelje“, što je, bezuvjetno rečeno, i neprirodno i nerazumno.

Možda pretjerujem? Ne bih rekao. Kako drukčije shvatiti pravorijek da je vojničko geslo „Za dom spremni' neustavno, a crvena zvijezda petokraka nesporna?! Tako je bilo u Jugoslaviji, dok komunizam nije skončao. Jedini je argument toga pravorijeka činjenica da je geslo bilo i ustaško, a zvijezda i partizanska. To je međutim besmislica. Kuna je bila samo ustaška, zašto im ona nije neustavna? Strašan je to pravorijek. To strašniji što milosrdno preporučuje da se javna poraba „neustavnog“ obrambenog gesla iznimno dopusti samo na groblju, i to uz odobrenje lokalnih vlasti. A crvena zvijezda petokraka nije sporna – iako se u Drugomu svjetskom ratu pod tom zvijezdom ratovalo protiv Nezavisne Države Hrvatske; iako su nositelji te zvijezde u prvim danima nakon rata planski smaknuli oko 200.000 i prognali oko 300.000 Hrvata; iako su pod tom zvijezdom gotovo pola stoljeća komunisti terorizirali hrvatski narod; iako je srpsko-crnogorska oružana sila pod tom zvijezdom prije 27 godina napala, razorila i zaposjela trećinu državnoga ozemlja Republike Hrvatske.

Što dakle? Je li to čudovito djelo, taj Dokument dijaloga što ga je za godinu dana sačinilo Vijeće akademika Kusića doista „dragulj humanosti i majstorija mogućeg u nemogućim uvjetima“, kao što misli profesorica ustavnoga prava Sanja Barić? Ili je to nešto drugo? Neka svatko sam sebi odgovori. Ja, primjera radi, mislim da taj bijedni spis, koji – Vragu na veselje – preporučuje da se kazneno goni spremnost na obranu domovine, a slavi neprijatelja, nije plod srca i uma svoga kolektivnog pisca. Prije će biti da je to nekakva intelektualno nadmoćna poruga vlasti. A što ako nije? Hm, da. Tada bi to mogao biti plod ćudi odgojene maksimom: Veži konja gdje ti gazda kaže. A što ako doista jest tako? Ništa. Svatko se ima pravo sramotiti.

 

Benjamin Tolić