Ma što je sad to?! Zar je člankopisac skroz-naskroz pobenavio? Što se on u to petlja?! Pa to je vjersko pitanje! Pitanje pravovjerja i krivovjerja. Ili ljubavno pitanje! Što tko više voli – revoluciju ili evoluciju. A onda, kakav mu je to naslov?

Očito je građen po uzoru na sintagmu iz Očenaša: „kruh naš svagdanji“. Ali  tamo, u stožernoj kršćanskoj molitvi, nema nikakve dvojbe o „kruhu“. Sve dvojbe isključuje dodatak: „daj nam danas“. A ovdje, kakav odnos prema „revizionizmu“ nudi naslov? Treba li „revizionizam“ odbacivati ili odobravati – proklinjati ili zazivati? Člankopisac je neodlučan. Sitno je to, sitno! Te črčke nikako ne zavrjeđuju spomen časnoga Buridanova magarca. Opravdano bi se možda moglo reći: Majstor se – kao pile u kučine – zapleo u marksističku manihejsku dijalektiku.  

   Koga spopadnu takve misli, djelomice bi mogao biti u pravu. Meni je to doista previsoko. Ali nisam pobenavio. A ni namjera mi nije preuzetna. Nikoga, a kamoli svoje brojno čitateljstvo, ne kanim prosvijetliti. To ne, nikako! Neka svatko užiže i gasi svoju svijeću. Htio bih  samo svratiti čitateljevu pozornost na nekoliko pojava koje, ako se ne varam, otkrivaju „provodni motiv“ današnjega komešanja u hrvatskomu društvu i državi. U naslovu je taj motiv samo imenovan, a da ne bih ostavio dojam lažne skromnosti ili – ne daj, Bože! – plagirane originalnosti, evo se odmah, određujući ključni pojam, oslanjam na ugledan izvor te – iako nisam ni doktor znanosti ni ministar – uredno navodim.

    U Rječniku stranih riječi Bratoljuba Klaića (Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1990.) natuknica „revidirati“ predstavlja se kao latinizam koji u hrvatskomu jeziku ima dva značenja: „1. izvršiti reviziju, nanovo pregledati, preispitati; 2. preinačiti, prenačiniti, popraviti, promijeniti prijašnji stav“. Njegova izvedenica „revizionizam“ značenjski se raščlanjuje ovako: „1. socijalno-demokratski smjer koji želi da promijeni (revidira) nauku K. Marxa u smislu izmirenja radnika i kapitalista; 2. fašistička struja u cionističkom pokretu; 3. prije drugoga svjetskog rata – traženje promjene versajskog ugovora o miru.“

   Nisam oduševljen. Ali to je u bîti to. Možda bi drugi leksikograf, ili isti u drugim okolnostima, dodao da je „revizionizam“ s pobjedničkoga gledišta negativan, a s poraženičkoga pozitivan pojam. Vidikovci određuju viđenja. Jedno vide dobitnici, a drugo gubitnici. I rijetko će se, ako i jedne i druge ne poklopi ista velika nevolja, jedni s drugima složiti u ocjeni viđenoga. To je posve prirodno. Odatle je lakše razumjeti razloge. Zašto su europske, mahom boljševističke komunističke partije, pobješnjele na pojavu socijalne demokracije u njemačkomu radničkom pokretu?  Uplašile su se da bi im socijalna država Otta von Bismarcka preko socijalne demokracije mogla ukrasti svjetsku proletersku revoluciju. Stoga su tu pojavu žigosale kao „revizionizam“. Pojam je dakle  od svoga postanka značenjski opterećen grijehom ideološkoga krivovjerja.

   To je stara priča s kraja XIX. i početka XX. stoljeća. Ali „revizionizam“ i danas živi. Stranke na vlasti svuda u svijetu žestoko ga osuđuju. U njemu vide opaku bolest koja nagriza pobjedničke sustave vrjednota. Hrvatska je tu neobično mjesto. U nas se vlast i oporba natječu tko će žešće osuditi „revizionizam“. Još se, kažu jedni, ne zna tko vlada – vlast ili oporba. A hrvatska je nova paradigma, kažu drugi, uključivost i razvoj. Nije dakle ni dobro znati, a zlo je isticati tko je iz velikih povijesnih događanja – prelaska društva iz diktature proletarijata u liberalnu demokraciju i pobjedničkoga Domovinskog rata – izašao kao dobitnik, a tko kao gubitnik. Pogledajte, vele, našega Stjepana Mesića! I njega je bio zahvatio „revizionizam“, pa je, siromah, neko vrijeme po Australiji i Slavoniji širio krivovjerja o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i sabirnomu logoru u Jasenovcu. No Mesić je, srećom, „čovjek posebnoga kova“ pa je brzo ozdravio.

   To je međutim jedna – teoretska – strana medalje. Kako izgleda druga – praktična? Naravno, posve drukčije! Svi žele „izvršiti reviziju“, nešto „nanovo pregledati, preispitati; preinačiti, prenačiniti, popraviti“. Samo nitko ne viče da bi „mijenjao stav“. Manje stoga što bi to bilo bolno. Više stoga što ljudi koji viču  uglavnom „nemaju stava“ ili, ako ga imaju, nimalo ne drže do svoga „stava“. Pa ipak, ne ću pogriješiti ako ustvrdim da Hrvatska pokazuje neobično jaku sklonost prema reviziji svega i svačega. Dakle, opasno je zaražena revizionizmom.

   Odakle mi to? Iz rukava. Eto, dostatan je samo jedan pogled na naše elite. Predsjednik Vlade Andrej Plenković revidirao bi ugovor o strateškomu partnerstvu između Ine i MOL-a; predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović revidirala bi  Ustav; predsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora Božo Petrov, revidirao bi (ako u međuvremenu nije odustao?) plaće „saborskih“ zastupnika i sveo ih na 9.999 kuna; vođa parlamentarne oporbe Davor Bernardić revidirao bi Plenkovićev odnos prema HOS-ovoj krilatici „Za dom spremni“; doktori znanosti Jure Zovko i Ivan Đikić revidirali bi („nanovo pregledali, preispitali“) doktorske disertacije ministara u Plenkovićevoj Vladi; Hrvoje bi Hribar revidirao Državnu reviziju; Vladimir bi Šeks revidirao („preinačio, prenačinio, popravio“) shvaćanje hrvatske državne suverenosti, tako da se ono uskladi s hrvatskim članstvom u Europskoj uniji, u smislu  da i nad najvišom vlašću ima – viša vlast.

   Što god tko o tomu mislio, moja neznatnost drži da je „revizionizam“, kakav god bio, vrlo zdrav za hrvatsku liberalnu demokraciju.

 

Benjamin Tolić