Trljao sam oči gledajući u nevjerici hrvatsko dalekovidno trojstvo – HTV, Novu TV i RTL. Kamo god bih skočio s kanala na kanal, svugdje me je dočekivalo svečano držanje novinara i silna razdraganost građanstva, koje je poput trunja upadalo u oči kamera.

To koliko dalekovidno toliko objektivno viđenje moglo me je, da nisam sumnjičav prema javnim priopćivalima, uvjeriti da je cijela Hrvatska – – od Pantovčaka do Dolca, od Zagreba i Špičkovine do Đakova i Piškorevaca – dočekivala princa Charlesa i vojvotkinju Camillu ako ne kao Božje glasnike, svakako kao milu rodbinu koja joj se nesretnim stjecajem okolnosti bila zagubila u dalekom i nesklonom svijetu. Kruna toga oduševljenja bila je nečija premudra tvrdnja da nam je na početku našega državnog osamostaljivanja puno pomogla – Engleska.

Božji glasnici ili mila rodbina, to je, čini se, i na Pantovčaku bilo dvojbeno. No hrvatska je Predsjednica svojim „nepolitičkim“ gostima za svaki slučaj priredila svečanu večeru, podjednako svečanu kao Vesna Škare-Ožbolt prije desetak godina glavnoj tužiteljici Haaškoga sudišta Carli del Ponte. Ova je večera, naravno, dobila mnogo više javnoga sjaja. Ne samo stoga što je Carla del Ponte švicarska pučanka, a Charles i Camilla odvjetci najvišega engleskog plemstva, nego više stoga što se vlast one večere stidjela, a ovom se večerom diči. Zato još ne znamo tko je sve prije desetak godina hodočastio k haaškoj Tužiteljici, a već sada znamo da se Zoran Milanović nije dao vidjeti u društvu s britanskim prijestolonasljednikom i njegovom suprugom. No, kako je sam taj „nepolitički“ događaj hrvatskomu puku politički sumnjiv, Milanovićeva se izočnost nije stavljala na velika zvona. Više se bubnjalo o tomu kako se u tom visokom povodu na Pantovčak uspelo sedamdesetak istaknutih predstavnika hrvatske političke, gospodarske, znanstvene i kulturne elite. Otprilike toliko (ὡς ἑβδομήκοντα) učenih Hebreja i Grka uspjelo je, po legendi, za 72 dana zajednički izraditi prvi potpuni prijevod Svetoga pisma Starog zavjeta na grčki jezik.

Ne znam što kani ovih naših sedamdesetero, hoće li nas i kamo prevesti, ali nema sumnje da nas britanski kraljević – voli! Voli on hrvatskoga Shakespearea, voli hrvatske jestvine, voli hrvatska pića i općenito se divi Hrvatima. A i Hrvati, ako je vjerovati dalekovidničkim bjelodanostima, na ljubav uzvraćaju ljubavlju: Na Trgu sv. Marka svaka građanka hoće dotaknuti Princa! Princ je izvan sebe; kamo god se makne, pred njim bljesne engleski natpis. – Pa ti su – veli Princ – kramari u Ilici zbilja cool ! – Ne oduševljuju ga samo oni, nego i krčmar pokraj Županijskoga suda. – Gle, tu je donedavno bila mračna hrvatska špelunka „Lažni svjedok“, a sada iznad vrata ponosno svjetluca natpis – Witness!

Išao je Princ i nije mogao doći k sebi. Bilo mu je da vikne: U kojoj sam ja to krunovini British Commonwealtha?! Meni je bilo žao Princa, no nisam ga mogao ubificirati. Ne znam dovoljno dobro engleski, a i da znam, ne bi pomoglo, jer ni sam više ne znam gdje smo. Njegova kraljevska visost morala se strpjeti dok ne dođe u Beograd, gdje su mu bez sumnje sve potanko razjasnili njegov školski drug srpski prijestolonasljednik Aleksandar II. Karađorđević i četnički vojvoda Tomislav Nikolić.

Nitko od politički „mislećih“ Hrvata nije ništa ozbiljno rekao o visokom „nepolitičkom“ posjetu. Na taj su se posjet osvrnuli samo jedan moj prijatelj i karikaturist Srećko Puntarić. Prijatelj je iskazao svoje razočaranje. Princ mu naime nije bio standardan: ni mlad ni lijep. A Puntarićevi se likovi nisu mogli složiti o tomu zašto engleski Princ obilazi cijelu Regiju. Jedan misli da ga „jako zanimaju naši usjevi“, a drugi da „njega zanima može li ovdje ponovo uspijevati Jugoslavija“. Ja se u te stvari ne razumijem. Davno sam nadrastao i Pepeljugina Princa, i Princa Studenta i Maloga Princa. A kako poodavno ne vjerujem javnim priopćivalima, ostala mi je samo zdrava sumnja da je visoki „nepolitički“ posjet, iako se Princ Charles nije obratio hrvatskoj naciji, sam o sebi duboko politička poruka.

U takvim prilikama razumno je upitati onih sedamdesetero: Kada ćete se prestati zanositi ulogom „lidera Regije“? Ili doista želite za volju te sulude zamisli Predsjedničinu „baltičko-jadransku uspravnicu“ pretvoriti u smiješnu ispraznicu?

 

Benjamin Tolić