Sutra će žalbeno vijeće Međunarodnoga kaznenog sudišta za bivšu Jugoslaviju, koje čine Maltežanin Carmel Agius, Kinez Liu Daqun, Amerikanac Theodor Meron, Talijan Fausto Pocar i Južnoafrikanac Bakone Justice Moloto, objaviti konačnu presudu bosansko-hercegovačkim Hrvatima Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću, optuženima i osuđenima od toga sudišta zbog organizacije i provedbe „udruženoga zločinačkog pothvata“ protiv bosansko-hercegovačkih Muslimana, današnjih Bošnjaka, u muslimansko-hrvatskim oružanim sukobima u hrvatskomu Domovinskom ratu u Bosni i Hercegovini god. 1992./93.

Haaški sudbeni postupak u predmetu „Prlić i drugi“ hrvatske je vlasti vrlo malo zanimao. Prema toj činjenici ravnali su se i glavni mediji u Hrvatskoj, podjednako i tiskani i elektronički, i javnopravni i zasebnički, i oni u hrvatskomu i oni u tuđinskomu vlasništvu. Mediji su samo bdjeli nad „suradnjom“ hrvatskih državnih vlasti „s haškim Sudištem“.

A što je bila  ta „suradnja“? Blago rečeno, samo zgodan smokvin list za potporu – Tužiteljstvu haaškoga Sudišta! Tu međutim nije bilo nikakve zamjerke. Nije bilo niti je moglo biti. Zašto? Sama tadašnja glavna tužiteljica haaškoga Sudišta Carla del Ponte javno je izrekla najvišu pohvalu toj suradnji, čudeći se što hrvatske državne vlasti njezinu Tužiteljstvu daju i dokaze koje Tužiteljstvo od njih ne traži. Zvuči pretjerano? Cinično?

Možda. Pohvala međutim nije bez osnove. Treba se samo sjetiti kako je Stjepan Mesić, kada se uspeo na Pantovčak, hrpimice slao hrvatske „državne tajne“ iz arhiva svoga predsjedničkog prethodnika Franje Tuđmana u Haag. Istim nedvosmislenim jezikom govori svečana večera što ju je u čast tužiteljice Del Ponte u Zagrebu priredila Sanaderova Vlada. Tomu perverznom kaznenopravnom događaju sjajnom je domaćicom bila Sanaderova ministrica pravosuđa Vesna Škare Ožbolt. Te vladarske bravure visoko je nadmašila Jadranka Kosor svojim mahnitanjem u potrazi za „topničkim dnevnicima“, s pomoću kojih je haaški tužitelj Serge Brammertz kanio dokazati svoju lažnu tezu o prekomjernom granatiranju Knina u osloboditeljskoj vojno-redarstvenoj akciji Oluji. Hrvatske je branitelje na posljetku od prekomjernog ludovanja gđe Kosor zaštitio – haaški Sud.

Zašto podsjećam na te grozote? U njihovu svjetlu posve je razumljiva nezainteresiranost vlasti Republike Hrvatske za haaške muke vodstva ratne Hrvatske Republike Herceg-Bosne. U tom svjetlu nije neshvatljiva ni šutnja tako zvanih hrvatskih medija o tim mukama. Odatle bi ozbiljan promatrač mogao naslutiti da je oštroumna inkriminacija „udruženi zločinački pothvat“ smišljena u Zagrebu, a ne bi bio daleko ni od zaključka da je legendarna „suradnja“ hrvatskih državnih vlasti „s haaškim Sudištem“ u predmetu „Prlić i drugi“ vjerojatno bila jednako usrdna kao u predmetu „Gotovina i Markač“.

Što dakle, što će biti, dok ovo pišem, sutra? To nitko ne zna. Zašto? Međunarodno je kazneno sudište za bivšu Jugoslaviju u Haagu – političko sudište. Ono nije osnovano radi dijeljenja pravde, nego radi pravosudnog dovršenja „nedovršenih ratova“ na bojištima bivše Jugoslavije, radi uspostave mira i pomirbe među državama nastalim nakon tih ratova. Stoga je haaška pravda kakva jest – uglavnom nepravedna. Uostalom, da se u Haagu dijeli pravda, vodstvo Hrvatske Republike Herceg-Bosne ne bi danas tamo ni bilo, a da se u žalbenomu postupku redovito ispravlja nepravda učinjena u prvostupanjskomu postupku, Jadranko bi Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić sutra bili oslobođeni svake krivnje i pušteni iz uza.

Ali pravednost se Haaškoga suda nabolje ogleda u tomu što ni čovjeku kojega oslobodi krivnje ne isplaćuje nikakvu naknadu za pravosudni teror izvršen nad njim. A taj teror zna biti vrlo dugotrajan. U slučaju „Prlić i drugi“ trajao je – punih 13 godina.

Što nam dakle preostaje? Nadati se još malo, do sutra, pravednu oslobođenju, a nakon presude – kakva god ona bila – ostati u srcu i duši solidarni s mučeničkim barjaktarima slobode hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini.

 

Benjamin Tolić