Tko bi rekao da će se eurohrvati tako uzbuditi zbog  sarajevske Deklaracije o zajedničkom jeziku! Takva se buka oko jezika „na ovim prostorima“ zbila samo još jednom – prije pola stoljeća, kada su komunistički jugohrvati jurišali na zagrebačku Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. 

 U ožujku 1967. jugohrvati su podjarivali „radničko-seljačku bunu“ protiv narodnoga naziva i samobitnosti hrvatskoga jezika, a u ožujku 2017. eurohrvati su digli „akademsku pobunu“ protiv jedinstva (odn. zajedništva) hrvatskoga, srpskoga, bosanskoga i crnogorskoga jezika.

Te dvije „ujdurme“, kako bi rekli Srbi, morale su zbog mnogo čega biti, pa su i bile vrlo različite. Svaka u skladu s okolnostima svoga zbivanja ili, ako je komu draže, bile su u skladu s duhom svoga doba.

    Komunistička radničko-seljačka buna odvijala se pod barjakom jugoslavenskoga državnog interesa. Ona se nije obzirala na razloge. Ona se jednostavno oslanjala na vojnu i policijsku batinu. U to su vrijeme Josip Manolić i Stjepan Mesić u Saboru Socijalističke Republike Hrvatske  pozivali potpisnike Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika na odgovornost  –  Manolić na političku, a Mesić i na kaznenu odgovornost, jer je tu gospodu poistovjećivao s emigrantskim protujugoslavenskim „bombašima“. 

   Liberalna akademska pobuna protiv Deklaracije o zajedničkom jeziku posve je drukčija. Ali i ona nosi biljeg svoga doba. Ona zna da je sama. Ne može se osloniti ni na vojsku ni na policiju, pa samo znanstvenim razlozima brani svoje stajalište o samobitnosti hrvatskoga jezika. I pri tomu – osim u časnim iznimkama – nastoji ostati dolično mlohava. Da se komu ne zamjeri. Zbog toga smo se ovih dana slušajući na radiju, čitajući u novinama, gledajući na televiziji bezbroj puta prisjetili nekoliko momenata u medijski prilagođenoj kratkoj povijesti hrvatskoga jezika. To je koliko krasno toliko u svojoj krasoti žalosno.

   Zašto žalosno? To je na prvi pogled jasno. Akademska  pobuna u tom je slučaju potpun promašaj. Sjajan, ali – promašaj! A promašaj je uglavnom žalostan. Kako sarajevska Deklaracija o zajedničkom jeziku (2017.) nije plod znanstvene, povijesne ili jezikoslovne spoznaje, jezikoslovna je rasprava o njoj ne samo promašena, nego i smiješna. To jednako vrijedi za Bečki književni dogovor (1850.), za Novosadski sporazum (1954.) i za Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Ti su događaji briznuli iz političke volje – Dogovor iz austrijske,   Sporazum iz srpske, Deklaracija iz hrvatske. Austrijanci i Srbi svoje su političke ciljeve prikrivali tobožnjim kulturnim probitcima obiju strana, a Hrvati su odlučno odbili te probitke jer su u njima jasno vidjeli polagano nestajanje hrvatskoga naroda.

     A što hoće sarajevska Deklaracija o zajedničkom jeziku? Taj je dokument ponajprije sramotna oprjeka onoj slavnoj hrvatskoj Deklaraciji iz 1967. On je čedo bolesnoga domotužja i čežnje za stanjem koje je, na našu sreću, „prohujalo s vihorom“. Za tu osjećajnost treba imati razumijevanja. Druga je stvar jahanje potpisnika te Deklaracije na jugoslavenskomu humanizmu i njihovo trabunjanje o jednomu jedinstveno mnoštvenom jeziku koji se pojavljuje u četirima oblicima – hrvatskomu, srpskomu, bosanskomu i crnogorskomu – a različito je normiran i ne može se imenovati jednim imenom! To je krasna budalaština. Mogli bismo joj se od srca smijati da je se nismo naslušali u Austro-Ugarskoj i u dvjema Jugoslavijama. Ovako, moramo biti oprezni.

     Što se tu može? A, može se, može! To treba jednostavno isušiti u hrvatskoj državi. Kako? Ne treba juganima činiti ono što su jugani nama činili: zatvarati ih, zlostavljati, ubijati. Ne, to nikako. Ali ne treba ih ni častiti. Treba samo pratiti „trag novca“, te  domaće izvore iz državnoga i gradskih proračuna temeljito začepiti, a naše saveznike u Europskoj uniji i „prijatelje“ izvan Europske unije diplomatski upozoriti da prestanu financirati destabiliziranje Republike Hrvatske.

    Pitate se, što je sad ovo?! Šutio je o 50. obljetnici Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, a sad se raspričao o žalobnomu sarajevskom „tuku na utuk“?! Hm, da. Ne bih se ni ovaj put javio da me nije u prošli četvrtak hrvatska kriminalistička policija telefonski pozvala na obavijesni razgovor. Zbog čega? Zbog „govora mržnje“ na internetskom portalu HRsvijet.net. Pitali me znam li ovoga, znam li onoga, a ja im rekao da nikoga ne znam, ali da su svi vrlo zločesti, napose Maja Pavelić Runje i fra Miljenko Stojić. Ona bi s najljepšega zagrebačkog trga maknula ime „Vođe i učitelja naših naroda i narodnosti“, a on neumorno slavi 66 hercegovačkih fratara koje su 1945. jugoslavenski komunistički partizani nježno smaknuli.

    Kad sam se vratio kući, rekoh sebi, vrag je odnio šalu. Nakon one Deklaracije završio si u trogodišnjoj bečkoj emigraciji, a s ovom su opet počeli „informativni razgovori“. Kamo ćeš se, ako ustreba, sada skloniti?! U London? I zaključih: Treba govoriti.

 

Benjamin Tolić