Sljedeći tjedan, na poziv hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, stiže srpski predsjednik Aleksandar Vučić u dvodnevni posjet Zagrebu. Vijest je u Hrvatskoj odjeknula kao grom iz vedra neba.

Zašto? Teško je to razumjeti. Hrvatska je još 1996., nakon pobjede u Domovinskom ratu, sklopila sa srpsko-crnogorskom Jugoslavijom sporazum o normalizaciji uzajamnih odnošaja, koji su nakon crnogorskoga otpadništva bratski ili, bolje, sestrinski u cjelini naslijedila „oba oka u glavi“.

Prostodušni hrvatski svijet vidio je tada taj sporazum kao osvit mira. Ljudi su vjerovali da će se Srbija, stožerna republika bivše „Savezne Republike“, pomiriti s novonastalim susjednim državama i podmiriti račune za svoje ratne pustolovine na njihovim teritorijima, te da će sve te države početi živjeti u duhu dobrosusjedstva i poštene suradnje.

Ali od toga ne bi do dana današnjega gotovo ništa. S protokom vremena, osobito otkad su svu vlast u Srbiji osvojila „dva raka“ četničkoga vojvode Voje Šešelja (Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić) u savezu s Miloševićevim „Malim Slobom“ (Ivica Dačić), postalo je normalno da Srbija drži pod okupacijom dijelove hrvatskoga državnog ozemlja, da srpski predsjednik (Nikolić) u inozemstvu svojata hrvatski mučenički grad Vukovar, da srpska vlast podjaruje srpsku narodnu manjinu u Hrvatskoj protiv hrvatske države, da srpski ministar vanjskih poslova (Dačić) u svijetu kalja Hrvatsku državu bučnim lažima i povijesnim krivotvorinama (Dačićeva propagandistička izložba „Istina o Jasenovcu – pravo na sjećanje“ što ju je Gideon Greif prošli tjedan otvorio u zgradi Organizacije ujedinjenih naroda u New Yorku).

Službena srpska priča teče ovako: Hrvati su u svojoj NDH, kao nitko drugi u drugim europskim državama – ni Srbi u Nedićevoj Srbiji, ni Francuzi u Vichyjevskoj Francuskoj, ni Madžari u Horthyjevoj Madžarskoj – tamanili ne samo Židove, nego i Rome i Srbe, a iz Republike Hrvatske u svomu su Domovinskom ratu prognali gotovo sve Srbe. Sve u svemu: Hrvati su nevjerojatno opak, antisemitski, naci-fašistički, genocidan narod.

Hrvatska Predsjednica sigurno zna tu srpsku priču, ali ju očito shvaća po ključu „oca srpske nacije“ Dobrice Ćosića izbrušenom u „Deobama“: „Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno.“ A tko im dobrohotan može takvo što zamjeriti?

U tom ozračju hrvatsko-srpske ljubavne mržnje Predsjednica se sa srpskim patriotima već družila, počevši od svoga predsjedničkog ustoličenja. Bilo je tu i ljubljenja (to je, kako reče Dubravka Šujica, „europsko ponašanje“). Hrvata se međutim najdublje dojmila Predsjedničina idila s Aleksandrom Vučićem na mostu preko najmoćnije europske rijeke i srpsko-hrvatska Subotička deklaracija o kojoj pojma nije imalo hrvatsko ministarstvo vanjskih i europskih poslova. A onda je nešto zapelo, pa je Predsjednica svoje „patriotske Srbe“ nedavno duboko uvrijedila nediplomatskom izjavom da će Dunavom još mnogo vode proteći prije nego što Hrvatska i Srbija postanu prijateljske zemlje. Valjda je hiroviti Dunav, čuvši to, ubrzao svoj tijek, i evo iznenada njezina poziva Vučiću.

Naciju je silno uznemirila ta vijest. Vučić bi, viče SDP-ov zastupnik u Hrvatskomu [državnom] saboru Bojan Glavašević, trebao biti persona non grata u Hrvatskoj jer je kao izaslanik četničkoga vojvode Voje u Glini sokolio hrabri krajinski otpor „ustaškoj državi“. HDZ-ov potpredsjednik toga istog Sabora Milijan Brkić ne misli tako. On „i te kako“ podupire Predsjedničin potez. „Srbija je“, veli Brkić, „naša prijateljska i susjedna država.“

To je linija podjele. Jedni se kostruše na Predsjednicu tvrdeći da nije smjela podleći Washingtonu i Bruselju te Vučića i Dačića činiti podobnima za Europu ne obzirući se na zlo koje oni čine Hrvatskoj; drugi Predsjednicu hvale preko svake mjere. U njoj vide dalekovidnu državnicu i nadaju se da će ona sa srpskim četnicima („jer smo i mi i oni kršćani“) stvoriti kršćanski obrambeni bedem Europe kao što smo nekoć zajedno bili „antemurale Christianitatis“. Treći se zanose njezinom maksimom „Država se vodi razumom, a ne emocijama.“

Što mislim ja? Čudim se neobičnim očitovanjima stajališta iz SDP-a i HDZ-a. Mudrost o “predziđima“ djeluje mi „celomudreno“. Razum bez emocija nimalo me ne impresionira jer znam da sam razum u politici malo vrijedi, a svjestan sam i da postoje barem dvije vrste razuma – razum gospodara i razum sluge. A mislim da nikako nije razumno vjerovati Vučiću i Dačiću. Daj, Bože, da se varam.

 

Benjamin Tolić