Kakva će biti ova godina, bolja ili gora od prošle? O tomu se, naravno, može samo nagađati. A očekivanja su u svijetu kao obično podijeljena.

Tako zvani realisti posvuda sliježu ramenima i vele: Bit će godina kakva bude. Tako zvani pesimisti viču: Svijetu prijete neviđene ugroze! Tako zvani optimisti žmirkaju: Ni vrag nije tako crn kako ga opisuju.

Zašto „tako zvani“? I jedni i drugi i treći gotovo su se posve odriješili od korijenskoga značenja svoga nazivka. Realisti nisu u posebnu odnošaju sa „stvarima“ (res). Pesimisti ne očekuju ono „najgore“ (pessimum); to bi bio smak svijeta. Optimisti se ne nadaju „najboljemu“ (optimum); to bi bio svjetski mir. Možda bi stoga bilo bolje ostaviti „stvari“ na miru, neka žive „o sebi“, a realiste nazvati indiferentistima (ravnodušnicima), dočim bi pesimiste i optimiste trebalo spustiti sa superlativa na komparative, pa bi se pesimisti nazivali pejoristima, a optimisti melioristima, jer onī očekuju goru godinu, a ovi se nadaju boljoj.

Trodijelnoj podjeli raspoloženja odgovara zastarjela politička podjela na „centar“, „desnicu“ i „ljevicu“. U Europi je u XXI. stoljeću tu podjelu odmijenila dvodioba na domoljube (oikofile) i domomrze (oikofobe), nacionaliste i globaliste, suvereniste i integracioniste. I u Hrvatskoj se bila dogodila slična promjena. Imali smo političke Hrvate koji su bili „za dom spremni“ i političke Hrvate koji su bili „za Bruselj spremni“. Bili su to Hrvati i eurohrvati. A sada se, osobito otkad je Dragan Markovina okupio Novu ljevicu, ta hrvatska jednostavnost zakomplicirala. Iz mišjih rupa (neki kažu: „iz ormara“) izmiljeli su politički Hrvati koji osporavaju i Hrvate i eurohrvate. Oni su, za razliku od Hrvata i eurohrvata, poput svojih ideoloških predaka „za Jugu spremni“.

Kakva očekivanja pretežu u svijetu? Teško je reći. U Sjedinjenim Američkim Državama neki se promatrači pribojavaju da bi izborna pobjeda Donalda Trumpa mogla izazvati građanski rat između Trumpovih protivnika i pristaša. Predviđaju izbijanje američko-kineskoga carinskog rata, nuklearni uspon Sjeverne Koreje, genocide u Africi i Aziji, talibansko preuzimanje vlasti u Afganistanu.    

A naša šira domovina? – Što je sad to?! – snebivate se. – Kakva „šira domovina“? – Oprostite! To je sitna suverenistička aluzija. Tako su hrvatski jugani nekoć zvali svoju srpsku Jugu. Današnji eurohrvati, kada ih svlada jugotužje, hotice ili nehotice tako pokatkad nazovu Europsku uniju, i odmah im bude lakše. A tu njihovu „širu domovinu“, iako se uspješno oporavila od gospodarske krize, danas tresu strah, nesigurnost i neizvjesnost. Lani je pretrpjela više spektakularnih terorističkih akcija, lani ju je odlučilo napustiti Ujedinjeno Kraljevstvo, lani su je preplavile bujice afričkih i azijskih migranata. Ona odnedavno betonskim blokovima i strojnicama brani svoje kulturne, športske i vjerske priredbe od izvaneuropskih islamskih napadača.

Bruselj bespomoćno gleda kako iz dana u dan jačaju centrifugalne sile. Gleda i strahuje pred ovom godinom. Podjednako se boji izvana i iznutra. Izvana bi mu Rusija ove godine mogla ugrabiti Estoniju, Letoniju i Litvu, a iznutra ga plaše suverenistički pokreti, osobito Nacionalna fronta Marine Le Pen u Francuskoj i Alternativa za Njemačku Frauke Petry u Njemačkoj. Ove se godine na proljeće održavaju predsjednički izbori u Francuskoj i savezni parlamentarni izbori u Njemačkoj. Može se dogoditi i da gđa Le Pen postane francuska predsjednica i da Nijemci ne mognu bez gđe Petry sastaviti saveznu vladu. Uz to promatrači očekuju slom talijanskoga bankarskog sustava. Dakle, prilično crno.

U tom crnilu naša je „uža domovina“ Hrvatska jedina svijetla točka – pravo malo čudo! Jest, izgubili smo na Arbitražnom sudu UN-a u Ženevi spor s madžarskim MOL-om o upravljačkim pravima u Ini, ali nas je predsjednik Vlade Andrej Plenković u se vrime godišća tom viješću – obradovao! Kako? Odmah ju je poklopio obećanjem da će njegova Vlada sve MOL-ove dionice u Ini vratiti u vlasništvo Republike Hrvatske i da pri tomu ne će povećati javni dug. Nakon toga obećanja Plenković je ustvrdio da je Hrvatsku zahvatio optimizam.

Hm… da! Još ne znamo hoće li MOL uopće prodavati svoje dionice u Ini. Ne znamo ni koliko im je Plenković najavom otkupa podignuo cijenu, ali doznali smo da ih Plenković namjerava platiti novcem koji će dobiti od prodaje dijela – Hrvatske elektroprivrede! Najava je otkupa moralno nedopustiva, a privatizacija bi HEP-a trebala biti kažnjiva. Hrvatskoj naime ne treba još jedna – Ina.

 

Benjamin Tolić