Donald Trump ili Hillary Clinton? Za razliku od učenijih mojih sunarodnjaka, bio sam prilično ravnodušan. Zašto? Nije bilo razloga za uzbuđenje. – Kako to?! – pomislit će tkogod od njih. – Člankopisac je čudak. Cijeli svijet izvan sebe, a on, čuj to, prilično ravnodušan!

Moja raravnodušnost može biti čudna, ali to ne znači da sam čudak. Meni je od mene puno čudniji „cijeli svijet“ bez mene. Moji naime razlozi nisu nedokučivi, nego posve prizemni. Nije se birao predsjednik Republike Hrvatske, nego predsjednik Sjedinjenih Američkih Država; osobno ne znam ni gospodina Trumpa ni gospođu Clinton; oboje su društveni cvjetovi visoke Amerike – on poduzetničke, ona bankarske; nisam povjerovao da će Amerikanci, izaberu li nju, sačuvati uljuđenu Ameriku, niti da će, izaberu li njega, stvoriti barbarsku Ameriku i upropastiti cijeli svijet. Izborni sraz good girle (dobre cure) i bad guyja (zla momka), kako su ga prikazivali mediji u Americi i izvan Amerike, bio je za moje iskustvo prejednostavan. Mogao sam dakle, kao što bi rekao bivši predsjednik Vlade Tihomir Orešković, stay calm (ostati miran) i promatrati predstavu.

Za razliku od alternative Trump ili Clinton, predstava je bila vrlo uzbudljiva. Na jednoj strani državna tajnica i žena bivšega predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Hillary Clinton, a na drugoj poduzetnički milijarder Donald Trump. Ona kandidatkinja Demokrata, on kandidat Republikanaca. Nju svojski podupire njezina stranka, njega se njegova stranka uglavnom stidi. Nju javno slave njezin muž (bivši američki predsjednik Bill Clinton) i sadašnji američki predsjednik Barack Obama. Njega se javno odriču ugledniji republikanci, a gotovo svi mediji, osim društvenih mreža na Internetu, dakle radio postaje, televizije i novine, ne samo u Americi, nego i u Europi, od njega prave strašilo: Putinov prijatelj, populist, rasist, progonitelj Meksikanaca, mrzitelj muslimana, homoseksualaca i ljudskopravista, neotesanac, napastovatelj lijepih žena, izolacionist, nepouzdan saveznik, uništit će NATO, razglobit će Europsku uniju, prepustit će Istočnu i Jugoistočnu Europu na milost i nemilost Rusa, Srba i Turaka.

Gospodin Trump je u kampanji obilno hranio takva tumačenja svojih političkih namjera. Ali govorilo se s obiju strana svašta. – Vrlo prljava kampanja! – komentirali su neki politički ljepodusi u Hrvatskoj i prešućivali svoje lijevo zadovoljstvo što ni gospodin Trump gospođi Clinton ni gospođa Clinton gospodinu Trumpu nije izvukla iz rukava oca ili djeda oznaša, knojevca ili udbaša. Ali novinarska je struka uvijek umješno slikala Vraga.

Ovaj put je Vraga tako vješto naslikala da nijedan Eunac od Bruselja do Iloka, od Stockholma do Mikene, od Helsinkija do Santandera nije mogao posumnjati u pobjedu gospođe Clinton. Vjera je bila tako tvrda da je jedna hrvatska novinarka, javno uskliknula: Ako Trump pobijedi, odselit ću se na Mars! Bilo mi je žao. Da sam bio blizu, sigurno bih je pokušao odvratiti od luda nauma. Rekao bih: Što vam je, draga gospođo, dajte se smirite! Što ako i pobijedi, ne će biti hrvatski predsjednik? A ni Mars nije osobito pogodan za neoliberalan ljudski život. Stoga, draga gospođo, stay calm and enjoy! (budite mirni i uživajte). Šteta, nisam bio tamo.

Štetu je, nadam se, donekle popravila druga gospođa novinarka. Ona je nekoliko dana nakon izbora napisala članak u Hanžekovićevim novinama pod naslovom „Hrvatski saveznik Donald Trump“. Sjajan članak. Bit će da novinarka dobro poznaje Donalda Trumpa. Ponavljam, sjajan je to članak! I ja joj vjerujem. Ništa mi drugo ne preostaje. Ja naime, kao i većina mojih čitatelja, znam samo jednoga Donalda, onog Disneyejva – Ducka (Patka). Stoga bi ipak bilo dobro čuti što o članku misli Nino Raspudić.

A što misle političari? Angela Merkel postavlja Trumpu uvjete: Spremna je na suradnju ako Trump bude poštovao vrijednosni sustav Europske unije. Ostali su, osim Viktora Orbnána, još više potuljeni nego hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, predsjednik Vlade Andrej Plenković i Davor Ivo Stier. Svi su, naravno, Trumpu čestitali na izbornoj pobjedi, a samo neki koji misle da su osobito pametni uz to javljaju da je 9. studenoga 2016. počela „nova era“, „novo doba“, „stvarni raspad Europske unije“, stvaranje novoga, „multipolarnoga (višestožernog) svjetskog poretka“.

Što ja mislim? Premalo znam, a i nisam prorok. Razumno je očekivati od novoga predsjednika i nove državne uprave promjene i u unutarnjoj i u vanjskoj politici Sjedinjenih Američkih država. I jedne i druge ovisit će o mnoštvu čimbenika. Kada je posrijedi vanjska politika, ona vjerojatno ne će biti svjetski bič, nego će se kretati po sredini između onih dvaju danas već zaboravljenih scenarija budućnosti – Huntingtonova „Sukoba civilizacija“ i Brzezinskijeve „Velike šahovnice“.

 

Benjamin Tolić