U sjeni prijepora između Pantovčaka i Griča dogodio se neobičan javni razgovor. Po čemu neobičan? Po tomu što nije bio ni istodoban ni istomjestan.

Prvo je u nedjelju 5. studenoga Romana Kovačević Barišić u Večernjemu listu objavila razgovor s uglednim psihijatrom dr. Vladom Jukićem pod naslovom „Psihološko stanje nacije“. Razgovor zanimljiv s različitih gledišta. Malo poslije postao je taj razgovor još zanimljiviji, ne stoga što je malko „odležao“, nego stoga što mu je msgr. Ivan Miklenić 13. studenoga u Glasu Koncila pridodao svoj komentar pod naslovom „Kakvo je stvarno stanje u hrvatskoj naciji? Bolja   budućnost ne može se spriječiti“.

Svašta! – misli ćudljiv čitatelj. – Nepristojni me člankopisac kani gnjaviti psihijatrijsko-kleričkim naklapanjem! A ja možda uzalud čekam da njegova zloća izloži i obrazloži svoje mišljenje o političkomu prijeporu između Pantovčaka i Griča?! Vjerojatno je zaboravio da  je u prvoj rečenici članka upravo taj prijepor nataknuo na udicu i bacio ga kao mamac mojoj radoznalosti? A da zlo bude gore, ne mogu ni prosvjedovati protiv njegove podlosti!

Razumijem ja to negodovanje, no ono je bez osnove. Čitatelj može u svakom času odustati od čitanja. Ne mora ni početi čitati. A psihijatar Jukić i msgr. Miklenić ne naklapaju. Prvi je, dakle, dušoliječnik, a drugi dušobrižnik u korijenskom značenju tih riječi. Oni lijepo, akademski, artikuliraju svoja politička razmatranja. Iz njih manje govore njihove profesije, a više njihovo ljudsko iskustvo i zauzetost za dobro hrvatske nacije. A ni ja ne kanim iznevjeriti čitateljevo očekivanje.

Dobro, sudeći po naslovima, ta gospoda govore, poput Aristotela, o duši – περì ψυχῆς? Bave se dakle dušoslovljem iliti psihologijom? Je li tako?

Da, tako nekako. Ali samo prividno! Ne bave se oni psihologijom pojedinca, nego psihologijom društva, točnije psihologijom – hrvatske nacije! To je, čini mi se najnovija, vrlo zarazna moda u Hrvatskoj. Eto, populacijskom se politikom, tj. onom upravnom djelatnošću koja skrbi o dobrobiti demosa, populacije, pučanstva, puka u nas ne bavi nitko, a demografijom iliti pukopisom, tj. znanošću o demosu, populaciji, pučanstvu, puku bavi se svatko.  Ljudi jednostavno vole tu znanost i njezina čudesa. I ne žele demografiju prepustiti demografima poput Stjepana Šterca i Anđelka Akrapa. A, ne! Stoga je Andrej Plenković u svojoj Vladi zadužio Nadu Murganić da se bavi tom znanošću, a sam predsjeda svomu Vijeću za demografsku revitalizaciju.    

A zašto sam se ja prikrpio toj raspravi dvojice znanstvenika? Pa nisam ja ni psihijatar, ni psiholog, ni teolog? Zar zbilja želim arbitrirati u tim stvarima?

Moji su razlozi plemeniti. A nisu ni preuzetni. Ne želim arbitrirati u nečemu u što se slabo razumijem. Želim ponajprije izraziti svoje udivljenje i dušoliječniku i drušobrižniku. Zbog čega?

Dr. Jukić veli: „Narod je rezigniran, izgubio je povjerenje u sebe, u vlast, u državu i jasno je da u takvoj situaciji ne može biti kreativan i izaći iz začaranog kruga.“ On zasigurno zna što govori. Gubitak vjere i povjerenja smatra velikim problemom. Takvim viđenjem stanja nacije zapravo navješćuje pogubnu perspektivu, koju izvodi iz sadašnjega „psihološkog stanja nacije“. Sve to zvuči razborito. Kada govori o „vjeri“ i „povjerenju“, dr. Jukić govori, ako sam dobro razumio, o vjeri i povjerenju u ljude i ljudske ustanove – o pojavi koja se može nazvati  „malom vjerom“. O tomu vrlo slično misli predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović kada zvoni na uzbunu zbog populacijskoga sloma nacije. Predsjednica svoju misao izriče paradoksom: Hrvatska izlazi iz sebe. 

Takav opis stanja nacije  uzbudio je msgr. Miklenića, jer ga je vjerojatno doživio kao sijanje defetizma, a „Večernjakovu“ najavu i uredničku obradbu razgovora kao dio protuhrvatskoga promidžbenog scenarija. Stoga je „maloj vjeri“ (vjeri u ljude) dr. Jukića suprotstavio svoju „veliku vjeru“ (vjeru u Boga), tvrdeći da u hrvatskomu narodu i hrvatskomu društvu postoji zdrava jezgra, te da je svako stanje nacije popravljivo dok postoje zdravi pojedinci. I zaključio. „Bolja hrvatska budućnost ne može se spriječiti!“

Što ja o tomu mislim? Draža mi je misao msgr. Miklenića, ali uvjerljivije mi je Jukićevo i Predsjedničino viđenje. Na njihovoj je strani osjetilna zbilja, a na njegovoj apstrakcija. Ali i „mala“ i „velika vjera“ jednako su milost Božja.

Benjamin Tolić