Da bi rasteretio zemlje najžešće pogođene prvim valom suvremene „seobe naroda“, Bruselj je odlučio, po obveznim kvotama, raseliti 160.000 azijskih i afričkih migranata iz Grčke i Italije u ostale države članice Europske unije.

Madžarski predsjednik vlade Viktor Orbán tu je odluku demokratski suočio s voljom madžarskoga naroda. Proveo je referendum o pitanju: Želite li da Europska unija mimo volje madžarskoga parlamenta u Madžarsku naseljuje ljude koji nisu madžarski državljani.

Referendum je u doba političke moderne bio oblik izravne demokracije za kojim je vlast posezala kada je u pojedinom pitanju bila nesigurna, a puk (dēmos) kada je u pojedinom pitanju držao da vlast ne postupa po njegovoj volji. Referendum su u to doba određivala tri nužna obilježja: natpolovična većina biračkoga tijela (tzv. kvorum: 50% + 1 birač), glasovanje o jednom pitanju i izbor između ZA i PROTIV ili DA i NE. Većina glasova (najmanje 50% +1) smatrala se narodnom voljom.

Danas, u prezreloj, postmodernoj demokraciji ni referendum više nije tako tvrd. Nije posve truo, ali svakako je nagnjio. Barem što se tiče kvoruma. Bruselj je, primjerice, za međunarodnopravno priznanje Crne Gore zahtijevao najmanje 55 posto referendumskih glasova, a za odluku o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji HDZ-ovi su i SDP-ovi ustavnopravni stručnjaci Vladimir Šeks i Peđa Grbin smislili poseban referendum – bez kvoruma!

Viktor Orbán nije bilo kakav predsjednik madžarske vlade, on je i pravnik – poput Šeksa i Grbina. Nije ni manje okretan od svojih hrvatskih kolega. Sigurno mu nije promaknuo jedinstveni hrvatski zakonodavni paradoks po kojemu se o državnoj samostalnosti može, a primjerice o uzgoju koza u Klokočeviku, ne može valjano odlučiti na referendumu bez kvoruma. Nazočio je Orbán, ako se ne varam, kao počasni gost i zagrebačkom slavlju nakon ultrademokratskoga čuda koje se zbilo na hrvatskomu referendumu o pristupanju Europskoj uniji. Na taj referendum izašlo je 43,51 posto birača. Dvije su trećine birača (66,27%) glasovale za pristupanje, a jedna trećina (33,13%) protiv pristupanja Hrvatske Europskoj uniji. Točno, u dvije decimale! Tako je Hrvatska – upravo čudesno! – na šepavu kljusetu odjahala od sebe u Europsku uniju.

Referendum, čude se hrvatski cinici, propao zbog nedostatka kvoruma?! Komu? Viktoru Orbánu? Na glasovanje mu izašlo samo 40-ak posto birača? Neka. Kad je bedak, tako mu i treba. Zašto nije učio od Šeksa i Grbina? Hrvatski euronski tisak sladostrasno bleji: „Sramotan poraz Viktora Orbána!“ Zapadni se Eunci također raduju što je Orbánu propao referendum. Ali oni to čine suzdržano. Oni znaju što je posrijedi. Nema sumnje da će svatko kada mu se pruži alternativa: heteronomija ili autonomija – ako nije dokraja „ubijen u pojam“, ako ga pretežak život nije potpuno obeščastio, ako nije posve dignuo ruke od sebe – odbiti heteronomiju. Zapadnjaci to znaju i zbog toga drhte pred alternativom koju je Orbán ponudio Madžarima.

Uspjeli je referendum dobra stvar, ali Orbán ni ovaj formalno propali referendum ne doživljuje kao svoj poraz. Upravo suprotno, on ga smatra svojom pobjedom, jer je sadržajno vrlo uspio. Na njemu je naime 98,3 posto ili 3.200.000 glasova potvrdilo Orbánovo suverenističko držanje prema Bruselju – dakle 150.000 glasova više nego što je prije 13 godina potvrdilo odluku o madžarskomu pristupanju Europskoj uniji. Stoga će Orbán parlamentu predložiti ustavni amandman u duhu referendumskih rezultata.

Što dakle? Je li ishod referenduma sramotan poraz? Da je Orbán prije održavanja referenduma, po uzoru na Hrvatsku, dokinuo kvorum, bi li taj isti ishod bio časna pobjeda? Hoće li se Hrvati u bližoj budućnosti dičiti Šeksom i Grbinom, a Madžari se stidjeti Orbána? Kako koji. Moja neznatnost drži da je i poraz u borbi za pravu stvar u biti pobjeda, a pobjeda u borbi za krivu stvar u biti poraz, te da su u skladu s time neki porazi časni, a neke pobjede sramotne.

 

Benjamin Tolić

Share
0