Kada se političari „od formata“ razmeću umijećem uporabe riječi, teško je u prvi mah shvatiti o čemu to oni zbore, kamo smjeraju, za što se zauzimaju, čemu se protive. Ne pomaže tu ni etimološki trud. A i ne treba kopati oko korijenja riječi; što je što, znat će se na kraju balade.

Da sam polazio s toga stajališta, mogao sam uživati u „dži-di-piju“ Mate Granića, u „emajlu“ Mate Arlovića, u „jubitu“ Ivice Kirina, u Sanaderovoj „jamstvenoj kartici“ i njegovu „pokretanju Hrvatske“, u „siru i vrhnju“ Nenada Ivankovića, u „Novoj pravednosti“ Ive Josipovića, u „pipl-mast-trast-asu“ Ingrid Antičević Marinović, u „day-after-yesterdayu“ Jadranke Kosor. Ali nisam uživao. Previše sam važnosti pridavao značenjima riječi. Ne znam zašto. Možda stoga što sam se neko vrijeme bavio leksikografijom. Ili jednostavno stoga što sam takav čovjek.

Vjerojatno stoga ne uživam ni sada u „uključivosti“ („inkluzivnosti“) i „razvoju“ (evoluciji) Davora Ive Stiera i Andreja Plenkovića. Zlobnik bi ovdje mogao zaključiti da ne mogu uživati u „uključivosti“ jer sam, dok sam se „razvijao“, dosta dana proveo „pod ključem“, pa mi sada, kada se „uvijam“, sjećanje na te dane ne da uživati. Hm, da… Podsvjesno je svašta moguće. Ali moja svijest drži da bi takav zaključak bio promašen.

Moja neznatnost naime ne mrzi ključ. Upravo suprotno, ja volim „ključ“, a drage su mi i sve njegove radnje, ako imaju čestitu svrhu: i „otključavanje“, i „zaključavanje“, i „zaključivanje“, i „priključivanje“, i „uključivanje“, i „isključivanje“. Nije dakle posrijedi moja alergija na korijen riječi „uključivost“. Ja bih i preko panja lako prešao, kamoli ne bih preko korijena! Druge mene stvari uzbuđuju. Logički mi je teško prihvatiti najavu početka uključivosti. Svaki početak pretpostavlja da je prije njega bilo nešto drugo ili drukčije, dakle prije početka uključivosti, a što drugo nego – isključivost? Isto tako početak razvoja (evolucije) pretpostavlja da je njemu prethodilo ili mirovanje ili uvoj (involucija)? Ova je druga pretpostavka očito dobrim dijelom istinita, a ona prva očito lažna.

Dobro, a što bi bila ta žuđena uključivost koju najavljuju Plenković i Stier? Je li primjer te uključivosti onaj pokušaj Bože Petrova prije godinu dana da složi „tripartitnu vladu“ Mosta, Domoljubne koalicije i koalicije Hrvatska raste? Dakle, da na vlast dovede svoj Most, izborne pobjednike i izborne gubitnike? Ili je bolji primjer političke uključivosti prihvaćanje Tihomira Oreškovića za predsjednika vlade iako nije sudjelovao na izborima? Nije li peterostruko bolji primjer ovo Plenkovićevo novačenje ministrica i ministara izvan kruga HDZ-ovih novoizabranih [narodnih] zastupnika, odakle je doveo one četiri gospođe (Nina Obuljen Koržinek, Gabrijela Žalac, Martina Dalić, Nada Murganić) i onoga jednog gospodina (Pavo Barišić)? Ili će sve te primjere zasjeniti imena uključenika Milorada Pupovca na nešto nižim razinama od ministarske?

Navedeni primjeri potkrjepljuju slutnju da je uključivost prodrla u politiku iz pedagoške prakse. U suvremenim školama djecu s posebnim potrebama, odnosno djecu sa smetnjama u psihofizičkom razvoju učitelji više ne odvajaju u posebne odjele, nego ih uključuju u rad opće razredne zajednice, ali ih ne opterećuju zadaćama kao onu djecu koja tih smetnja nemaju. Ne znam koliko je to opravdano, ne znam ni kako se ta djeca osjećaju, ali postupak mi se čini ovako izdaleka ispravnim.

Pogledamo li navedene primjere političke uključivosti, teško ćemo se othrvati usporedbi sa školom. Nisu li i svi ti ljudi kojima treba uključivost ljudi s posebnim potrebama, odnosno ljudi sa smetnjama u političkom razvoju? Uzmimo, primjera radi, od onih osmero manjinaca s invalidnim izbornim legitimitetom u Hrvatskomu [državnom] saboru samo Milorada Pupovca i Furija Radina. Obojica su visoko izobraženi ljudi, obojica su na osnovi svoga invalidnog izbornog legitimiteta pustili ravnopravno korijenje u rečenomu Saboru, ali obojica će se uvrijediti ako ih nazovete političkim Hrvatima.

Što ćemo dakle s političkom uključivošću? Treba li je zadržati, njegovati, još više širiti ili odbaciti? Ja sam u tom pitanju isključiv: političku uključivost treba potpuno odbaciti s triju razloga. Prvo, politička uključivost kakvu nude Plenković i Stier dokida bit demokratske politike; drugo, ona je protivna načelu da svi državljani trebaju imati jednaka politička prava i, treće, napokon se i za politički posao treba kvalificirati – na izborima.

 

Benjamin Tolić