Hrvatima se diže kosa na glavi kada čuju izričaje „prijateljska Republika Slovenija“ i „prijateljska Republika Srbija“, a osobito ih štrecne izričaj „prijateljska Republika Srpska“.

   Eurohrvatima ta jezična praksa jako godi. Zašto? – Razlog bi morao biti sam po sebi bjelodan. Ti izričaji povlače za sobom ako ne beskrajan, onda svakako vrlo dug lanac prijateljstava.

Razumno je naime reći da su prijatelji naših prijatelja – nužno – i naši prijatelji. Ne može, dakle, Aleksandar Vučić biti eurohrvatski neprijatelj ako je prijatelj eurohrvatske prijateljice Angele Merkel. Isto tako ne može ni Karl Erjavec biti eurohrvatski neprijatelj ako je prijatelj eurohrvatskoga prijatelja Jean-Claudea Junckera. Jasno?

Tko to shvaća, tomu nije teško razumjeti eurohrvatsku državnu politiku. Ona je jasno formulirana na Zapadnobalkanskomu summitu EU održanom u Zagrebu u studenomu 2000. Od tada do dana današnjega eurohrvatska državna politika nemilosrdno progoni hrvatsko „plemstvo mača“ iz Domovinskoga rata (Ante Gotovina, Mirko Norac, Mladen Markač, Đuro Brodarac, Mihajlo Hrastov, Branimir Glavaš, Slobodan Praljak, Tomislav Merčep i dr.); ta se politika ovih dana ne osvrće na Aleksandra Vučića, državnoga poglavara i predsjednika vlade „prijateljske Republike Srbije“, koji ovih dana iz Donje Gradine u „prijateljskoj Republici Srpskoj“ grmi da nikad više ne će dopustiti nikakav „Bljesak“ i nikakvu „Oluju“; ta politika bez prestanka vergla da je u hrvatskomu interesu što skoriji ulazak i Srbije i Republike Srpske u Europsku uniju.

Gdjekoji Hrvati dobro razumiju taj razum iako se on na prvi pogled čini nerazumljivim. Kako to? Jer se na svakom koraku o taj razum spotiču. To je čudovišni razum kukavnih ljudi. Nisam li prestrog prema tim ljudima? Ne bih rekao. Prije će biti da sam preblag. Ti kukavelji misle da su o sebi ništa, a da bi o drugomu mogli biti bogzna što. Takvi su ljudi skovali ono sramotno geslo: „Nema cijene koju nismo spremni platiti za članstvo u Europskoj uniji.“ To će reći: Spremni smo članstvu u Europskoj uniji žrtvovati i slobodu, i samostalnost i suverenost svoje države! Takvi ljudi sve to vrijeme od Zapadnobalkanskoga summita EU, dakle blizu dva desetljeća, bez prestanka siju i uzgajaju samoprijezir nacije, koji se u puku sjajno očituje u prostoj uzrečici „Znam ti ja nas…“, a u visokoj politici u uzdahu: „Ah, mi smo mala zemlja…“

Mala zemlja?! Dobro, malo i veliko su odnosni pojmovi. I jedno i drugo određuje masa onoga s čime se što uspoređuje. I najveći je miš malen u usporedbi sa slonom.  A „zemlja“, točnije država, veličinom se uspoređuje s drugim državama. U tom pogledu Hrvatska je u Europi država srednje veličine. Nije ni velika ni mala. Zna to valjda i Andro Krstulović Opara, kojega smo ovih dana čuli kako kuka o malenosti Hrvatske.

Uostalom, da Hrvatska i jest mala, što bi to značilo? Zar bi malenost Hrvatske priječila Hrvate da se hrabro zauzimaju za vrjednote svoga kulturnoga kruga? Veliko Vojvodstvo Luksemburg sebi je veliko iako je susjednim državama malo jer se prostire na približno 2.500 četvornih kilometara, a ima oko 500.000 stanovnika. Slovenija je ozemljem (oko 25.000 četvornih kilometara) desetak puta, a stanovništvom (oko 2.000 000 ljudi) četiri puta veća od Luksemburga.  Hrvatska je pak ozemljem  (kopno i more oko 85.000 000 četvornih kilometara) tri i po puta, a stanovništvom (oko 4.000 000 ljudi) dvostruko veća.

Luksemburg i Slovenija, mjeri li se tim mjerama, s hrvatskog su gledišta – male zemlje. No to nije priječilo luksemburškoga ministra vanjskih poslova Jacquesa Poosa da Hrvatima godine 1991. odbrusi: Hrvatska ne može biti samostalna država jer je premalena! Niti je priječilo velikoga eurohrvatskog prijatelja, Luksemburžanina Jean-Claudea Junckera da ove godine poruči Hrvatima: To što ste prije dvije godine zbog slovenskoga pokušaja prijevare izašli iz arbitražnog rješavanja graničnoga prijepora sa Slovenijom ne znači ništa. Morat ćete, kao što tvrdi naš i vaš prijatelj Karl Erjavec, prihvatiti presudu arbitražnoga suda!

Ne zgražam se nad Poosovom povijesnom drskošću. Daleko sam od toga da bih, poput engleskih prostaka, izvrgavao ruglu pravednost Europske unije izvrćući prezime predsjednika Unijina Povjerenstva u „Džanker“ ili „Dranker“. Bože sačuvaj! Ali i moja se malenkost bavi nezgodnim poslima. S jedne strane upozoravam eurohrvate, premda znam da se „njih nikakov nauk ne prima“, na kakvoću njihovih političkih prijateljstava, a s druge opominjem Hrvate da se nemaju čemu nadati sve dok ne maknu eurohrvatske kukavelje s prve crte obrane hrvatskih nacionalnih interesa.

 

Benjamin Tolić