Neki kolumnist, štovatelj slavne Snježane Kordić, ostrvio se u riječkomu Novom listu na zagrebačkoga nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića. Spočitava mu – govor mržnje, standardni grijeh Hrvatā u Republici Hrvatskoj, i „račvast jezik“. 

Kardinal, slaveći u svojoj uskrsnoj poslanici hrvatski jezik kao jezgru hrvatskoga nacionalnog identiteta, vrišti taj čovjek, „podržava tekuću hajku i zaziva kamenovanje“ potpisnika sarajevske Deklaracije o zajedničkomu jeziku (Hrvata, Srba, Bošnjaka i Crnogoraca). Vrišti, jadan, jer je i sam potpisao rečenu Deklaraciju.    

Što se to, pitate se, mene tiče? Zar sam ja odvjetnik kardinala Bozanića?

Ali nije to tako jednostavno. Istina, nikakav ja odvjetnik nisam. Niti kardinalu u ovom slučaju odvjetnik treba. Optužbe su beskrajno daleko od toga da bi bile činjenice. One su ili plod kolumnistove nečiste savjesti ili izraz njegove klevetničke namjere ili su – budimo liberalni – tek slobodno tumačenje kardinalove uskrsne poruke. A u demokratski uređenoj državi svatko ima pravo sve što čuje ili pročita razumjeti i tumačiti kako hoće. No, i da odvjetništvo jest moja struka, i da kardinalu treba odvjetnik – moja bi neznatnost bila nepodobna za njegovu obranu. Zašto? Jer i mene, kao što rekoh prošli put, iz istoga svijeta sumnjiče zbog „govora mržnje“. Dakle, reći ćete, nikomu ništa. Pa zašto se onda javljam? Nemotivirano, kao baba iz bolesti?!

A, ne! Taj se vapaj s Rječine mene ipak tiče! I te kako tiče! Prvo, svatko zavrjeđuje našu sućut i našu utjehu. Kakvu-takvu. A onda, kakav bih ja to čovjek bio kada ne bih dignuo svoj glas protiv hajke i kamenovanja?! Kamenovanja kolege po „mrčenju karte“? Bože sačuvaj! Stoga, dragi prestrašeni štovatelji Snježane Kordić i očajni ljubitelji „prohujalih vremena“, evo, ja vam poručujem: Koliko god ste plašljivi, ne bojte se, niste sami! Hrvati vas ne vole, pa što? Voli vas hrvatska vlast. Istina, ostali ste bez ministra kulture Bože Biškupića i bez ministrice Andree Zlatar Violić, ali dobili ste za ministricu Biškupićevu državnu tajnicu Ninu Obuljen, a i Biškupićev je Čedomir Višnjić opet nekakav čimbenik u Ministarstvu kulture. A pogledajte i Bruselj: Aula est pro vobis! Ako, ne daj Bože, horde katoličkih prelata krenu na vas s kamenjem u rukama, branit će vas i obraniti – i hrvatska vojska, i hrvatska policija, i hrvatska gorska služba spašavanja, i hrvatski vatrogasci i hrvatska kravat-pukovnija.

Eto, tako to s tom jugokuknjavom.

No, mene i dalje zaokuplja nadbiskup zagrebački, kardinal Josip Bozanić. Drži me njegova uskrsna propovijed. Židovsko-rimski progon i smaknuće Isusa Krista kardinal je u toj propovijedi vrlo lijepo opisao kao „festival zluradosti, koji u raznim oblicima traje i danas“. Zatim je tu misao prenio s pojedinca na zajednicu. „I društvo i država“, veli propovjednik, „mogu biti žrtve zluradosti onda kada se brojni postojeći problemi još više potenciraju do razine beznađa, a svako  rješenje se omalovažava i unaprijed osuđuje na propast.“

Na načelnoj razini kardinal nije rekao ništa prijeporno. Nema dobronamjerna čovjeka koji se, bio ili ne bio kršćanin, ne će duboko u svom srcu složiti s tom tvrdnjom. Tako je bilo i sa mnom. I bilo mi je u prvi mah drago što to čujem. No poslije sam, naravno u pojedinostima, počeo preispitivati svoju savjest.

Jesam li ja u biti zlurad čovjek? Zlurad kada izvrgavam ruglu službeni optimizam Andreja Plenkovića? Kada me ne očarava rast hrvatskoga izvoza i „dži-di-pija“? Kada vjerujem jeremijadama demografa Stjepana Šterca i Anđelka Akrapa nad depopulacijom Hrvatske, a ne vjerujem „mjerama“ Plenkovićeve „ministrice demografije“ Nade Murganić? Kada unaprijed, kako reče kardinal, osuđujem na propast ono Plenkovićevo iznenadno obećanje nakon gubitka spora s MOL-om na arbitražnom sudu da će njegova Vlada otkupiti Inu od Madžara? Kada u Plenkovićevu obećanju da će „lex Agrokor“ bez ikakva troška iz državnoga proračuna izliječiti posvudašnje metastaze Todorićeva Agrokora vidim golu laž „vertikalnoga populizma“? Jesam li zlurad unatoč tomu što me sve to zlo duboko – žalosti?

Mogao bih nanizati još mnogo toga, ali nema svrhe. I to je dosta da sebi i čitatelju postavim vrlo važno pitanje: Gdje je, s oni stranu optimizma i pesimizma, razumna granica između bolesne zluradosti i zdrave sumnje?

 

Benjamin Tolić