Kakav je to izričaj? Otrcan. Mnogi ga od pamtivijeka rabe, a nitko ne svojata. O pustošenju i pustoši govori i Isus Krist kada plače nad Jeruzalemom: „Eto, vaš će vam se dom ostaviti pust“ (Mt 23,38).

Hrvati su uglavnom kršćani. No rijetko će komu od njih na spomen „puste zemlje“ ili „puste pokrajine“ pasti na pamet Isusov plač nad Jeruzalemom. Zašto? Neizobražen Hrvat zna samo izvorna značenja tih izričaja, a ona ga zbog svoje izlizanosti ostavljaju ravnodušnim. Izobraženu Hrvatu izobrazba je uglavnom ogadila izvornost. Ako uopće mari za nestručna značenja riječi i izričaja, on će možda „zapeti“ za prenesena značenja – tzv. metafore. Ali i njega će izričaji „pusta pokrajina“ i „pusta zemlja“ prije podsjetiti na pjesništvo Ezre Pounda („Provincia Deserta“) i Thomasa Stearnsa Elliota („Waste Land“) nego na Isusovu tugu i prijekor.

Kako sam krenuo, mogao bi tko pomisliti da kanim govoriti o pjesništvu spomenute dvojice Anglosasa. No to bi bilo krivo. Čast Poundu i Elliotu, čast njihovu pjesništvu, ali ovo što kanim reći potaknuo je sraz bistre hrvatske statističke proze i mutne hrvatske političke poezije.

Ovih je dana službeno obilježena četvrta obljetnica hrvatskoga ulaska u Europsku uniju. Slavlje je međutim bilo prilično suzdržano. Manje se nego obično bajalo o europskim fondovima, a uredno je propuštena i prigoda da se o obljetnici sustavno bilanciraju dobitci i gubitci od članstva u Europskoj uniji ne samo novčani, nego i svi drugi – politički, gospodarski, kulturni.

Naravno, nisu smjele izostati pohvale Bruselju. Stoga se isticalo da je Europsko povjerenstvo Hrvatskoj doznačilo 357 milijuna eura za gradnju Pelješkoga mosta, da je hrvatski turizam procvao zbog članstva zemlje u Europskoj uniji, da se smanjuje inozemni državni dug, da raste izvoz, da pada nezaposlenost.

Ipak, nije se dalo skriti ono što bode oči. Hrvatska ubrzano gubi pučanstvo. Nema domaćih podataka, ali procjenjuje se (na osnovi njemačkih statistika!) da se iz Hrvatske u zadnje četiri godine iselilo oko 200.000 ljudi! To je oko 5 posto hrvatskoga pučanstva. Iseljuju se mlade obitelji s djecom. Tako je opustjela gotovo cijela Hrvatska osim Zagreba i uskog pojasa jadranske obale. Ako se tomu doda 330.000 „blokiranih“ hrvatskih državljana, o kojima Predsjednica Republike piše žalosno pismo Predsjedniku Vlade, može se bez pretjerivanja zaključiti da je „uključiva“ Republika Hrvatska iz normalna života isključila oko 13 posto svojih državljana. To je u biti neoliberalna inačica boljševičkog povratka Hrvatske u Jugoslaviju, kada je Josip Broz Tito, oko kojega se i danas koplja lome u hrvatskoj politici, nakon Drugoga svjetskog rata pobio oko 200.000 i prognao oko 300.000 Hrvata.

Uzme li se u obzir sadašnje stanje hrvatskoga društva i države, predviđanja da će se hrvatsko pučanstvo za 30-ak godina prepoloviti djeluju vrlo uvjerljivo. Bilo bi pravo čudo da se to ne dogodi. Zašto? Takvu razvoju ne može se suprotstaviti nominalna država. A Hrvatska je upravo takva, jer se voljom svojih političkih elita odrekla državnih atributa: političke, financijske i gospodarske suverenosti. U takvim okolnostima uništavanje hrvatske poljoprivrede izaziva sumnje da je posrijedi planska priprava za buduće arondacije, koje će hrvatsku Mezopotamiju (poljoprivredno područje između Save, Drave i Dunava) odvesti u ruke bogatih stranaca i da se Hrvatima ne će ostaviti ni njihov pusti dom. Stoga se programi demografske obnove i povratka života u Slavoniju, iako ih Plenkovićeva Vlada stavlja na velika zvona, doimlju kao – sanak pusti.

Ali, gle! U toj pustoši ipak nešto raste. Procvala je književnost! Istina, propalo je nakladništvo i knjižarstvo, propao Neven Antičević i njegov Algoritam, ali knjiga se – ne da. Za tiskanje i distribuciju političke poezije kakvu pišu visoko rangirani književnici poput Stjepana Mesića, Josipa Manolića, Hrvoja Šarinića, Jerka Rošina, Mate Granića i Žarka Domljana uvijek je bilo i bit će novca u izobilju i zanimanja čitateljstva. No dosad nije bilo takva procvata. Eto, ovih je dana Vladimir Šeks biranomu čitateljstvu predstavio svoju novu knjigu, a za petak je i Ivo Sanader najavio predstavljanje svoje nove knjige.

Šeks nas je u toj prigodi izvijestio da se pomirio s Andrijom Hebrangom, Lukom Bebićem i Branimirom Glavašem i da se kani pomiriti s Ivom Sanaderom, Stjepanom Mesićem i Josipom Manolićem. Čovjek, veli, nastoji „izmiriti odnose sa svima“. Lijepo. To je manje-više njegovo društvo. Ali odatle je izveo i logički i politički neodrživ zaključak da je to dobro – „za zdravlje nacije“. Ma je li?! Vrli je ustavotvorac toliko zaluđen svojom osobom da je posve ozbiljno pozvao i druge da slijede njegov primjer. Očito misli da upravo on može biti uzorom „razdrtoj naciji“. Svašta.

      

     Benjamin Tolić