Kako smo se ogledali  u izvješću američkoga ministarstva vanjskih poslova o stanju ljudskih prava u svijetu god. 2016.?

     Grozno, kao i svake godine. Naš se odraz u tom zrcalu može sažeti u četiri riječi: Hrvatska pakao, Hrvati đavoli! Naši saveznici Amerikanci drže da u Hrvatskoj caruju najgnusnije društvene opačine, pa nabrajaju sve ono što su hrvatska pučka braniteljica Lora Vidović i brojne ljudskopravističke građanske udruge – od Čičkova HHO-a do Pusićeva GOLJP-a, od Sarnavkinih BaBa do Teršeličkine Documente i Zelićeva GONG-a – pripremile za Buzin. Lijepu Našu, dakle, krase: nasilje nad ženama, korupcija, nepotizam, neučinkovito pravosuđe, nesloboda javnih priopćivala, rasizam, antisemitizam, fašizam, nacizam, nesnošljivost, ksenofobija, mržnja prema narodnim, spolnim, vjerskim i  svjetonazornim manjinama.

     Sve je to ružno, vrlo ružno. No nama je Lijepa Naša unatoč tomu lijepa. Lijepa je i milijunima stranaca, a i Google našu domovinu krsti međunarodnim stereotipom – beautefoul?!

     O, sram me bilo! Što mi bi? Pa to je politički nekorektna misao! Zar nešto što je ćudoredno izopačeno može biti politički lijepo?!  Hm, da… Žao mi je, žao kao psu! Dušu mi je valjda bio zasjenio oblak cinizma, ali, evo, Bogu hvala, brzo dođoh k sebi, i vidim: naš je odraz u američkomu ćudorednom zrcalu – vjeran! Upravo smo takvi kako nas vide i svakodnevno opisuju naši ljudskopravisti ne samo Washingtonu, nego i nama samima. Ima u nas toga, ima! A može se to i dokumentirati i ilustrirati. Evo nekoliko kolosalnih primjera.

     Čuli ste za tužnu sudbinu  onoga šešira? Skinulo ga, otelo, otuđilo negdje u Dalmaciji slavnomu splitskom ekskrementalnom pomazaniku Anti Tomiću. Ne znam je li se šešir vratio, je li sačuvao svoj oblik i svoju cjelovitost, ali to što se s njim zbivalo svakako je surovo kršenje nježnoga ljudskog prava Ante Tomića. I zavrjeđuje najoštriju osudu.

     Mnogo je, dakako, gore ono što se dogodilo Mirjani Rakić. Njezino ljudsko pravo na mjesto predsjednice Vijeća za elektroničke medije zvjerski je – istina, nehotice – ugrozio televizijski novinar Marko Jurič. Taj se je obješenjak u svojoj emisiji „Markov trg“ satirički očešao o četništvo nekih dostojanstvenika Srpske pravoslavne crkve! Gospođa je Rakić zbog toga Juričevu televizijsku kuću kaznila trodnevnom zabranom emitiranja. A što je zatim bilo? Kalvarija na objema stranama. No Jurič je bolje prošao. On je izgubio samo emisiju i kruh, a nesretna gospođa Rakić i danas – jauče! Ona je prije godinu dana podnijela ostavku na dužnost predsjednice Vijeća za elektroničke medije, ali je ne razrješuju! I danas, jadna, prima tu mrsku plaću! Zašto? Netko je tako odlučio. No nitko ne zna tko. Zlobnici naklapaju: Odlučila je možda hrvatska vlast, ali prije će biti Buzin ili Bruselj.

    A tko ne vidi svakodnevne muke Milorada Pupovca? On je najveći zakupnik kolektivnih ljudskih prava u Hrvatskoj, a bez prestanka viče: Hrvati nas ne vole! Utjecajni ga Hrvati vrlo djelotvorno vole. Ne voli ga, primjera radi, moja neznatnost – niti ga voli niti mrzi. Voljeti ga nemam za što. Ne mrzim ga jer Pupovac za svoje protuhrvatske svinjarije i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske novac dobiva iz hrvatskoga državnog proračuna. I ne žali se da premalo dobiva. Danas viče da u Hrvatskoj jača „govor mržnje“ o srpskoj narodnoj manjini i da je u znatnu porastu kršenje srpskih ljudskih prava! Ne vjerujem. Ali žao mi je toga čovjeka. Gladan je hrvatske ljubavi, a sve čini da je ne dobije.

   Fašizam i nacizam u Hrvatskoj su se razvili do nekoliko desetaka „crnih košulja“ na zagrebačkom Jelačićevu trgu i jedne mistične „zelene svastike“ na splitskomu Hajdukovu stadionu. Antisemitizma i vjerske nesnošljivosti nema ni u tragovima. A ostale su društvene opačine ili podjednako  rasprostranjene kao u razvijenijim zapadnim državama ili znatno zaostajemo za njima. Sve u svemu, vrlo mršavo. Stoga je pravo čudo što naši ljudskopravisti još nisu – a možda već i jesu? – počeli sami uzgajati svoju hranu.

     Plenkovićeva Vlada nije neuka. Ona sigurno zna da se ti problemi rješavaju vladavinom zakona i ustezanjem državnoga novca  vazda gladnim ljudskopravistima, a ne klanjanjem ljudskopravizmu i osnivanjem povjerenstava ili vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine totalitarnih režima. No moguće je i da se Vlada bavi „ćoravim poslima“ jer ima druge nama neznane ciljeve.

 

Benjamin Tolić