Zagrebački je električni tramvaj, glasoviti ZET, ludo zabavan. Tko se njime vozi, svašta može čuti. Kao ja ponedjeljkom kada idem na kavu s prijateljima. Uđem i pozorno slušam onih desetak minuta koliko tramvaju treba od Selske do  Frankopanske ulice.

– Još malo pa će četvrta obljetnica hrvatskoga ulaska u Europsku uniju – veli kockoglavac. – Ma je li?! – čudi se jajoglavac. – Ali nije ti to ništa! Samo seljačine još uvijek misle: po jutru se dan poznaje. I kmeče: Koliko je liječnika, koliko medicinskih sestara, koliko inženjera, koliko mladih ljudi od tada otišlo iz Hrvatske?! Neka idu. Nisu ti ljudi ni izginuli ni propali. Niti je Hrvatska u tomu iznimka. To se dogodilo i svim drugim državama iz Srednje i Istočne Europe koje su pristupile Europskoj uniji. Ali Hrvatska se oporavlja. Raste proizvodnja, raste izvoz, raste BDP, smanjuje se javni dug, smanjuje proračunski manjak… – Čekaj malo! – prekide ga kockoglavac. – Ti razgovaraš sam sa sobom? Otkud znaš što sam ja htio reći?! – A, znam ja tebe! Ti se bojiš da će zemlja opustjeti. Ne boj se, ne će svi pobjeći. A ne pitaš kamo idu ti ljudi. Kamo? – Pa, uglavnom u Europsku uniju! – Eto vidiš! Zar je Europska unija Hrvatima danas tuđina? Ona je, kako ja to shvaćam, od 1. srpnja 2013. naša šira domovina. – Oho?! – začudi se kockoglavac. – „Šira domovina“, kao nekoć Ugarska, Austrija, Osmansko Carstvo? Tebe je, prijatelju, netko nahranio ludim gljivama! Zar ne vidiš da nam „širu domovinu“ nude oni koji nam u „užoj domovini“ otimaju dom? Zasad nam to čine ovrhama, a uskoro će zakonski zabraniti i našu odanost domu i našu spremnost na obranu doma. – Ma nee, to je tvoja paranoja! – zavapi jajoglavac. – Tko ne želi biti slijep kod očiju, mora, prijatelju dragi, jednim okom gledati unutra, drugim van.

Ne znam na što je jajoglavac htio upozoriti kockoglavca neobičnim naputkom da treba gledati jednim okom ovamo, drugim onamo, to jest – razroko. Morao sam se nasmijati. No, kada stupih na nogostup, učini mi se da ta mudrost možda i nije glupa. Lako je moguće, pomislih, da je jajoglavcu razroko gledanje zapravo nespretna metafora za istodobno promatranje zbivanja u Hrvatskoj i zbivanja oko Hrvatske. Tko zna? A ja, evo, bila to metafora ili ne bila, odlučih ovdje baciti jedan tako „razrok pogled“.

U Hrvatskoj je „Sauchin slučaj“ Andreju Plenkoviću širom otvorio vrata za pravo političko djelovanje. Umjesto da se  bavi žalosnim ustaško-partizanskim folklorom, umjesto da poduzima smiješne alibi-akcije poput osnivanja Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, umjesto da državnom silom miri hrvatstvo i jugoslavenstvo, umjesto da, po običaju svojih prethodnika, na svaki neprijateljski mig obredno krasnoslovi osudu Nezavisne Države Hrvatske – Plenković se sada može početi baviti stvarnom politikom. Odakle? S onoga mjesta gdje ga je nezgodan stjecaj okolnosti prisilio da učini nešto dobro. A sjajno je na onoj komičnoj tiskovnoj konferenciji izvrgnuo profesionalnom ruglu glavnoga državnog odvjetnika Dinka Cvitana! Sada ga Plenkovićeva zastupnička većina može bez ikakva otpora smijeniti i  imenovati poštena i savjesna pravnika novim glavnim državnim odvjetnikom.

Hoće li to Plenković učiniti? Ne vjerujem. Ako i učini, ne bih se iznenadio kada bi nam za novoga  glavnog državnog odvjetnika imenovao prokušanog Cvitanova zamjenika Mladena Bajića, bivšega glavnog državnog odvjetnika, koji se proslavio svojom odanošću Buzinu. I, dakako, neobičnom humanošću. Taj plemeniti čovjek bio je, konškolarac Ive Sanadera, ali nije dao pritvoriti Branka Bačića kada mu je po nalogu Jadranke Kosor donio  punu torbu Sanaderovih nezakonito stečenih eura i kuna. Ako bi Bajić opet izbio na mjesto glavnoga državnog odvjetnika, bio bi to događaj simbolički ravan dolasku Nine Obuljen na mjesto ministrice kulture. No, moguće je i gore rješenje. Neki moji znanci drže da bi za mjesto glavnoga državnog odvjetnika bio najpodobniji SDP-ov „disgrafični i disleksični“ poštenjačina Tomislav Saucha. On je, vele, znatno proširio   istragu o krađi novca u Vladi i Saboru. A što ja mislim? Pa rekao sam već. Plenković je dobio priliku. Ali i prilika treba čovjeka.

Drugim sam okom vidio, osim ostalih strahota, kako šefovi država i vlada Europske unije, među kojima je bio i Plenković, usuprot volji Republike Poljske jednoglasno izabraše Poljaka Donalda Tuska za predsjednika Europskog vijeća. I bilo me je strah i sram.  

 

Benjamin Tolić