Volio bih napisati štogod o nečemu lijepom, nečemu što je Hrvatima na čast i diku.

Ima toga svuda oko nas, ne mnogo, ali ima – od umjetnosti i športa do pučkih običaja, od pobožnosti do sućuti i pomaganja bližnjemu u nevolji, od darivanja svagdanjih potrepština siromasima do darivanja tjelesnih organa nasmrt bolesnim ljudima, od uspjeha u proizvodnji električnoga automobila do vrhunskih ostvarenja u transplantacijskoj kirurgiji. Volio bih, ali…

Na žalost, ne mogu. Čovjekovo društveno biće, tvrdio je nekoć Karl Marx, određuje njegovo mišljenje, a katkad – dodaju današnji cinici – i čovjekovo postupanje. Što se to mene tiče?! Kako – što? Pa ja pišem pod nadnaslovom „Politički kolopleti“! Po tomu sam politički kolumnist. A takav kolumnist u našim je prilikama nužno ili učen koprolog ili običan koprograf. Koji sam i kakav ja, prosuđuju drugi. A kao taj i takav, evo, želim čitatelju Hrvatskoga slova čestit Božić i blagoslovljenu Novu godinu, ali ne smijem posve iskočiti iz zadanoga okvira. Ako iskočim, tko će obaviti moj posao?

Dakle, na posao. Ove su godine usred Došašća srpska vlast iz Beograda i bošnjačka vlast iz Sarajeva složno graknule: U Hrvatskoj buja ustaštvo i fašizam! Iz Beograda zbog toga što je Vlada Andreja Plenkovića uskratila svoj pristanak na otvaranje 26. poglavlja srpskih pristupnih pregovora s Europskom unijom dok srpska vlast ne ispuni uvjete koji se tiču pravā hrvatske narodne manjine u Srbiji, a iz Sarajeva zbog Plenkovićeva diplomatskog zauzimanja za stvarnu ravnopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini s drugim dvama tamošnjim narodima – Srbima i Bošnjacima. Zatim se digla kuka i motika na hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović. Ustaštvo i fašizam vrisnuli su iz njezine javne isprike što je u Dubrovniku u prigodi Dana dubrovačkih branitelja, zaslugom svojih suradnika, djeci branitelja dijelila srpske čokoladice sa svojom slikom i potpisom. Predsjednica se ispričala i obećala da se to ne će ponoviti. Ona naime promovira hrvatske proizvode i podupire kampanju Hrvatske gospodarske komore Kupujmo hrvatsko. Ustaštvo je buknulo i ondje gdje bi ga malo tko u Jugoslaviji očekivao – usred Jasenovca! Tamo je Udruga Hrvatske obrambene snage (HOS) postavila spomen-ploču jedanaestorici svojih bojovnika koji su se baš tu, u Jasenovcu, usudili provokativno poginuti pod krilaticom „Za dom spremni“ braneći u Domovinskom ratu Hrvatsku od Srba i Crnogoraca!

Odmah se, naravno, sastao saborski Odbor za Ustav, poslovnik i politički sustav te složno utvrdio da je HOS-ova za-dom-spremnost ustaška krilatica, da ona vrijeđa žrtve negdašnjega ustaškog logora u Jasenovcu, ali i da nema zakonske osnove za uklanjanje HOS-ove spomen-ploče dok Sabor ne donese zakon o zabrani totalitarnih simbola. Samo je Vesna Pusić izrazila zanimljivu misao da za to ne treba zakon, nego „šarafciger“.

Vlast je očito mlitava. Zbog toga je u nedjelju „žestoki Jugoslaven“ Dragan Markovina sa Zoranom Pusićem, Nikolom Devčićem, Vesnom Teršelič, Radom Borić i Nadeždom Čačinović u prepunu novinarskom domu u Zagrebu osnovao Novu ljevicu, nešto kao političku stranku. Ta će družba, veli Markovina, „ustaški pokret i ustašku državu jasno staviti gdje mu je mjesto“. Navod je malko nesročan, ali Jugoslavenu to ne treba zamjeriti.

Svi su ti ljudi, rekao bi Sima Pandurović, sišli s uma. Slično misli i gost u kavani Kod Kike. – Ti bukači – veli on – nemaju nimalo srama! Govore gole laži o Hrvatskoj, a u tomu ih podupiru i dva bivša predsjednika Republike – Stjepan Mesić i Ivo Josipović! Oni u Kolindi vide ustašicu? U Plenkoviću ustašu? U HOS-u ustaše? Bit će da su obnevidjeli od mržnje. Osvoji li taj Markovina vlast, on će iz abecede izbaciti slovo „u“. I malo i veliko. Pri tomu će se pozvati na stare Rimljane. I oni su, reći će, čedno živjeli bez zločinačkog slova „u“. Umjesto „u“ pisali su „v“, valjda stoga što su predviđali da će se za koje tisućljeće pojaviti ustaše i razbiti Ivgoslaviam qvam rex Serbicvs gvbernat. Ako su Rimljani gledali tisućljeća unaprijed, možemo i mi Jugoslaveni gledati 70-ak godina unatrag. I jednako ćemo doći do zaključka: „U“ van iz abecede! – Ma daj! – veli drugi gost – nisu ti to takvi ljudi. Ne će oni izbaciti jedno slovo, oni će, ako dođu na vlast, maknuti cijelu abecedu i uvesti azbuku. Mene muči druga dvojba: Jesu li ti ljudi tako velike budale ili tako veliki pokvarenjaci? – A, ne! – odsiječe prvi gost. – Nisu ni jedno ni drugo. Oni su sitni, sićušni, kao virusi. Kako virusi mogu biti išta veliko? Oni se samo dobro osjećaju kao svjesni ili nesvjesni, bilo plaćeni ili neplaćeni rusko-srpski „hibridni ratnici“.

Razgovor Kod Kike završio je divljenjem Kolindi Grabar Kitarović i čuđenjem Andreju Plenkoviću. Gosti su se složili: Gospođa Predsjednica ponijela se dostojno. S pravom se rasrdila na podvalu sa srpskom čokoladicom i lijepo se ispričala što je za Dan dubrovačkih branitelja, premda ne svojom krivnjom, djeci dijelila uvrjedljive darove. Svaka čast! Ali što bî Plenkoviću? Zašto se odazvao Aleksandru Stankoviću na javni „informativni razgovor“ o „ustašizaciji i fašizaciji“ Hrvatske? Kako se držao kada ga je Stanković pred očima cijele nacije „isleđivao“ o ustaškim simbolima i HOS-ovoj spomen-ploči? Zašto se ispričao ljudima koje bilo gdje vrijeđa HOS-ova krilatica „Za dom spremni“, a pogotovo spomen-ploči poginulim braniteljima? Niti je pušku nosio niti je ploču postavio, što on ima s time? Nije li sablažnjivo da hrvatski predsjednik Vlade pred „islednikom“ Stankovićem besplatno reklamira upravo onu spornu srpsku čokoladu? I je li tu umjesna kakva isprika?

A što ja o svemu tomu mislim? Razumijem srpsku vlast kada savezničkom pobjedom u Drugom svjetskom ratu prekriva svoj poraz u hrvatskomu Domovinskom ratu. A što se tiče krilatice „Za dom spremni“, pristojno bi bilo da je poštuje svaki hrvatski državljanin, barem onoliko koliko poštuje – kunu.

 

Benjamin Tolić