Slušajući Franju Gregurića, Nikicu Valentića i Vladimira Šeksa kako Hrvatskoj preporučuju veliku koaliciju, uvijek se gorko osmjehnem, a kada svi stranački prvaci tu preporuku uglas odbiju – podiđe me jeza.

Zaključim naime, poput većine Hrvata, per antiphrasin (po proturijeku) da dvije najveće političke stranke – SDP i HDZ – ako takvo što i ne spremaju, o tomu ipak u potaji snuju.

Dobro, moglo bi se reći, što je u toj velikoj koaliciji, za kojom žude staroste hrvatske državne politike, tako prijeporno? Zašto je velika koalicija njima spasiteljica naroda, nacije i države, a meni ako ne glasnica sveopćega propadanja, onda u najmanju ruku nekakvo strašilo koje plaši političku djecu u odraslim hrvatskim državljanima? Zar se moja neznatnost ne sjeća blagodati kratkotrajne Vlade demokratskoga jedinstva?

Ta su pitanja na mjestu. Nerazumno bi ih bilo zabaciti, a ne bi bilo pametnije ni odgovoriti na njih dogmatski. Najbolje je u takvu slučaju pustiti da razložni odgovori sami bjelodano proklijaju iz bîti predmeta. Treba dakle točno odrediti što znači riječ „koalicija“, a zatim i izričaj „velika koalicija“.

Koalicija je politološki stručni nazivak, a znači – savez, poglavito stranački savez. Glasovita su u Hrvatskoj političkoj povijesti dva takva saveza – Hrvatsko-srpska koalicija na početku i Koalicija narodnoga sporazuma na kraju XX. st. Prva je bila usmjerena protiv austro-ugarskoga gospodstva u Hrvatskoj, a druga protiv hrvatskoga izlaska iz Jugoslavije; prva je težila za stvaranjem zajedničke države Južnih Slavena, a druga za demokratskim preustrojem komunističke Jugoslavije. Obje su koalicije imale vanjske pokrovitelje – prva Kraljevinu Srbiju, druga Sjedinjene Američke Države.

To su bile tzv. naravne koalicije. Naravnom se koalicijom naziva stranački savez koji okuplja programski srodne stranke.

Gornji su primjeri prijeizborne koalicije. Takve su koalicije u starim demokracijama nezamislive. Ako i nisu zakonom zabranjene, birači općenito drže da su protivne „dobrim političkim običajima“, pa na njih nitko i ne pomišlja. Nasuprot tomu prijeizborne su koalicije u tranzicijskim demokracijama bile i te kako poželjne, napose kada su globalne sile rušile suverenističke vlade. Sjetimo se Račanove Šestočlane koalicije (tzv. „Šestorka“), s kojom je Hrvatska nakon Tuđmanove smrti ušla u XXI. stoljeće. Takve su se koalicije u nas održale do dana današnjega kao plemenita politička baština, koju obvezno prate ugovori o poslijeizbornoj podjeli plijena. Uoči pretprošlih izbora za zastupnike u Hrvatskomu [državnom] saboru imali smo dva takva saveza – Karamarkovu Domoljubnu i Milanovićevu Narodnu koaliciju.

Prijeizborne koalicije dakle programski mute vodu, a sklapaju se radi osvajanja vlasti i podjele moći. Mogu biti naravne i protunaravne, tj. programski srodne ili programski razrožne, manje ili veće.

No, ni najveći se takvi stranački savezi ne smatraju „velikim koalicijama“. Zašto? Velike se koalicije sklapaju nakon izbora radi uspostave vlasti i djelomične provedbe stranačkih programa. To se samo po sebi razumije. Takvi savezi obično ujedinjuju dvije najjače stranke koje su svjetonazorno i programski različite, a katkad i posve protivne jedna drugoj. U Hrvatskoj se kao uzoran primjer velike koalicije najčešće navodi vladajući savez njemačkih narodnjaka (CDU-CSU) i socijalnih demokrata (SPD), a katkada se spominje i vladajući savez austrijskih narodnjaka (ÖVP) i socijalista (SPÖ).

To je polazna shema. Veliku koaliciju može međutim činiti i više stranaka. Poseban je primjer opće velike koalicije koja je u hrvatskomu Domovinskom ratu iznjedrila Vladu nacionalnog jedinstva. Ta je Vlada četvrt stoljeća uzorno svijetlila u glavi Ivice Relkovića, ideologa Mosta nezavisnih lista, pa se on i u miru zauzimao za stvaranje najveće velike koalicije kada je nakon izbora predlagao „tripartitnu“ (trodijelnu) podjelu vlasti: dio apsolutnom izbornom pobjedniku – Mostu nezavisnih lista, dio relativnoj izbornoj pobjednici – Domoljubnoj koaliciji, dio relativnoj izbornoj gubitnici Narodnoj koaliciji. Relkovićeva je velikodušna djetinjarija vjerojatno onostrano motivirana.

A zašto je mene strah Valentićeve, Gregurićeve i Šeksove žudnje za velikom koalicijom? Zato što oni samo traže oficijalizaciju i solemnizaciju odavno već postojeće velike koalicije HDZ-a i SDP-a. Da te koalicije nije bilo, kako bi Ivica Todorić uzgojio 40-ak milijarda kuna duga? A Valentić, Gregurić i Šeks nisu sanjari. Oni su ljudi „od ovoga svijeta“. Zato me, kao što rekoh, jeza hvata od njihove velikodušnosti.

 

Benjamin Tolić