Vijest da će se Bruna Esih na predstojećim mjesnim izborima kandidirati za zagrebačku gradonačelnicu izazvala je neviđenu pomutnju u „hrvatskoj metropoli“. (Navodnici označuju zastarjelost izričaja, jer hrvatski je glavni grad, kao što se općenito zna, od 1. srpnja 2013. belgijski Bruselj).

– Otkud sada ta pomutnja?! – čude se prostodušni Zagrepčani. – Nije li demokratsko pravo svakoga punoljetnog Zagrepčanina i Zagrepčanke birati i biti  biran/a na svaku dužnost u zagrebačkoj mjesnoj samoupravi?!

Jest, to je demokratsko pravo. Ali to pravo ima i nekih ograničenja. Ograničuju ga zakoni. U Hrvatskoj osim zakona i „dobri poslovni običaji“.

Nu – dobri poslovni običaji?! O da! Zvuči to čudno, ali čudno ipak nije. U Zagrebu je to poodavno besramna zbilja.Tko ne vjeruje, neka osluhne što govori Plenkovićev Drago Prgomet.

Prgomet je čovjek koji se u politici dvaput proslavio. Prvi put obećanjem Anti Kotromanoviću da će mu za Božić kupiti zavjese, drugi put hrabrom saborskom obranom komunističkoga antifašizma od revizionističkih nasrtaja Zlatka Hasanbegovića. A kada se Prgomet, nakon lutanja između Petrovljeva Mosta i Milanovićeva SDP-a neko vrijeme skrasio na svojoj HRID-i i zatim vratio u HDZ, Andrej ga je Plenković, uočivši njegovu političku darovitost, istaknuo kao HDZ-ova kandidata za zagrebačkoga gradonačelnika. Kandidat je odmah objavio: „HDZ više ne će igrati u sjeni Milana Bandića.“

Molim?! Oho, više ne će! Dosad je, znači, HDZ igrao u Bandićevoj sjeni?! Protiv sebe?! Nije valjda. Ali zašto je HDZ-ovo vodstvo Bandiću na izborima redovito suprotstavljalo slaba protukandidata – Jasena Mesića, Margaretu Mađerić? Ni za što. Onako. Bandić se HDZ-ovu vodstvu, rekao bi Immanuel Kant,  „bezinteresno sviđao“. Dakle, ne politički, nego estetički! Može biti. No ta mogućnost teško će prigušiti ružnu misao da se tako „lijep poslovni običaj“ uspostavlja na znatno tvrđim temeljima nego što je Kantovo „bezinteresno sviđanje“.

Pogledajmo što još trubi Plenkovićev kandidat. Tvrdnja da će on biti zagrebački gradonačelnik može se zanemariti. Zašto? Prgomet tu tvrdnju obrazlaže uobičajenom frazom: Ne idem u bitku u kojoj ne mogu pobijediti. Zgodno. Ali tu je na prvi pogled samosvijest debela, a logika tanka. Jakomu kandidatu Prgometu ni to ne treba zamjeriti. On naime, kao i svi mi, zna da on ne će biti gradonačelnik. Zna i da je  Plenkovićeva žrtva, jer je Plenković u prosincu prošle godine HDZ-ovim zastupnicima u Gradskoj skupštini zabranio rušenje Bandićeva proračuna i time Bandiću osigurao golemu prednost na izborima ne samo pred svojim kandidatom, nego i pred svim drugim kandidatima. Prgomet međutim zna i nešto što nitko od nas ne zna: zna kako će biti nagrađeno njegovo samožrtvovanje Plenkovićevu „državnom razlogu“ (raison d'état).

 Nagrada vjerojatno nije mala. Teško je pretpostaviti da bi se visoko izobražen i imućan čovjek poput Prgometa za nešto sitno ovako prostro pred svojim demokršćanskim stranačkim predsjednikom: „Neuspjeha neće biti. Mojim se izborom na određeni način i u Zagrebu uspostavlja kontinuitet s politikom koju zastupa predsjednik stranke Plenković i koja bi trebala postati politička agenda cijele stranke.“

A kakvu politiku zastupa Plenković? Zasad se dobro vidi samo njegova „demokršćanska“ kadrovska politika. Tu paradira cijeli niz imena koja su društvena sablazan, ali ona čvrsto nose Plenkovićevu protupolitičku političku uključivost, pa ne mogu biti ni u banalnomu „sukobu interesa“. Napokon se izbistrila i Plenkovićeva politika suočavanja s totalitarnom prošlošću. Umjesto prvotnoga   ruskog „sovjeta“ Plenković je osnovao nježno hrvatsko Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima (VSPVNR) i tako odgurnuo djedovske i očinske zločine počinjene nad Hrvatskom i Hrvatima u magle oko sv. Nigdarjeva. Ne bez razloga. Posljedice su komunističke vladavine u današnjoj opustošenoj Hrvatskoj i onako ne samo vidljive na svakom koraku, nego i jedva podnošljive.

Jedna od tih posljedica bez dvojbe je i zagrebačka samouprava, kojom se povremeno preko volje bave DORH i USKOK. U toj „kmici“ oko Bandića upravljanje su gradom učile Anka Mrak Taritaš i Sandra Švaljek. I bile su zadovoljne sve dok im se nije učinilo da mogu zasjesti na mjesto negdašnjega svoga principala.

A Bruna Esih? Ona vidi da je Drago Prgomet neozbiljan kandidat. Gradu nudi čistu priču. I čisto lice. Da svojim sugrađanima, kako reče pučki pjesnik, licem osvjetljuje pute, mračne staze i mračne bogaze.

To je silno uzbudilo i tzv. ljevicu i tzv. desnicu. Jelena Lovrić odmah je vidjela u kandidaturi nestranačke gospođe Esih udar na – Andreja Plenkovića! I odmah ustala u njegovu obranu s istim žarom s kakvim je veličala Ivu Sanadera; Žarko Puhovski zamjerio je gđi Esih „nedostatak iskustva u upravljanju velikim sustavima“; Andrej se Plenković tobože iznenadio jer nije stekao dojam da gđu Esih zanima – komunalna politika! Tako političko plemstvo. A stranačko pješaštvo i jedne i druge strane, tzv. trolovi na Internetu, oblili su mrsku kandidatkinju obiljem svoje duhovne nečisti. 

Gospođu su Esih poduprli samo Zlatko Hasanbegović, Andrija Hebrang i Željka Markić. Podupire je i moja neznatnost. Zašto? Mi znamo da gospođa Esih ne može izgubiti. Ako se čovjek bori za pravu stvar ni izgubljena bitka nije poraz; ako se bori za krivu stvar, i pobjeda je – poraz.

 

Benjamin Tolić