Koga birati na izborima za [narodne] zastupnike u Hrvatskomu [državnom] saboru 11. rujna 2016.?

Pred tim se pitanjem ovih dana koprcaju birači koji žele postupiti odgovorno prema sebi i svojima. Svi kandidati nude svima sve. Osupnut tako bogatom ponudom svega i svačega, veći se dio nacije praćaka od zla do gorega i natrag. Ljudi nemaju na što nasloniti svoju vjeru.

Na jednoj strani bivši im predsjednik vlade Zoran Milanović, prvi na listi SDP-ove protunarodne Narodne koalicije u I. izbornoj jedinici, i „doživotni bivši Predsjednik Republike“ Stjepan Mesić, zadnji na toj listi, nude – siguran smjer! Obojica bi mogla dobro proći. Zašto? Mesić je na svom ustašovanju po Australiji i po hrvatskim zabitima zaradio dva uzastopna mandata Predsjednika Republike, a i Milanović se ovih dana naciji predstavio kao ustaški unuk. Oni koji se sjećaju kako su godinama ta dva dična hrvatska muža s Miloradom Pupovcem u Srbu orgijastično slavila obljetnice četničko-partizanskoga pokolja Hrvata u istočnoj Lici i zapadnoj Bosni, mogu biti mirni: Milanovićevi i Mesićevi birači dobro znaju koji je od tih izgreda tim ljudima usidren u srcu, a koji je taktička varka.

Na drugoj strani najnoviji je HDZ iz Bruselja dobio posve nova predsjednika. Njega je, treba to reći, Hrvatska demokratska zajednica, u skladu s europskim standardima, izabrala prije stranačkih izbora. I to plebiscitarno: njegov suparnik, valjda stoga što ga nije bilo, nije dobio ni jedan jedini glas! Tako demokratski utvrđen i potvrđen, Andrej Plenković obećava naciji – vjerodostojnost! Naravno, i sve drugo što obećavaju i druge političke stranke: manje poreze, veće plaće, otvaranje novih radnih mjesta, podizanje poljoprivrede, zaustavljanje iseljivanja, djelotvorniju pravnu zaštitu državljana, razboritu populacijsku politiku, veću potporu znanosti, školstvu i kulturi, skrb o dijelovima hrvatskog naroda izvan Republike Hrvatske.

Svi obećavaju sve to – kao da je Republika Hrvatska doista onakva kako je određena svojim Ustavom: jedinstvena i nedjeljiva, demokratska i socijalna država (čl. 1., st.1.; vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana (čl. 1., st.2.; državni suverenitet je neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv (čl. 2. st. 1.). Ali, na žalost, danas i slijepac vidi kako se, otkad smo ušli u Europsku uniju, naša nova „šira domovina“ okrutno ruga hrvatskomu Ustavu.

Komu dakle vjerovati?

Mesić je svojedobno, kada je na Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu lažno svjedočio protiv Hrvatske, na pitanje može li mu se vjerovati odgovorio da njemu vjeruje samo njegova žena. Mislim da je i tu pretjerao. A Milanović? Njemu valjda ipak vjeruje njegova žena, ali malo je ljudi izvan prisne zajednice koji mu vjeruju. Zašto? Jer previše kukuriče i kategorički sudi o stvarima o kojima pojma nema („u Finskoj nije bilo građanskoga rata“, „prije osnutka NDH u Europi nije bilo masovnih progona“). Ali to mu jamačno ne će škoditi na izborima. Birači naime uglavnom ne biraju racionalno, nego emocionalno. Znaju izabrati i pravomoćno osuđena lopova. Kako to?! Pitajte Dubrovčane! Reći će vam: Ne dirajte „našega čovjeka“.

A Plenković? Možemo li njemu vjerovati? On je zasad u Hrvatskoj nepročitana knjiga. Poziva na vjerodostojnost. Možda će i biti vjerodostojan. Ali što to vrijedi, kad je taj gospodin, sudeći po onomu što i kako govori, idealan predstavnik „čistoga demokratskog centra“ Mate Granića, tj. čovjek jednako udaljen od svih političkih vrjednota? Ne bih ga nazvao „briselskim ćatom“, kako ga je javno krstio „napola Briselac“ Milanović, ali moja neznatnost ne bi u bitnim stvarima povjerovala čovjeku koji onako „vjerodostojno“ gleda s plakata.

– Čekaj, čovječe! – veli mi prijatelj. – Ne čini li ti se da je duh Mate Granića preplavio Hrvatsku? Na Pantovčaku Kolinda Grabar Kitarović, u Banskim dvorima Tihomir Orešković, najveću stranku vodi Andrej Plenković, a malo manju, ali podjednako utjecajnu Zoran Milanović. Tako nam se zakopitilo Ministarstvo vanjskih i europskih poslova da nam i ne treba nijedno drugo ministarstvo!  

Blizak mi je taj cinizam, ali ne treba očajavati. Treba izaći na izbore i iskoristiti ono što su nam milostivo dali – jedan preferencijski glas! Moja će neznatnost ipak glasovati za Plenkovićevu listu, ali samo zato da mogu zaokružiti gospođu Brunu Esih.

 

Benjamin Tolić

Share
0