Saborska se družba Orsata Miljenića okupljena u istražnom povjerenstvu za Agrokor lijepo zaigrala. Uzela je i dobar zalet – od početka! Sve će oni, vele, izbistriti. Sve: i sve okolnosti u kojima je poljoprivredni div nastajao, i tko je sve njegovu vlasniku Ivici Todoriću politički pogodovao, i tko je sve pri tomu brk omastio.

Hm, da. Zadaća bi to bila preuzetna da ju je sebi zadala kakva skupina običnih ljudi. Ali naši su [narodni] zastupnici, napose ovi u Istražnomu povjerenstvu za Agrokor, urešeni svim mogućim  krjepostima.  Najviše ih krasi duboko znanje, čvrsta logika, gipka dijalektika, domoljubni žar i neukrotiva žudnja za istinom. Stoga ne sumnjam da će oni tu zadaću uzorno izvršiti u poslovničkom roku. Moju vjeru osobito krijepi i to što svi mi, ako se ne varam, i predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović, i cjelokupna hrvatska javnost, od tih ljudi očekujemo da nam temeljito rasvijetle mračnu stranu preporoda hrvatskoga kapitalizma. Nije li tako?

To će se dakle sigurno dogoditi. Naravno, ako našu („populističku“?) radoznalost u odsudnomu trenutku ne nadjačaju opskurni fiškali. Oni od osnutka toga saborskog tijela mašu zakonskom odredbom da početak kaznenoga postupka nužno prekida rad istražnoga povjerenstva. Glavni državni odvjetnik Dinko Cvitan tumači tu odredbu prohibitivno samo ako se istražno povjerenstvo upušta u istraživanje onoga što je sub judice. Josip Manolić, negdašnji predsjednik vlade, na ispitivanju se „u svojstvu svjedoka“ u Istražnom povjerenstvu iskreno čudi rečenoj zakonskoj odredbi jer drži da je ona protuustavna. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović misli da zakonodavčeva žudnja za istinom može lako ukloniti tu pravnu zaprjeku – hitnom izmjenom zakona.

Ne znam, dragi čitatelju, kako se sve to vama čini, ali mene su prva dva dana rada Povjerenstva razočarala. Čuo sam hrpu banalnih stvari, a teško mi je bilo praviti se da ništa od toga  dosad nisam znao.

Ipak donekle me se dojmilo svjedočenje doživotnoga bivšeg predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića. On je vjerodostojan svjedok. A nije sâm o sebi tako mislio kada je u Haagu na sudu lažno svjedočio protiv Hrvatske. Tamo je na odvjetničko pitanje vjeruju li mu ljudi odgovorio: „Meni vjeruje samo moja žena.“ Taj me je dakle vjerodostojnik prosvijetlio. Ništa se, veli, nije moglo privatizirati bez predsjednika Franje Tuđmana, njegova savjetnika za unutarnju politiku Ivića Pašalića i Borislava Škegre. – Ništa – pomislio sam tužno. – Ni „vreća cementa“, a kamoli našička cementara! – A onda sam se razveselio, kada sam čuo da je Mesić za ministra poljoprivrede predlagao Antu Todorića, oca privremenog Londonca Ivice.

Manje me je svojim svjedočenjem prosvijetlio Josip Manolić. Naprotiv, malo me je i zbunio. On je, ni kriv ni dužan, zahvaljujući dubokoumnim pitanjima ispitivača, uglavnom potvrđivao opća mjesta hrvatske tranzicijske priče. Na primjer, da su mahom komunistički direktori preko noći postajali – kapitalistički vlasnici. Ma nije moguće?! I još je k tomu tjerao u laž svoga trostrukog druga Mesića! Dva su naime „antifašista“ drugovala u trima političkim strankama – u Komunističkoj partiji Hrvatske (KPH), u Hrvatskoj demokratskoj zajednici (HDZ) i u Hrvatskim nezavisnim demokratima (HND). – A, ne – veli Manolić – nije Mesić predlagao Antu Todorića za ministra poljoprivrede, predlagao sam ga ja! Ali Todorić se i Tuđman nisu koncepcijski složili, pa od toga nije bilo ništa. Eto k vragu! Puče „antifašizam“ na Anti Todoriću!

Žao mi je Mesića, ali što mu ja mogu. Neka ga tješi  usamljena vjera njegove supruge Milke.

Što li će otkriti drugi svjedoci? Vjerojatno ništa. Kako ništa? Nitko ništa ne zna. Ali saborska će lakrdija potrajati. Naslušat ćemo se političkoga „trača“, koji ne će imati nikakvih posljedica. A počet će i pravosudna trakavica o Agrokoru i Ivici Todoriću, trenutnomu Londoncu, koji čeka 10. travnja 2018., kada će tamošnji sud odlučiti hoće li ga ili ne će izručiti Hrvatskoj.

Dosta je to vremena.  Dosta u najmanju ruku da takozvani istraživački novinari, ako se usude, razotkriju Agrokorove krvnike. Neka ih potraže u onim zapadnim bankama koje su Todoriću i njegovu Agrokoru, dok Hrvatska nije bila članicom Europske unije, davali zajmove uz 9 posto kamata, a zatim financirale javnim novcem uz 1 posto kamata ulazak Dietera Schwarza i njegovih trgovačkih lanaca Lidla i Kauflanda  na hrvatsko tržište. Naravno, to se nije moglo dogoditi bez djelovanja ili propusta vlasti u Hrvatskoj.

 

Benjamin Tolić