Benjamin Tolić: Baščaršijin izbor
Sve se vrti oko Bosne. Osobito oko Vrhbosne, tj. današnjega Sarajeva. To je normalno. Bosna je naime „Juga u malomu“, kako su joj nekoć tepali poklonici Druga Tita i ljubitelji njegove komunističke džamahirije.
A gdje je tu Hercegovina? Hm, Hercegovina? Pa to ti je, veli mudrac od Baščaršije, zapravo – Bosna. Točnije, žalostan prežitak one divlje srednjovjekovne Bosne koju su tek Osmanovci s Allahovim poslanjem uljudili i obdarili civilizacijom. A Republika Srpska, što je s njom? E, to je „čudesno biće“ (ens mirabile)! Biće bez pokrića. Nešto kao nepokriven ček. To „biće“ (entitet) pravoslavnih Bošnjaka smješteno je ni u Bosni ni izvan Bosne. Ono ima sve atribute države – ime, ozemlje, granice, vlast i pravni sustav – a nije država. Ta geopolitička sprdnja nastala je na pravoslavnom rodomoru muslimanskih Bošnjaka, a postala je neostvarivim idealom katoličkih Bošnjaka koji ne mogu prežaliti svoju ratnu Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu.
Zgodno je to unitarno mišljenje. Kako hrabro spaja žive oprjeke! Ono vidi samo jednu jedinstvenu Bosnu i ne može zamisliti njezinu propast: Bosne će biti sve dok bude nas muslimanskih Bošnjaka. Takvo umovanje niknulo je iz krvavoga humusa što ga je nakon raspada Jugoslavije pripravilo sukobljavanje geostrateških interesa velikih sila u Bosni i Hercegovini. Bosna je dakle vječna. Bit će ili središnja zemlja engleskoga ili njemačkoga Zapadnog Balkana ili osobni sultanov vilajet na europskom rubu Novoosmanskoga Carstva.
Ni u Banjaluci ni u Zapadnomu Mostaru, a kamoli u Beogradu i u Zagrebu, stvari ne izgledaju tako. No ne ću o tomu. Radije ću na vrlo poučnu primjeru pokazati kamo vodi takvo umovanje.
Nedavno je, kako po cijelomu svijetu trubi Damir Uzunović, vlasnik nakladničke kuće Buybook, Povjerenstvo za izbor i imenovanja sarajevskog Gradskog vijeća bilo jednoglasno odlučilo predložiti Vijeću da odlikuje Orhana Pamuka naslovom počasnoga građanina grada Sarajeva.
Tko je, ba, taj Orhan Pamuk? Kako: tko?! Pa naš čo*ek u Stambolu! Turčin, rođen u Carskomu Gradu, zapadnjački odgojen, široko i duboko izobražen, pisac niza blistavih romana i pripovijedaka, objavljivan na nekoliko desetaka jezika u milijunima primjeraka, a god. 2006. okrunjen Nobelovom nagradom za književnost! On je uz to već počasni građanin pet-šest drugih gradova na Zapadnomu Balkanu. Mnogostruko je dakle slavniji od našega Meše Selimovića i Ćamila Sijarića zajedno. Rado je dolazio na Zapadni Balkan, pa i u Hrvatsku, tamo gdje je u njoj još gorjela kakva „zapadnobalkanska“ vatrica. Neobično ga vole, pa za njim i javno uzdišu učenije ženske „na ovim prostorima“.
Krasne su to stvari. Da, krasne! Ali ne će Pamuk biti počasni građanin Sarajeva. Kako?! Povjerenstvo se nakon tjedan dana – predomislilo. I povuklo prijedlog. Pamuk, rekoše povjerenici, nije dovoljno učinio za Sarajevo. Te umjesto njega za počasnoga građanina Sarajeva predložiše – Stjepana Mesića, „doživotnog bivšeg“ predsjednika Republike Hrvatske. I on će, ako se ne uvrijedi, od travnja radosno nositi taj časni naslov.
Na prvi pogled čudno? Ali ako se malko razmotri, i nije čudno. Povjerenstvo vjerojatno nije znalo da odlični Stambolija ima i ozbiljnih mana. Pa on, molim vas lijepo, svašta govori i piše, kao da nije Turčin. Te Turci u Prvomu svjetskom ratu počinili rodomor (genocid) nad Armencima, te Turci u novije vrijeme poubijali oko 30.000 Kurda. Uz to na sav glas osuđuje vladavinu turskoga predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana jer zatvara novinare i književnike, guši slobodu govora, progoni ideološke protivnike i zatire demokratsku političku oporbu. Da je Baščaršija Pamuka proglasila počasnim građaninom Sarajeva, to se sigurno ne bi svidjelo sultanu Erdoğanu, a uvrijedilo bi i njegova valiju Bakira Izetbegovića.
A otkud Stjepan Mesić? Zašto njega časte? To je pitanje naoko zakučasto, ali ima li se na umu zemljopisna različitost poimanja časti, i ono postaje jasnije. Istina, Mesić je, dok još nije bio predsjednik Republike Hrvatske, kao tajni dragovoljac Tužiteljstva na Haaškomu sudu lažno svjedočio da je Hrvatska u Domovinskom ratu izvršila oružanu agresiju na Bosnu i Hercegovinu. To je, uvjetno rečeno, bilo nečasno, ali koristilo je i beogradskoj čaršiji i sarajevskoj Baščaršiji. A kada je postao predsjednikom Republike Hrvatske, punih je deset godina upućivao bosansko-hercegovačke Hrvate na pokornost Bošnjacima. Ni to nije bilo osobito časno, ali drukčije se vidi iz Sarajeva. Mesić je uz to i pisac. Malo je manje slavan nego Pamuk, ali ne treba zanemariti da je njegova jedna jedina knjiga rasprodana u tri izdanja. A mijenjala je naslov, u skladu s razvojem piščeva shvaćanja časti: Kako sam rušio Jugoslaviju? Kako smo rušili Jugoslaviju? Kako su rušili Jugoslaviju?
To su dobri razlozi za dodjelu naslova počasnoga građanina Sarajeva, ali unatoč tomu jamačno ne bi „Doživotni Bivši“ njome bio počašćen da Erdoğan nije Mati Graniću rekao da mu je Hrvatska u srcu.
Benjamin Tolić