Povjerenstva su u hrvatskoj demokraciji na zlu glasu. Čudno bi bilo da nije tako. Zašto? Ta tijela vlasti davno je ocrnila glasovita maksima: Ako ne želiš riješiti neko pitanje, osnuj povjerenstvo za njegovo rješavanje. Zgodan je to teorijski cinizam. Pripisuje se Englezu Winstonu Churchillu.

Kritički promatrači hrvatske političke zbilje tvrde da taj cinizam praktično nadahnjuje našu državnu vlast. Pri tomu upiru prstom u najmarljivije povjerenstvo Hrvatskoga [Državnog] sabora – Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa. Drukčije se – argumentiraju – ne može razumjeti nerazmjernost prijestupā i kaznā koje to povjerenstvo utvrđuje i dosuđuje. Pri tomu upućuju na znatnu novčanu korist što ju je iz „sukoba interesa“ izbila bivša kukurikavačka ministrica kulture Andrea Zlatar-Violić i neznatnu novčanu kaznu koju joj je povjerenstvo dosudilo za unosan prijestup.

Ima u tomu nešto. Ali demokratska vlast ne može bez povjerenstava. Tu su međutim prevažna pitanja: kakav je sastav povjerenstva, kakve su i kolike njegove ovlasti, kolika je njegova samostalnost u radu. Povjerenstvo ne bi smjelo biti ni puki prijenosnik osnivačeve volje ni  tijelo koje oslobađa osnivača od svake odgovornosti, a ne bi smjelo ni u nedogled odgađati rješavanje pitanja za koje je osnovano. Povjerenstvo, samo se po sebi razumije, treba uživati povjerenje svoga osnivača i povjerenje državljana, koji od njega očekuju ispravno rješenje prijepornoga pitanja.

Povjerenstva mogu biti vrlo različita: stručna, znanstvena, ideološka. Povrh svega toga i koječega drugoga  povjerenstva mogu biti i potrebna i nepotrebna.

Andreju Plenkoviću protivnici zamjeraju prejaku sklonost prema osnivanju povjerenstava i neobičnu hvastavost. Otkad je, vele, postao predsjednikom Vlade, svako malo osnuje neko novo povjerenstvo, a odnedavno se po svim trima „nacionalnim“ televizijama (HTV, RTL, Nova TV) bez prestanka razmeće neviđenim uspjesima svoje Vlade u prvih 100 dana vladavine. – A ništa nisu učinili – veli Davor Bernardić – baš ništa, ni on ni njegova Vlada! – Unatoč tomu Bero i jadikuje što ga Plenković ne sluša kada on od njega zahtijeva da „šrafcigerom“ Vesne Pusić protuzakonito ukloni HOS-ovu spomen-ploču poginulim hrvatskim braniteljima u Jasenovcu i cvili što ga Plenković ne poziva na razgovor. I tješi se, jadan, doskočicom: Ne će sa mnom razgovarati?! Ništa čudno, oni ni među sobom ne razgovaraju.

Žao mi je prezrenoga vođe socijalnih demokrata. Ali što jest – jest: vođa pretjeruje. Plenković i njegova Vlada u prvih su 100 dana dosta toga počeli. Istina, još nisu gotovo ništa dočeli, osim porezne reforme i državnoga proračuna za ovu godinu. I to je u našim prilikama mnogo. Ali ako u ostatku mandata učine i sto puta više, a Hrvatska za njihove vladavine ostane bez ljudi, bit će to gore nego da nisu ništa učinili.

Obilno osnivanje povjerenstava doista je neobično. No ono nije izraz prevelike demokratičnosti Plenkovićeve duše. Koliko je Plenković demokratičan, vidjeli smo u Saboru iz njegova odgovora narodnomu zastupniku Bunjcu kada ga je nazvao „bruseljskim projektom“. Ne može se ni općenito reći da su sva ta povjerenstva egzotična cvatnja Plenkovićeve ideologije uključivosti („inkluzivnosti“!). Ne, ne. Treba razlikovati potrebna i nepotrebna  povjerenstva. Potrebna su povjerenstva plod hrabre političke razboritosti, a nepotrebna su povjerenstva kukavički kontrolirane izrasline straha, neodlučnosti ili ravnodušnosti. Za prvu je vrstu sjajan primjer Povjerenstvo za obrazovnu reformu, a za drugu je kukavan primjer – Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću.

Što dakle? Moja se neznatnost slaže s jugoslavenskim povjesničarom Slavkom Goldsteinom i jugoslavenskim sociologom Draženom Lalićem?! Da. Hrvatima ne treba povjerenstvo za suočavanje s prošlošću.

U tom se slaganju ne oslanjam na svoje iskustvo iz Drugoga svjetskog rata, kao Goldstein, ni na partizansku ideološku srodnost svojih i Plenkovićevih djedova i baka, kao Lalić. Moji su argumenti malo suvremeniji. Hrvatima ne treba povjerenstvo za suočavanje s prošlošću jer su ih s Nezavisnom Državom Hrvatskom gotovo pola stoljeća suočavali jugoslavenski komunistički partizani, a s Jugoslavijom su se temeljito suočili u Domovinskom ratu. Zato, gospodo, prekinite rituale otkupljivanja kolektivnih postojećih i nepostojećih grijeha naših predaka i ne očekujte da će vaša povjerenstva određivati naciji hoće li jesti kruh i biti za dom spremna. Umjesto toga otvorite zatajena grobišta i arhive koji čuvaju grozne tajne davno nestale države.

 

Benjamin Tolić