Slovenski stručnjak za međunarodno i europsko pravo, profesor na ljubljanskomu sveučilištu, dr. Miha Pogačnik tvrdi ovih dana da je arbitražna presuda o hrvatsko-slovenskom razgraničenju ništavna, tj. da ona ne postoji. Zašto?

Slovenci su, veli dr. Pogačnik, u sudskom postupku kršili „kogentna i imperativna pravila“ međunarodnoga prava, a Hrvati su zbog toga prije dovršenja sudskog postupka otkazali sporazum o arbitraži.

Nisam pravnik, a kamoli stručnjak za međunarodno pravo. Gledam na tu stvar posve zdravorazumski. Mišljenje dr. Pogačnika čini mi se ispravnim. Nije to mišljenje u Hrvatskoj ništa novo. Tako, na dlaku tako, već dvije godine misle svi ljudi u najvišim hrvatskim političkim ustanovama, a i običan svijet. Nije, dakle, ništa novo, ali neobično jest – utoliko što je dr. Pogačnik Slovenac.

Čudi se dr. Pogačnik, negdašnji glavni slovenski pregovarač o granici, što je Slovenija tu presudu dočekala s euforijom i što prijeti da će silom provesti pravorijek po kojemu je ona izgubila: 1. izravan spoj s otvorenim morem (slavni Račan-Drnovšekov „dimnik“?); 2. sela uz Dragonju i 3. Sv. Geru. A Hrvatska je, veli. izgubila samo dio Savudrijske vale, no taj će gubitak dvaju-triju mjesta za uzgoj školjaka Hrvatska lako preboljeti jer ima mnogo mora.

Gle, gle! Cijenjeni se profesor tu malo pogubio. Odlutao je od zdravoga razuma. Valjda stoga što ni stručnjaku za međunarodno pravo krv nije voda! Inače bi gospodin profesor jamačno predvidio nezgodna pitanja. Primjerice: Kada je to Slovenija imala izravan spoj s otvorenim morem? Kada je imala sela uz Dragonju? Kada je imala Sv. Geru? Kada je imala cijelu Savudrijsku valu? Nikad. Slovenija je dakle izgubila ono što nikad nije imala. Tu nam se smiješi stari sofizam Rogonja: Imaš ono što nisi izgubio? – Imam. – Rogove nisi izgubio? – Nisam. – Dakle, imaš rogove.

A Hrvatska je, veli dr. Pogačnik, tim pravorijekom izgubila samo dio Savudrijske vale. Ne tako, profesore, ne tako! Treba reći točnije: Hrvatska je tom presudom Arbitražnoga suda u Haagu izgubila pola svoje polovice Savudrijske vale – koju i sad drži pod svojom upravom. Hrvatska je dakle izgubila ono što i sad ima.

Možda bi, umjesto da se pita negativno, trebalo pitati pozitivno? Umjesto da se pita što je tko izgubio, pitati što je tko dobio? Slovenija je, veli dr. Pogačnik, dobila dio Savudrijske vale, a Hrvatska je dobila sela uz Dragonju i Sv. Geru? Da, ali tu i slijepac vidi flagrantnu nepravdu: Slovenija je dobila tuđe, odnosno hrvatsko, a Hrvatska svoje, također hrvatsko. Kada profesor prava, osvrnuvši se na to, izjavi da će Hrvatska lako preboljeti gubitak tih dvaju-triju mjesta za uzgoj školjaka jer ona ima mnogo mora, to je pravna bezobraština najnižega reda. Kao da tko otkine komu prst i ustvrdi: On će se lako utješiti, ima ih još devet! Zašto je to nepristojno? Stoga što je tuđe – tuđe, a moje – moje. I nikoga se drugoga ne tiče je li to malo ili mnogo. A moja bol boli samo mene.

Najvažnije je međutim to što je haaška arbitražna presuda o hrvatsko-slovenskomu graničnom prijeporu ništavna, što ona ne postoji, što je nema. A Hrvatska ne smije popustiti Slovencima ni za dlaku, a kamoli za one „tri srdele“ Bojana Glavaševića. Hrvatska se mora držati maksime dr. Ante Starčevića: Ne dopusti nikomu da ti protupravno otkine gumb, jer će ti taj, čim mu se ukaže prilika, isto tako protupravno otkinuti glavu. Hrvatska dakle mora ustrajati na razgraničenju u Savudrijskoj vali crtom sredine, a Sloveniji kao i dosad omogućivati neškodljiv prolaz kroz hrvatske teritorijalne vode na otvoreno more. Na toj osnovi može sa Slovenijom uspostaviti i ravnopravnu zajedničku upravu cijelom Savudrijskom valom / Piranskim zaljevom. A ako na bilo koji način oživotvori onaj „dimnik“, nesuđeni dar druga Ivice Račana drugu Janezu Drnovšeku, morat će i Bosni i Hercegovini darovati sličan „odžak“, za kojim čezne Bakir Izetbegović. U tom slučaju ne će htjeti ostati bez ikakva šićara ni Crnogorci u Boki ni Srbi na Dunavu.

Stoga – pamet u glavu! Inače ćemo se u vanjskoj politici godinama vrtjeti oko ničega kao što se u unutarnjoj politici danas vrtimo oko fašizma, Milorada Pupovca i Predraga Štromara.

 

Benjamin Tolić