Kada bi tko sa strane, ne znajući ništa o nama, pogledao našu današnju političku pozornicu, vjerojatno bi mu došlo da usklikne: Blago Hrvatima, imaju sve novo! Novo kao ispod čekića! A je li doista tako?Pa pogledajte sami. Nije to od jučer.

Hrvati su, osobito „lijevi“, od davnina veliki inovatori. Da ne ronimo odveć duboko u prošlost, počnimo od prije četvrt stoljeća. Ivica Račan predvodio je na prvim demokratskim izborima god. 1990. svoje komuniste pod nazivom Savez komunista Hrvatske – stranka demokratskih promjena (SKH – SDP). Nakon nekoliko godina pretvorio je (kažu: uz pomoć Antuna Vujića) Savez komunista Hrvatske u Socijal[no]demokratsku partiju Hrvatske.

Događaj je bio pravovjerno krivovjeran. Ili – ako je komu tako draže – krivovjerno pravovjeran. Stari se je komunizam iznenada urušio. Iz njegovih ruševina niknula je svuda po komunističkomu bijelom svijetu nova socijalna demokracija, koja se u Hrvatskoj naziva –  socijaldemokracijom! Stari se je Savez komunista Hrvatske, suočen sa smakom svoga svijeta, morao ili pomiriti s duhom novoga doba ili nestati. Tako su se stari komunisti u Hrvatskoj preko noći prometnuli u nove „socijaldemokrate“. Ali nisu mogli pobjeći od sebe. Nova im je „stranka“ u nazivu organizacije opet potonula u staru „partiju“ i ostala „postojano kano klisurina“ u genitivu imena svoje zemlje.

Nije to ništa neobično, rekao bi Petar Preradović. Stalna na tom svijetu samo mijena jest. S našim bi se Petrom bez dvojbe odmah složio onaj Heraklit iz Efeza kojemu „sve teče“ (πάντα ῥεῖ). Meni su vrlo draga ta dva umna muža, pa ih se češće sjetim. Valjda stoga što ni moje srce ne poriče „svieta tiek bjegući“. Ipak, sumnjam da bi ti dragi ljudi ispravno razumjeli komunističko petljanje s imenom stranke. Zašto? Vjerojatnije mi je da su partijski mistici, kada su smišljali novo ime, računali da će doći vrijeme kada će se ono morati promijeniti. A tada je najlakše iz kratice SKH – SDP izbrisati prvi, a zadržati drugi troslov i razvezati SDP, stranku demokratskih promjena, kao Socijal[no]demokratsku partiju Hrvatske.

Ah, reći će tkogod, člankopisac spekulira! I podmeće ideološkim protivnicima prijevarne namjere. A kako je onda iz kratice nestalo ono početno slovo „H“ od riječi „Hrvatska“ u potpunom imenu stranke? Oni to slovo jednostavno nisu htjeli imati u svojoj kratici. Zašto? To bi trebalo njih pitati. A hrvatski zakon ne propisuje kako se slažu kratice imena političkih stranaka. Što se prijevarnih namjera tiče, to nije podmetanje. Prijevara je glavna metoda komunističke političke borbe.

Da ne ostanem pri pukoj tvrdnji, evo visoko sramotna dokaza. Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena (SKH – SDP) izašao je, kao što rekoh, god. 1990. pod vodstvom Ivice Račana na prve slobodne parlamentarne izbore i osvojio stanovit broj zastupničkih mandata. Monografija Sabor Republike Hrvatske 1990 – 1992, koju je uredio dr. Željko Sabol, a izdala Izvješća Hrvatskoga Sabora u Zagrebu god. 1992., predstavila je tu stranku kao Socijaldemokratsku Partiju Hrvatske. U to doba u Hrvatskoj nije bilo stranke toga imena. Što je, dakle, mogla biti namjera toga predstavljanja nego prijevara?

Ali vratimo se onomu imaginarnom uskliku s početka teksta: Blago Hrvatima, imaju sve novo! Novo kao ispod čekića!

Što smo to imali novo od Tuđmanove smrti dosad? Puno toga. I na „desnoj“ i na „lijevoj“ strani. Imali smo novi HDZ Ive Sanadera i Jadranke Kosor, pa noviji HDZ Tomislava Karamarka, sada imamo najnoviji HDZ Andreja Plenkovića i „novu hrvatsku paradigmu“ Davora Ive Stiera. Imali smo posve nova Zorana Milanovića i „novu pravednost“ Ive Josipovića, a sad nas, evo, snađe i novi, mlađahni Davor Bernardić. I nudi, nov i mlad, poslušajmo što: „U zadnjih 20 godina i globalno i lokalno raste društvena nejednakost. Ljudi traže postavljanje humanijih ciljeva. SDP-ov cilj je oživiti humanu agendu. Moramo probuditi duh kolektivizma kao što su to učinili antifašisti 1945. i hrvatski branitelji početkom devedesetih.“

Dakle, doba najcrnjega staljinizma: masovno ubijanje suverenističkih Hrvata, otvaranje logora i seljačkih radnih zadruga? Bero možda ne zna što govori. Ili ipak zna i upinje se iz petnih žila da nam ni Nova godina ne bude nova.

                 

Benjamin Tolić