Kako ono ide pjesma? „U se vrime godišća…“ In hoc anni circulo…? Uz taj kršćanski navještaj mi Hrvati i Hrvatice jedni drugima čestitamo Božić i Novu godinu.

Za Božić poželimo jedni drugima svetu duhovnu radost, a u novoj godini zdravlje, veselje i poslovne uspjehe. Za mirom, radom i redom, za tjelesnim i duševnim blagostanjem, ne čeznu samo kršćani, nego i drugi civilizirani ljudi i narodi, osobito oni koje je poput prirodne nepogode snašla dugotrajna nevolja ili pogodio rat. Svrnimo načas, s mišlju na to, pogled na ono mnoštvo Hrvatica i Hrvata koje danas traži posao u tuđini i na one nesretnike što u nepreglednim povorkama bježe pred ratnim ognjem iz Afganistana, Iraka i Sirije u Europu.

Nisu uvijek tako krupna zla harala našom svakodnevicom. Ali mi smo se i u to bolje doba u se vrime godišća redovito osvrtali na svoju prošlu godinu, i osobnu i opću. Često nismo bili zadovoljni ni načinom kako smo živjeli ni učinkom onoga što smo radili. Stoga smo redovito obećavali sebi, a katkada i drugima, da ćemo od Nove godine drukčije. Naravno – bolje, ljepše, učinkovitije! I što je obično bilo od naših obećanja? Ah, ne pitaj! Obećanja su uglavnom posrtala na našoj slaboj volji i padala na lakim izlikama: Nije se moglo! Nije ovisilo o meni! Htio sam, ali sve je bilo protiv toga! I tako dalje, i tomu slično. To valjda, mislili smo, mora biti tako.

Kako smo bili nježni prema sebi, tako smo bili obzirni i prema zajednici, prema društvu i državi. Nije bilo pristojno u se vrime godišća spominjati društvene nepodopštine koje su se zbile u godini na odlasku, zbrajati štete što su ih zajednici nanijeli nedostojni upravljači općim dobrima, ismjehivati laži slinavih demagoga i zlatoustih bruseljskih činovnika – riječju, nije bilo pristojno doticati se ničega što ne upućuje naciju u svijetlu budućnost. Trebalo je žmirkati i čuvati nadu šireći službeni optimizam.

   To se i danas traži. Najbolji je primjer takva javnoga govora ona reklama što se nedavno u obliku meteorološkog izvješća vrtjela na Hrvatskomu radiju i Hrvatskoj televiziji. U njoj robustan muški glas gromoglasno najavljuje da je Hrvatsku zahvatila ciklona europskih fondova teška više od 10 milijarda i 700 tisuća eura. I poziva Hrvate koji ispunjavaju stanovite uvjete da pokupe taj – zlatni prolom oblaka! Uvijek sam se divio ljudima koji umiju tako govoriti. Valjda stoga što sam, otkad znam za se, kriminalno slab u tom plemenitom umijeću. A slab sam vjerojatno stoga što mi se ta prigodna pristojnost čini beskrajno nepristojnijom od nepristojnosti koja ne prikriva bjelodanu istinu. I sada sam posve bespomoćan. Ne znam kako bi se u se vrime godišćamoglo pristojno nazvati ovo hrvatsko beznadno kolonijalno koprcanje? Moja neznatnost, koja ga iz tjedna u tjedan opisuje, ne nalazi za to koprcanje ljepših riječi.

   Ali, gle! Dok sam očajavao tražeći štogod utješno, ugledah na televiziji predsjednika Vlade Andreja Plenkovića u pratnji najbližih suradnika. Izvanredne vijesti. Prva vijest: propala arbitraža o prijeporu s MOL-om zbog Ine; druga vijest: Vlada će otkupiti MOL-ov paket dionica u Ini, a ne će povećati javni dug; treća vijest: električna struja ne će poskupjeti u god. 2017. iako je Milanovićev stručnjak za energiju ministar Vrdoljak bio pripremio poskupljenje.

   Bila su to tri groma iz vedra neba! A Plenković se držao kao anđeo Gospodnji. Ja sam to ukazanje shvatio vrhunaravno i osobno. Zar ima ljepše čestitke za Božić i Novu godinu?! Svim Hrvaticama i Hrvatima, pojedinačno i skupno! Da moja radost bude potpuna, nedostajao je samo predsjednik Sabora Božo Petrov. On se mogao ispričati što je proljetos bio bolje „brifiran“ kako Hrvati stoje u arbitraži nego Tomislav Karamarko, koji je tada predlagao izlazak iz arbitraže i nagodbu s Madžarima.

   Ima tu, dakako, i nekih nezgodnih pitanja, moralnih i aritmetičkih. Ali već sam potrošio prostor, a i bolje je ovako u se vrime godišća. Zato vama, štovani čitatelji, upućujem Plenkovićevu čestitku, a Plenkoviću želim da njegova aritmetika pobijedi moju.

 

Benjamin Tolić