Hrvatska je javnost, kažu, ćudljiva. K tomu slabo pamti, brzo zaboravlja. Koliko je to točno, neka svatko sâm prosudi. No kakva god bila,  ta bi javnost mogla malo duže, barem do jeseni, pamtiti četvrtak, 27. travnja 2017.

Zašto? Toga je dana Andrej Plenković pred očima nacije  „anemičnim“ nalogom svojoj tajnici da pripremi odluku razriješio dužnosti trojicu Mostovih ministara – ministra unutarnjih poslova Vlahu Orepića, ministra pravosuđa Antu Šprlju i ministra zaštite okoliša i energetike Slavena Dobrovića. Kako je događaj izvanredan, tako je i razlog neobičan. Gospoda su ministri glasovali protiv Plenkovićeva prijedloga da Vlada odbije SDP-ov zahtjev za opoziv ministra financija Zdravka Marića zbog njegove suodgovornosti za stanje u Todorićevu Agrokoru. Mostovi su ministri time pokazali da im je bliža SDP-ova oporbena misao o krivnji Zdravka Marića nego HDZ-ova vladajuća misao o  nedužnosti Zdravka Marića.

Zatim se javio ministar uprave Ivan Kovačić. On je telefonski zatražio od Plenkovića da razriješi i njega, jer bi, veli, da je bio na sjednici, glasovao kao i njegovi stranački kolege. Plenković mu je vrlo rado udovoljio. Tako rado da je   povrh njegova zahtjeva razriješio dužnosti i desetak Mostovih državnih tajnika. A HDZ-ovi su „saborski“ zastupnici na brzu ruku skupili 79, tj. natpolovičnu većinu zastupničkih potpisa, kojima podupiru svoj zahtjev da i Božo Petrov odstupi s dužnosti predsjednika Hrvatskoga [državnog] sabora.

Tako je uoči 1. svibnja ona Plenkovićeva „anemična“ gesta s početka ovoga teksta u visokonakladnim lijevo-liberalnim novinama procvjetala u pravi državnički biljeg i označila početak boja, kako Srbi rekoše, „do istrage naše ili vaše“ [do istrjebljenja našega ili vašega] između Mosta i HDZ-a, dojučerašnjih „suradnika“ (nipošto saveznika iliti koalicijskih partnera!) u Vladi Republike Hrvatske.

U takvu se boju ni bojovnici ni gledatelji prizora uglavnom ne obziru ni na što. Sve je nevažno, pogotovo ono što je tko u životu činio i učinio, bilo u politici ili izvan politike. Važno je samo tko je na čijoj strani. Sutra će stoga biti malo ili nimalo  govora o tomu što je Zdravko Marić radio i kakve je rezultate postizao u dvjema HDZ-ovim vladama. Vjerojatno ne će biti ni govora o tomu zašto su Božo Petrov i njegovo društvo jednako zdušno rušili obje te vlade – i onu „reakcionarnu“ Karamarkovu (točnije Oreškovićevu) i ovu „progresivnu“ Plenkovićevu. Govornici će jedni na druge bacati ćudoredno nabijene verbalne bombice nastojeći njihovim praskom privući što više pristaša ne samo u Hrvatskomu [državnom] saboru, nego i na redovitim mjesnim i područnim izborima za koje samo što nije počela službena kampanja. Sve dakle zasad ide kako je zasnovala ars combinatoria (eufemizam za: spletkarsko umijeće) Velikoga Kombinatora.

Tko je kriv što je politika potekla tim smjerom? To je posve jasno: HDZ i Most. Plenković se mogao zadovoljiti odlukom da Vlada odbija SDP-ov zahtjev za opoziv ministra financija iako tu odluku nije donijela cijela Vlada, nego premoćna većina članova Vlade. Petrov nije morao potezati vraga za rep. Trebao je znati da se vrag može i okrenuti. Da mu je bilo stalo do same stvari, mogao je svojim ministrima dati naputak da u Vladi glasuju za Plenkovćev prijedlog, a zastupnicima da u Saboru glasuju za opoziv ministra financija. Čini se međutim da je obojici bilo nešto drugo na umu. Plenković je iskopao ratnu sjekiru vjerojatno  po naputku svoga Velikog Kombinatora. Nada se da će, za razliku od Karamarka, njemu uspjeti bandićevsko „preslagivanje“ zastupničke većine. Ako ne uspije, izazvat će nove izvanredne izbore. Kako sada stvari stoje, na tim će izborima HDZ premoćno pobijediti. To je pak sjajna prilika da na načelu inkluzivnosti (uključivosti) „europeizira“ cijelu Hrvatsku demokratsku zajednicu.

No, ni Petrov nije daleko od Plenkovićeve inkluzivnosti, iako se, na prvi pogled, tako čini. Treba se sjetiti da je prva, vrlo debela klica uključivosti na hrvatskomu ozemlju proklijala u Mostu u obliku ideje o „tripartitnoj“ (trodijelnoj) vlasti: dio vlasti Mostu, dio izbornim pobjednicima, dio izbornim gubitnicima. Bila je to kolosalna ideološka djetinjarija. Ali Petrov je i danas njeguje. Što je drugo  bilo njegovo zastupanje interesa SDP-a u Hrvatskomu [državnom] saboru i Vladi Republike Hrvatske?

A što će biti sutra? Što god bude, dobro biti ne će. Ne zna se što je gore, da se Veliki Kombinator prekombinira ili da operacija uspije.

 

Benjamin Tolić