O mrtvima, napisao sam prošli put, samo dobro. Tko o pokojniku nema što dobro reći, neka o njemu šuti. To je u hrvatskoj kulturi nepisano pravilo pristojna ponašanja. Dodao sam da se samo prostaci, podjednako domomrzci i domoljubci, ne drže toga pravila. I sad mislim da sam o tomu dobro prosudio.

Ali ne ponavljam to stoga što mi je srcu prirasla mudra izreka da je ponavljanje majka znanja, nego stoga što me zbog prevelikog broja iznimaka spopada slutnja da je na pomolu prevrat u poimanju pristojnosti. U svijetu u kojemu je sve moguće, a ništa zbiljsko, nije nemoguće da prostota postane pristojnost, a pristojnost prostota.

Prostačenje najnižih slojeva društva, psovke i uvrjede kojima „međumrežni ratnici“ štrcaju jedni druge i časte društvene, kulturne i političke uglednike iz svjetonazorno protivničkog tabora, nitko ne smatra bezazlenim ventilom frustracija. Svi prosvijetljeni i kakvom-takvom moći pomazani promatrači, kada je riječ o protivničkim prostotama, vide u njima – „govor mržnje“. Dobro, neka bude. Vlast međutim može tomu govoru vrlo lako stati na kraj. Kako? Onako kako to odavno čine međumrežni portali velikih novina koji ne dopuštaju komentiranje važnih članaka. Malo je teže s društvenim mrežama, ali Facebook odnedavnopokazuje da i tu ima lijeka.

Mnogo je međutim važnije pitanje: Kako ušutkati prostotu koja se predstavlja kao govor ljubavi, a bjelodano izvire iz mržnje?

Otkud sad to? Kakav „govor ljubavi“? Istina, ta se sveza riječi rijetko rabi, pa je lako moguće da čitatelja iznenadi, ali pojam se općenito podrazumijeva. Javni govor svećenika, državnih dužnosnika, vođā političkih stranaka, umjetnika uzdržavanih javnim novcem trebao bi po definiciji biti izrazom zauzetosti za opće dobro, a može se po uzoru na „govor mržnje“ metaforički nazvati – „govorom ljubavi“. Razuman se čitatelj pita: Kakvu i čijemu dobru služi ljubavno „zbigecana“ mržnja? Pitanje je na mjestu, a odgovor je na čitatelju.

Nisu te preruhe od jučer. Ima ih mnogo. Za potrebe ovoga članka dostatno je predočiti nekoliko primjera.

Kada je udruga žena „strateški“ silovanih od srpske vojske zamolila gospođu Vesnu Pusić da primi njezino izaslanstvo, gospođa se Pusić oglušila o tu molbu, ali je zauzvrat spomenute žrtve brutalnoga spolnog nasilja pozvala da se priključe – Povorci ponosa. Drugim riječima, gladnim je ljudima koji traže ribu pružila zmiju. Kada je general Slobodan Praljak u sudnici Haaškoga sudišta odbacio nepravednu presudu i radije izabrao časnu smrt nego „nečastan“ život, dio je [narodnih] zastupnika u Hrvatskomu [državnom] saboru predvođen Goranom Beusom Richembergom nad tim tragičnim događajem likovao više nego Izetbegovićevi unitaristički Bošnjaci u Sarajevu i Mostaru te demonstrativno odbio odati počast „ratnomu zločincu“. Malo zatim banjalučki je biskup Franjo Komarica generalov seppuku u sudnici proglasio „kukavičlukom“ i pozvao svoje sunarodnjake da prestanu slaviti „ratne zločince“. Pa što? Ništa. Samo podsjećam da se preuzvišeni gospodin biskup duhovno suobličio s Haaškim sudom. Otkad je Ivo Sanader Miloradu Pupovcu čestitao Božić riječima „Hristos se rodi!“, božićni su domjenci Srpskoga narodnog vijeća državnim vlastima u Hrvatskoj obvezna godišnja pokora. Ove je godine Pupovac kao domaćin domjenka predsjedniku Vlade Republike Hrvatske Andreju Plenkoviću održao pred cijelom nacijom dojmljiv „božićni čas istorije“. Poučio ga je da su Hrvati imali dva politička pokreta – Ilirski i Ustaški, te suvereno ocijenio da je prvi prihvatljiv, a drugi neprihvatljiv. Pri tomu je u svoj ideološki hram bez imalo srama prizvao časnoga hrvatskog pjesnika i političkoga Hrvata Petra Preradovića. Te političke turpizme sustigao je ovih dana perspektivni [narodni] zastupnik u Hrvatskomu [državnom] saboru Ivan Pernar javnim likovanjem nad smrću Marijana Hanžekovića.

U redu, reći će tkogod, ali ti su turpizmi samo grijesi protiv pristojnosti. Kakve oni imaju veze s kulturom?

Taj se prigovor može činiti neoborivim onomu tko misli da se o političkoj kulturi kao kulturi može govoriti samo uvjetno, onako kako primjerice katkad govorimo o poljodjelstvu kao o agrikulturi. No to je stubokom krivo. Jednostavno stoga što politika niče iz kulture, a ne kultura iz politike. Odatle slijedi ispravan zaključak: Kakva kultura – takva politika.

A ni u kulturi u užem smislu ne manjkaju slični turpizmi. Sjetimo se samo knjiga „Jezik i nacionalizam“ Snježane Kordić i „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ Đure Zatezala, te filmova „15 minuta – Masakr u Dvoru“ i „Ministarstvo ljubavi“. U tim kulturnim proizvodima jasno se nazire ubitačna ljubav prema hrvatskoj naciji i državi. No ona se posve jasno očituje tek u kazališnom silovanju na hrvatskoj zastavi i masovnom smaknuću Zlatka Hasanbegovića, Željke Markić, Mile Bogovića, Velimira Bujanca i Josipa Klemma – pod svinjskim maskama.

Većina Hrvata tumači te kulturne svinjarije kao žalovanje hrvatskih jugana za pokojnom Jugom. I sam imam razumijevanja za tu tugu. Ali protivim se financiranju toga žalovanja novcem poreznih obveznika, jer nastavimo li i dalje državnim novcem hraniti svinjsku kulturu, ne ćemo se riješiti svinjske politike.

 

Benjamin Tolić