Ovu 26. obljetnicu pada Vukovara dostojno smo, kao i uvijek dosad, obilježili u Vukovaru hodnjom tužne Kolone sjećanja od Bolnice do Memorijalnog groblja na Ovčari, misama  zadušnicama za poginule hrvatske branitelje i paljenjem svijeća diljem domovine za sve žrtve srpsko-crnogorskih zločinačkih orgija.

Kolonu sjećanja u Vukovaru predvodili su predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora Gordan Jandroković i predsjednik Vlade Andrej Plenković.

– Pa što? – reći će tkogod. – To je stara vijest. – Jest, stara, slažem se. I drago mi je što, ovako kako sam je ja prenio, nije bila nikakva novost ni kada je bila posve nova. Ta je vijest i tada bila samo potvrda da je održan doličan obred kakav se očekuje od kršćanske nacije. Stoga nisam zabilježio ni poruke trojnoga vrha državne vlasti – Predsjedničinu: mnogo će vode proteći Dunavom dok Hrvatska i Srbija ne budu mogle reći da su prijateljske države; ni Jandrokovićevu: Srbija će morati priznati svoju ratnu krivnju; ni Plenkovićevu: Vlada će se pobrinuti za dobru budućnost Vukovara.

A što ja imam protiv tih poruka?! Baš ništa.  Upravo suprotno, držim da su te poruke lijepo složene i izrečene u pravom času i na pravom mjestu. Ali ne znam njihovu težinu. Nisam siguran što one uistinu znače. Jesu li to naznake nove državne politike prema središnjoj zemlji Zapadnoga Balkana ili tek retorički cvjetići namijenjeni za jednokratnu uporabu u točno određenu času i na točno određenu mjestu?

Na te maksimalno uljuđene izjave odmah su graknuli  zapadni Balkanci i s onu i s ovu stranu Dunava. Srbi su gđi Grabar-Kitarović žestoko zamjerili što je na komemoraciju u Vukovar došla u „ustaškim“ žutim čizmama, tako zvanim zengama, kakve su se 1991. proizvodile u Borovu, a nosili su ih vukovarski branitelji. Srpski su se zapadni Balkanci još više zgrozili kada im se pričulo da se tih dana Vukovarom ori „monstruozni“ hosovski usklik „Za dom spremni!“. To je, dakako, ludo, ali neka im bude kad tako hoće.

Jednako se unezvijerila zapadnobalkanska peta kolona s ovu stranu Dunava. Bivši hrvatski ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, onaj kojega će nacija pamtiti po tomu što je za svoga ministrovanja dao svoga političkog  protivnika Marka Frančiškovića zatvoriti u umobolnicu i po tomu što se u to vrijeme na travnjaku Hajdukova stadiona mistično ukazala golema nacistička svastika, taj je Ostojić odmah, odnekud s Orijenta, dreknuo: To škodi hrvatsko-srpskim odnosima! On kao ministar unutarnjih poslova nikada ne bi rekao to što govori gđa Grabar-Kitarović. Puno je rječitiji bio Bojan Glavašević, sin legendarnog vukovarskog novinara i pjesnika Siniše Glavaševića, koji je zaglavio na Ovčari. Taj nesretnik očito drži da su Hrvatska i Srbija – unatoč svemu – prijateljske zemlje te podsjeća gđu Grabar-Kitarović na cvijeće i poljupce što ih je na dunavskomu mostu primila  od Aleksandra Vučića.  Ali sve bi to bilo luk i voda bez slavne hrvatske „katedrale duha“, narečenoga HRT-a. Stoga je Aleksandar Stanković pozvao hrvatskoga branitelja, po narodnosti Srbina, Predraga Mišića – Peđu na svoju zapadnobalkansku misu Nu2. I pokušavao je Peđu pred cijelom nacijom uvjeriti da je na hrvatskoj strani sudjelovao u – građanskomu ratu! To je, dakako, glavna srpska teza. Stvar je, naravno, propala jer su Peđi posve jasni pojmovi u kojima se sladostrasno gubi zapadnobalkanska peta kolona u Hrvatskoj.

Što na sve to reći? Vijest o Danima sjećanja, kao što rekoh, nije novost. Nisu novost ni političke čarke velikosrpske pete kolone u Hrvatskoj. Samo je neizrecivo gnusno to što njezini bojovnici ni nakon više od četvrt stoljeća ne dopuštaju domoljubnim Hrvatima da u miru jednom godišnje skupno oplaču svoju Guerniku.

A naša Predsjednica? Gledam identifikacijski rekvizit, i čini mi se da gospođa dobro shvaća. Samo su žute čizme, slavne „zenge“, u Hrvatskoj prikladne za državnički put.

 

Benjamin Tolić