Umni su promatrači i tumači „festivala demokracije“ odmah nakon prvoga kruga ovogodišnjih redovitih mjesnih i područnih (lokalnih i regionalnih) izbora podrobno raščlanili i vrjednovali taj znameniti događaj. Odmah – dok su stvari bile posve svježe!

Zašto se ja dosad nisam ni očešao o te izbore? Možda mislite: Čekao je konačne rezultate! Ili: On je nacionalni suverenist, pa vjerojatno prezire mjesne i područne izbore kao najniži oblik hrvatskoga kolonijalnog koprcanja.

     Tko tako misli, krivo misli. Niti sam čekao niti prezirao. Čekati nisam imao što, jer se gotovo sve znalo unaprijed. A unatrag su veliki vođe birača, netom su se birališta zatvorila, svi odreda oglasili svoju izbornu pobjedu. Što se tu moglo reći? Ništa, moglo se samo na sve strane čestitati.

     Potvora da suverenistI preziru mjesne i područne izbore – nečuvena je glupost. Ti su izbori hrvatskomu suverenistu upravo dragocjeni, da ne velim najviša politička vrjednota u njegovoj novoj „široj domovini“. Oni su čedo supsidijarnosti kao ustrojstvenog načela Europske unije. To je načelo, što god tko o njemu mislio, političkomu Hrvatu sveto. Ne stoga što je preuzeto iz Katoličke crkve, nego stoga što ono jamči naša današnja jura municipalia (mjesna samoupravna prava), koja su u biti žalosni ostatci hrvatske nacionalne suverenosti u Europskoj uniji.

     Mrzovoljan čitatelj vrti glavom. Pričinja mi se da ga čujem: Člankopisac se ružno šali. Izmotava se, kao da mi ne znamo što je pravi razlog njegove dosadašnje šutnje. Izbori su bili u nedjelju, a Hrvatsko slovo izlazi petkom! Tko Bendžu ne zna, suhim bi ga zlatom platio! Dakako, neusporedivo manjom količinom nego knez Milorad svoga predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, ali – suhim zlatom! No, dobro. Kad se već nije zbog vremenskoga raskoraka pravodobno oglasio o događaju, red bi bio da nam sada priopći što misli kako će rezultati ovih izbora utjecati na daljnji razvoj hrvatske demokracije.

 E, to je puno bolje! Ali nikako se, a kamoli ružno, nisam šalio. Ni izričaj „šira domovina“, koji smo baštinili iz srpskoga ropstva, ne bi trebalo krivo shvatiti. On je više dobroćudna poruga nego ružna šala. A kako će rezultati ovih mjesnih i područnih izbora utjecati na razvoj hrvatske demokracije? To je razložnu mišljenju zasad nedokučivo. Može se samo nagađati.

     Pa učinimo što možemo.

     Ponajprije pogledajmo sadašnju kakvoću hrvatske demokracije. Naša pučka vladavina (grč. δημοκρατία) nije imala vremena da se razvije u suverenoj državi. Imala je samo jedno desetljeće, kojega je polovicu pojeo Domovinski rat. Stoga naša pučka vladavina nikad nije bila uzorna. A kada su se Tuđmanovi nasljednici na vlasti na samom početku XXI. stoljeća odrekli hrvatske državne suverenosti, ona se odmah prometnula u vladavinu najgorih (grč. κακιστοκρατία). To je posve naravan put. Gdje je veleizdaja modus bene beateque vivendi (način dobra i blažena življenja), tu ne cvatu građanske krjeposti.

     Možda prestrogo sudim? Prije bih rekao: preblago. Ali ne ću, kako bih uvjerio čitatelja, nabrajati sve one pravednike iz naše državne uprave i mjesne i područne samouprave koji su, doduše vrlo nježno, ali ipak stradali u pravosudnim kaznenim progonima. Zašto ne ću? Ne priječi me u tomu ni tzv. politička korektnost ni zakonska zaštita osobnih podataka, samo se bojim da bih tim mnoštvom ozloglašenih imena na neki način okaljao ovaj kratki članak.

     A mi smo, zar ne, na sva ta mjesta uvijek birali najbolje među nama? Uvijek. I komunisti su nas uoči svojih ćoravih izbora upozoravali: Drugovi i drugarice, birajmo najbolje! To je bio – tako – dašak aristokratizma među proleterima. Ali pustimo komunizam i njegov aristokratizam. Puno je važnije imati na umu da mi i danas, u svojoj liberalnoj kakistokraciji, biramo najbolje. U Splitu nam je najbolji Željko Kerum, u Zagrebu Milan Bandić, u Varaždinu Ivan Čehok, u Virovitici Ivica Kirin. Ne kanim portretirati tu gospodu. Važnije je ovdje sabrano se upitati: Kakvi li smo tek mi ako su nam ti i takvi ljudi – najbolji?

     Odgovor je, naravno, porazan. No, ovi su mjesni i područni izbori unatoč tomu moralnom mraku pokazali i dva svijetla znaka: rasap kriptokomunističkoga SDP-a i najavu Brune Esih na proslavi izbornoga uspjeha u Zagrebu da ona i njezina skupina ovih dana osnivaju nacionalnu suverenističku stranku. Teško je reći koliko su ti znakovi pouzdani, ali treba se nadati.

 

Benjamin Tolić