Sve se zamrsilo, всё перепуталось, rekao bi Osip Mandel'štam. Otkad su Britanci na referendumu odlučili izaći iz Europske unije, a na predsjedničkim izborima u Sjedinjenim Američkim Državama pobijedio „grozni“ republikanski kandidat Donald Trump, demokratski Bruselj drhti pred izborima u državama članicama Europske unije.

U nedjelju je „plebiscitarno“ – pala talijanska vlada Mattea Renzija! U Austriji je isti dan, na ponovljenim predsjedničkim izborima, proeuropski zajednički kandidat crvenih, crnih i zelenih Alexander van der Bellen napokon pošteno porazio Norberta Hofera, suverenističkog kandidata Austrijske slobodarske stranke (FPÖ).

Prvi događaj hrani talijansku zvijezdu ulične demokracije Beppea Grilla (Jožu Šturka) i njegov Pokret 5 zvijezda. Bruselj je taj događaj komentirao izjavom: Ne komentiramo referendume u članicama Europske unije. Drugi događaj ne mijenja u Austriji gotovo ništa. Ponajmanje odnose u raspodjeli moći. On je po svojoj političkoj težini, s obzirom na vrlo skučene ovlasti austrijskog predsjednika, ravan ishodu sveobuhvatne demoskopske ankete. Bruselj je taj događaj protumačio kao austrijsku odanost Uniji. Pri tomu je glasovita bruseljska uključivost – kao obično – bila vrlo kreativna. Onih gotovo 47 posto Austrijanaca što su birali Hofera isključila je iz Austrije i uključila u Europu. Dakako, samo afektivno.

U Europi ove godine više ne bi trebalo biti potresnih događaja. Zašto? Premalo je vremena ostalo. Samo tri tjedna do kraja godine. A tu je i Božić. Ali, tko zna? I to malo vremena više je nego dostatno da Tayyip Erdoğan i Vladimir Putin – postosmanski turski sultan i postrevolucijski ruski car – zajedno ili odvojeno zakuhaju kakvu neočekivanu „ujdurmu“. Gdje? Ima dosta pogodnih mjesta. U Crnoj Gori, u Bosni i Hercegovini, u Berlinu, u Parizu, u Rimu ili – zašto ne? – u samom Bruselju. No, ako se ništa takvo i ne dogodi, to nikako ne će utješiti onih stotinjak tisuća nesretnih europskih kruhoboraca u Bruselju, Strasbourgu i Luxembourgu. Oni već poodavno drhte pred proplamsajima suverenizma u zemljama Višegradske skupine (Poljska, Češka, Slovačka i Madžarska), zgroženi su bugarskim izborom rusoljubnog Rumena Radeva za predsjednika države, a odnedavno strahuju i od redovitih izbora u toplijemu dijelu sljedeće godine - nizozemskih parlamentarnih u ožujku, francuskih predsjedničkih u travnju i njemačkih u rujnu, jer su posvuda ojačali bruseljomrsci. Šaljivci najavljuju da bi, ako se nastavi kako je počelo u Europskoj uniji mogle uskoro ostati samo Njemačka i Hrvatska.

A kako se Hrvatska drži u takvim prilikama? Standardno. Mlađi se ljudi, u potrazi za poslom, bez prestanka iseljavaju u druge države Europske unije; Dž-Di-Pi, rekao bi Mate Granić, raste brže nego što se očekivalo; i to – pazi sad! – raste uglavnom zahvaljujući porastu osobne potrošnje, koja se naglo povećala kada smo izgubili 100-tinjak tisuća stanovnika. Taj iznenadni naprjedak uzeli su od početka Došašća žestoko pojačavati strukturni fondovi Europske unije, iz kojih je, kako nas danonoćno izvješćuju Hrvatski radio i Hrvatska televizija, u Hrvatsku, poput elementarne pogode, prokuljalo desetak milijarda eura da obraduje sirotinju.

U tako sretnim prilikama posve je naravno da narodni zastupnik Ivan Pernar iz Živoga zida Hrvatima suverenistički utjeruje rusoljublje ponavljajući moskovske promidžbene floskule i da mu pri tomu neizravno pomažu titoljubni narodni zastupnici Milorad Pupovac i Peđa Grbin žesteći se na Vladu Andreja Plenkovića što s trga u Jasenovcu ne uklanja spomen-ploču jedanaestorici HOS-ovaca koji su u Domovinskom ratu tamo poginuli braneći domovinu od srpsko-crnogorskih osvajača. Smeta im, vele, HOS-ovo fašističko geslo: Za dom spremni. S te strane ništa novo.

Novo je međutim to što, evo, moja suverenistička neznatnost mora ustati u obranu Andreja Plenkovića. I to od koga? Od sjevernoatlantičara i eurohrvata! Neki su od njih žestoko napadali Plenkovića zbog toga što je nakon srpsko-bošnjačke vanjskopolitičke pljuske iz Sarajeva otišao u Kijev te prijateljskoj Ukrajini ponudio hrvatska iskustva u mirnoj reintegraciji Podunavlja u hrvatski državnopravni sustav kao model za povrat odmetnutih pokrajina uz rusku granicu u ukrajinski državnopravni sustav, jer je time, tobože nepotrebno, izazvao gnjev „ruskoga Medvjeda“. I pri tomu su ga bombardirali mačekovskom mudrošću: Kada se veliki hrvu, malima je mjesto pod stolom.

I meni su Plenkovićevi postupci bili smiješni. Jednako onaj u Sarajevu, kada je Srbima oslonjenim na Srbiju i Rusiju i Bošnjacima oslonjenim na Tursku nudio bruseljske blagodati, i onaj u Kijevu, kada je smatrao da bi pobjednički ukrajinski Rusi mogli prihvatiti ono što su prihvatili poraženi hrvatski Srbi. Ali, gospodo kapitulanti, Hrvatska je članica ovakvoga NATO-a i ovakve Eunije. A što biste vi htjeli? Nelojalnost savezima? Dajte se urazumite! Slaba država ima u poludjelom svijetu samo dva uporišta svoga opstanka: međunarodno pravo i domoljublje svojih građana. Stoga Plenkovićeva smješnoća u ovom slučaju zaslužuje neusporedivo veće poštovanje od vaše ozbiljnosti i zabrinutosti.

 

Benjamin Tolić