Čim je sveobuhvatni saborski Savez za Europu 1. srpnja 2013. ugurao Hrvatsku u Europsku uniju, u njoj se opet počelo govoriti o slobodi, samostalnosti i suverenosti. Javni razgovor o tim stvarima bio je petnaestak godina  potisnut i zakrabuljen u „lijeve“ i „desne“ političke izgrede.

To se u obnovljenoj hrvatskoj državi smatralo političkim folklorom. Ako je vjerovati javnomu govoru, u posljednje se vrijeme skidaju krabulje. Tradicijska hrvatska desnica i ljevica – vulgo: „ustaše“ i „partizani“– pred našim se očima polako  prestrojavaju u suvremene suvereniste i globaliste.

Što je tomu uzrokom? Sâm Bog zna cijelu istinu. No ljudi, barem se tako čini, misle da ponešto znaju i sami.   

Posrijedi je, drže neki od tih ljudi, stara boljka. U „ravnopravnim državnim zajednicama“ – u Ugarskoj, u Austriji, u Austro-Ugarskoj, u Osmanskomu Carstvu, u Mletačkoj Republici, u dvjema Jugoslavijama – Hrvati su se uvijek osjećali potlačenima. Tako se osjećaju i danas u Europskoj uniji. Taj osjećaj prenosi se s koljena na koljeno. Ne će ga ukloniti ni obilna „ciklona europskih fondova“, koja je, kako izvješćuje Hrvatska radiotelevizija, kao prirodna „pogoda“ snažno zahvatila Hrvatsku čim su na vrh njezine uprave izbili povratnici iz Bruselja Andrej Plenković i Davor Ivo Stier. Hrvatima međutim nema pomoći. Dokrajčit će ih „vekuvečni“ osjećaj potlačenosti u „ravnopravnim državnim zajednicama“.   

 Drugi ne idu duboko u prošlost. Oni su djeca sadašnjega trenutka. Vjerojatno nisu čuli za prvake Hrvatsko-srpske koalicije – Frana Supila i Antu Trumbića. Možda ne znaju ni osnovnu postavku njihove politike: Hrvati i Srbi su jedan dvoimeni narod. Ako su to i čuli, sigurno ih nije očaralo. Zašto? Tri su rata – dva svjetska i jedan hrvatski Domovinski – temeljito opovrgla tu budalaštinu. No neovisno o tomu ti ljudi misle da su Hrvati i Srbi u politici ipak nekakvi – sijamski blizanci! Možda čudni, jer što Hrvate veseli, to Srbe žalosti i obratno. Trenutno je stanje hrvatske nacije, po njihovu mišljenju, prirodna reakcija na ponovni procvat velikosrpstva u Srbiji. Tamo je na vlasti četničko-partizanska koalicija Srpske napredne stranke (SNS) i Socijalističke partije Srbije (SPS). Četnike (SNS) predvodi ratni šegrt Vojislava Šešelja Aleksandar Vučić, a partizane (SPS) ratni šegrt Slobodana Miloševića Ivica Dačić. Iza njih su četiri izgubljena rata (protiv Slovenije, protiv Hrvatske, protiv Bosne i Hercegovine, protiv Kosova). Od tih poraza prošlo je dosta vremena, ali taj svijet i danas  „metaniše“ oko „Šešeljeve linije“ (crta Virovitica – Karlovac – Karlobag) kao „zapadne granice Srbije“ i diže odgovarajuću buku. U takvim okolnostima Hrvatima prirodno padaju na pamet sloboda, samostalnost i suverenost.  

Promatrači koji sebe smatraju dobro odgojenima i vrlo učenima gledaju još pliće. Ponovno oživljavanje hrvatskoga govora o slobodi, samostalnosti i suverenosti oni vide kao domaću presliku globalističko-nacionalističkoga ili, ljepše rečeno, federalističko-suverenističkoga boja u Europskoj uniji. Federalisti nastoje Europsku uniju pretvoriti u saveznu državu, a njihovi protivnici u savez suverenih država. – To nije – upozoravaju ti mudraci – nekakav „boj žaba i miševa“ (βατραχομυομαχία). To je, upravo suprotno, pravi „boj divova“ (γιγαντομαχία). Kako to? Jednostavno. Ne zanovijetaju Litva i Cipar, nego Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska. Britanci su već na referendumu odlučili izaći iz Europske unije, a tim će smjerom krenuti i Francuzi ako  izaberu Marine Le Pen za predsjednicu Republike. Snažan vjetar u jedra europskih suverenista dao je i izbor Donalda Trumpa  za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država.

Što na to reći? Svatko vidi svoj dijelak zbilje. Možda i pogrješno. No, svakako bi bilo dobro da se povijesni  ustaše i partizani napokon junački predaju na milost i nemilost povjesničarima, a da se današnji „ustaše“ i „partizani“, ukorak s vremenom, prestroje u globaliste i suvereniste. Bilo bi to dobro i zbog toga što takvo prestrojavanje više ne bi uvažavalo zastarjelu lijevo-desnu crtu razgraničenja. Ono bi bilo odgovorno samo srcu i umu pojedinca. Čestit čovjek u relativno maloj zemlji, kakva je Hrvatska, ne može ne biti suverenist. A pred demografskom grmljavinom prof. dr. Stjepana Šterca i prof. dr. Anđelka Akrapa morao bi se, ako ima imalo razuma, prignuti i nazadrtiji „napola Bruseljac“ i najoholiji „bruseljski ćato“.

 

Benjamin Tolić