Uredništvo Oxfordskih engleskih rječnika (Oxford English Dictionaries) izabralo je imenicu „post-truth“ (post-istina), u pridjevskoj službiistoznačnu s pridjevom „post-factual“ (post-činjeničan), za međunarodnu Riječ godine 2016. na anglosaskom jezičnom području. Malo zatim proglasilo je Društvo za njemački jezik (Gesellschaft für deutsche Sprache) pridjev „postfaktisch“ (post-činjeničan) Riječju godine na njemačkomu jezičnom području.

Nu, Riječ godine, što je to? U prvi mah bio sam pomislio da bi to valjda bila riječ koja je te godine najčešće rabljena u glavnim javnim priopćivalima, ali me rečene ustanove odmah poučiše: Ne, nikako, to je riječ koja najtočnije opisuje – dušu godine. To me je malko razvedrilo i ujedno rastužilo. Nešto tu ne valja! Meritorno prosuditi koja riječ najtočnije opisuje dušu godine može valjda samo onaj tko sam najbolje poznaje tu godinu?! Nikako mi nije išlo u glavu da bi takvi poznavatelji mogli čučati u engleskim leksikografima ili timariteljima njemačkoga jezika.

Da se maknem od pitanja što je starije, kokoš ili jaje, promatram te ružne riječi. Kako su skovane? U engleskomu od predmetka „post-“ (nakon, poslije, po) i imenice „truth“ (istina) ili „fact“ (činjenica), a u njemačkomu od predmetka „post-“ i pridjeva „faktisch“ (činjeničan). Taj tvorbeni obrazac visoki su kulturni pregaoci od Drugoga svjetskog rata do danas diljem svijeta oživotvorili u brojnim internacionalizmima i u pokojoj domaćoj kovanici, a javna su ga priopćivala posve pripitomila u našemu uhu i duhu. I više nam ne zvuče ružno ni „postindustrijski“, ni „postnacionalan“, ni „postmoderan“, ni „postdemokratski“, ni „poratni“? Formalno su to opisni pridjevi. Ali ništa ne „opisuju“. Ne govore nam, barem ne izravno, kakvo je što. Oni samo niječu značenje svoga korijena. Tvrde: u onomu čemu nas ljudi pridijevaju više nema onoga što je u našemu korijenu. Nema „industrije“, nema „nacije“, nema „moderne“, nema „demokracije“, nema „rata“. Ili – ako i ima – to više nije važno, a kamoli presudno.

Riječ „postistinski“ nije nova. Ona već dosta dugo kriči s naslovnice knjige Ralpha Keyesa Postistinsko doba: nepoštenje i prijevara u suvremenom životu (2004.). „Postistinski“ („postčinjeničan“) nije, kako bi se moglo pomisliti, onaj koji slijedi nakon istine (činjenice), nego onaj u kojemu nema istine (činjenice) ili onaj koji se ne obzire na istinu (činjenicu). Bila je ta riječ u ezoteričnoj porabi moralistički „udarenih“ intelektualaca sve dok je se nisu u drugoj polovici prošle godine dočepali razjareni medijski bukači, od razvikanih televizijskih komentatora do vojujućih novinskih kolumnista i političara. Ti su ljudi ishod britanskoga referenduma o članstvu u Europskoj uniji i izbor Donalda Trumpa za američkoga predsjednika doživjeli ne samo kao svoj poraz, nego i kao – smak demokratskoga svijeta! Stoga su, uz zaglušnu halabuku, zahtijevali da se i u Ujedinjenom Kraljevstvu i u SAD-u ponove izbori. Ovi su – rekoše – bili nepošteni, jer su njihovi protivnici u predizbornoj kampanji prevarili birače lažući i ne uvažavajući činjenice.

U Njemačkoj takve dreke nije bilo. Globalistička je ćud tamo znatno nježnija. Angela Merkel nije zahtijevala da se ponove izbori za zemaljski sabor na kojima je njezina stranka poražena, ali ni ona u rujnu prošle godine, kada je komentirala taj događaj, nije mogla ne mahnuti globalističkim plamencem: „Kažu da živimo u postčinjeničnim vremenima.“

Hm… Da sam cinik, slatko bih, dragi moji globalisti, ispalio parafrazu Galena iz Pergama: Post electionem alii omne animal triste (nakon izbora drugoga svako je živinče tužno). Ali nisam cinik. Stoga ću se ograničiti na nekoliko pitanja i opazaka. Zar u kolijevkama liberalne demokracije sudionici na izborima ne znaju da je demokracija nezamisliva bez demagogije, vođenja i zavođenja puka? Što se traži na izborima, istina ili naklonost birača? Predizborne kampanje nisu ni sudske ni filozofske rasprave u kojima bi bile presudne istine i činjenice. Presudna je u tim kampanjama uvjerljivost. Naravno, samo za birače koji nemaju svoga kandidata, jer na izborima uvijek bira svoj svoga.

A laž? Ni to nije lak predmet. Ona se uvijek suprotstavlja istini. No ne treba smetnuti s uma da lagati može samo tko zna istinu. Tko ne zna istinu, može samo govoriti neistinu. A neistina se odnosi prema laži kao špekula prema biseru. Stari su Grci imali poslovicu: Mnogo lažu pjesnici. Prosječan Amerikanac, tvrde tamošnji znanstvenici, dnevno izgovori više laži, čak i bez ikakva razloga. Hrvatska pučka poslovica veli: Najviše se laže u ljubavi, prije izbora i nakon lova. Što dakle? Post-istina i post-činjenica kolosalni su promašaji. Ali, tješite se.

 

Benjamin Tolić