Na posljetku je gospodar Agrokora Ivica Todorić prihvatio svoj odlazak i priopćio naciji: „Četrdeset godina sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam danas ponosan čovjek jer sve što sam izgradio danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi.“

Taj neobični priopćaj primljen je vrlo različito. 24 sata, Abendblattov dnevni list za maloumne čitatelje, hitro je uzvratio sarkastičnom naslovnicom: „Hvala, Ivice, nisi trebao!“, a veleumni Hanzini i Styrijini sveznadari u Jutarnjemu i u Večernjemu listu marljivo su stali, poput izgladnjelih kojota, razvlačiti financijska crijeva posrnulog koncerna. Predsjednik Vlade Andrej Plenković, svjestan „sistemskoga značenja“ Agrokora u hrvatskomu gospodarstvu, umiruje naciju tvrdeći da će na osnovi zakona o takvim „sistemski“ važnim gospodarskim subjektima, koji je donesen po hitnom postupku, Vladin povjerenik Ante Ramljak i njegova uprava u dogovoru s bankama restrukturirati i opet podići na noge Todorićeva gospodarskog diva koji je trenutno na dužničkim koljenima. Svi će, veli, biti namireni, ali ni lipom iz državnoga proračuna.

No, Plenkoviću malo tko vjeruje. Mali vjerovnici, točnije mali dobavljači koji su prije mnogo mjeseci predali robu, a još uvijek čekaju da im bude plaćena, kako god su slabo obrazovani, dobro znaju onaj biser ekonomske znanosti da „nema besplatna ručka“.Takva ručka ni za njih ni za Agrokorove radnike sigurno nema. Oni stoga – ne bez razloga – strahuju za svoj opstanak. Od njih se, ne ostavljajući nikakva traga, odbija i Plenkovićev službeni optimizam i prpošni javni smijeh njegove ministrice gospodarstva Martine Dalić.

Ti nesretnici, tražeći korijen svojih nevolja, okreću pogled u prošlost. U toj tmuši štošta vide i štošta izmišljaju. Todorići su, veli priča, rijetki Imoćani koji su u prvoj Jugoslaviji glasovali za Bogoljuba Jevtića; Ivičin otac Ante Todorić u Titovoj je Jugoslaviji bio komunistički silnik, koji se kao direktor Agrokombinata u Dugom Selu okoristio arondacijom Martin-Brega; Poput svojih predaka u dvjema Jugoslavijama Ivica je Todorić bio mezimac i „desnih“ i „lijevih“ vlasti u Republici Hrvatskoj. Odatle je izrastao Agrokor.

Hm, da – to je priča. Ali bila ta priča  čista istina ili gnusna laž, hrvatski se suverenist ne može oteti pitanjima: Otkud tolika uznositost u priopćaju o poslovnoj propasti? Četrdeset godina sebe Todorić je, veli, uložio u izgradnju Hrvatske i regije? Što jest – jest: doista je mnogo dao hrvatskomu društvu. Izgradio je najveći domaći trgovački lanac Konzum, podignuo je u Istri Agrolagunu, u Baranji Belje, u Srijemu Vupik. Ponešto je učinio i za se i svoju obitelj. Stekao je Kulmerove dvore povrh Zagreba, helikopter, jahtu. Kako je sve to mogao? Nešto preko očevih osobnih veza s utjecajnim ljudima iz ancien régimea, nešto svojom poduzetničkom darovitošću, a ponajviše ludom milošću dosadašnjih HDZ-ovih i SDP-ovih vlada, koje su mu „jele iz ruke“ i davale sve što je htio, a on im obilno uzvraćao. Tako je u okviru Agrokora nastao feud veličine nekoliko desetaka tisuća hektara najplodnije hrvatske zemlje. Dostojno Kulmerovih dvora.

I Agrokor je divovski rastao dok su ga hranile zapadne banke zainteresirane za „region“, a kada je Agrokorov gigantizam počeo smetati tim bankama, Todorić se stao zaduživati u ruskim državnim bankama. Dokle je dotjerao, ni sam ne zna. I sve što je izgradio svojim je potpisom, veli ponosno, predao hrvatskoj državi? Da, da. Ali ne baš sve. Samo Agrokor i dugove. A dugovi su, tvrde sveznadari, deset puta veći od Agrokorove vrijednosti. No zasad još nitko ne zna koliko je nesretni div dužan. Sudeći po tomu što se uznositi gospodar Kulmerovih dvora dan dva poslije slomio i udario u jadikovku da bi mogao završiti „u podstanarstvu“, dugovi su golemi. Ali pričekajmo još dva mjeseca, dok svi vjerovnici ne objave svoja potraživanja.

Nema dvojbe da bi Agrokorova propast bila poguban događaj. Opustjelu bi Hrvatsku snašlo još veće iseljavanje. A nema dvojbe ni tko je svemu tomu kriv – u prvom redu Ivica Todorić, a  zatim i svi oni koji su onako podizali Agrokor, a istodobno otvorena srca u Hrvatsku primali velike trgovačke lance iz Europske unije i pustili rusku državnu banku na hrvatsko tržište novca. To bi valjda trebalo biti jasno i Državnomu odvjetništvu. A mi se nadajmo, iako za tu nadu nemamo nikakva uporišta, da će  Andrej Plenković i Ante Ramljak održati obećanje i da će restrukturirani Agrokor stati na svoje noge i opet biti – naš hrvatski.

 

Benjamin Tolić