Slušao sam Zorana Milanovića kako viče: Hrvatska! Hrvatska! Hrvatska! Pitao sam se: Je li nesretnik poludio? Ili se opametio? Ili ja to sanjam?

Ali kada je pozvao prepunu dvoranu zagrebačkog Doma športova da i ona viče „Hrvatska! Hrvatska! Hrvatska!“, a dvorana mu uzvratila jekom i plimnim valom hrvatskih državnih zastava, više nije bilo trojbe. Milanović je doista stao pred naciju i visoko podignuo čvrsto stisnutu šaku te gromko uzviknuo: „Za mnom!“ Protrljao sam oči, ali zbilja se nije dala izbrisati. Taj lik i ton komunističke spomeničke plastike bio je glavom i bradom on – predsjednik hrvatske Vlade.

Početna mi se dakle trojba smilovala. Sama se svela na dvojbu: Je li zagrebački „napola Bruseljac“ posve poludio ili se, uz pomoć Amerikanca Alexa Brauna, napokon opametio?

To je teško pitanje. Kao i svako pitanje koje se tiče pameti. Ako mu se pristupi bez nužne opreme, u koju neizostavno pripada „sartreovska lula“, malo je vjerojatno da će se naći vjerodostojan odgovor. Kakva sad lula? Ah, da, oprostite! Obična drvena lula, kakvu je pušio francuski egzistencijalist Jean-Paul Sartre. Poskupa je to lula. No, s razlogom. Ona u našim krajevima nije samo lula, ona ima i neobičnu dodanu vrijednost. U ono vrijeme kada je Sartre počeo ne samo svoj bezbožnički egzistencijalizam, nego i Titov samoupravni socijalizam obrazlagati kao humanizam, titovska se mladež fetišistički zatelebala u njegovu – lulu! Od tada je „sartreovska lula“ u hrvatskomu lijevom svijetu simbol pameti kao što je u homerskomu svijetu žezlo bilo simbol kraljevske vlasti.

Tako dakle. A kad je tako, kako ja, osoba bez lule i ostale nužne opreme, mislim riješiti dvojbu: Je li Milanović poludio ili se opametio? Nikako. Moja neznatnost vjeruje da se taj čovjek nije promijenio. Niti je poludio niti se opametio. Milanović je Milanović. Onakav kakvim ga je Bog stvorio i njegova životna sredina oblikovala. On oduvijek mahnita. Onu pak trojbu i ovu dvojbu postavio sam koliko u šali toliko u želji da čitatelja odmaknem od svoje subjektivnosti.

Da se moja postavka objektivno potvrdi, ne treba nabrajati Milanovićeva državnička djela. O stanju nacije i države dostatno govore dva ključna podatka. Za njegove vladavine iz Hrvatske se iselilo oko 150.000 mladih ljudi, a javni je dug porastao za blizu 100 milijarda kuna.

Dobro, nisu sve naše nevolje skrivili Milanović i njegova Vlada. Dosta su oni toga i naslijedili. Ali ludosti kojima su javno vrijeđali Hrvate nose njihov ideološki pečat. U tim stvarima najprije su se istaknuli ministar športa Željko Jovanović i ministar zdravstva Rajko Ostojić. Da pokažu kamo gleda Vlada, ti su jurišnici, čim su stupili na dužnost, svoja ministarstva, po uzoru na Srbiju, preimenovali u ministarstvo „sporta“ i ministarstvo „zdravlja“; Milanovićeva zastupnička većina dokinula je tradicionalno saborsko pokroviteljstvo nad Bleiburškom komemoracijom; Milanović je s govornice iz Jasenovca poučavao svijet da prije osnutka Nezavisne Države Hrvatske u Europi nije bilo masovnih progona, a na proslavama Dana pobjede u Kninu govorio je o hrvatskim zločinima; ministar uprave Arsen Bauk i ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić protuzakonito su srpskom ćirilicom solili rane Vukovaru; nesretna ministrica kulture Andrea Zlatar Violić, koja se znala na javnom mjestu pijana izvaljati na podu, podupirala je podjelom državnoga novca sebe i ideološki sebi slične pojedince, a zakidala Vladi ideološki nepoćudna kulturna žarišta.

Sudeći po Milanovćevu ponašanju u zadnjih nekoliko mjeseci, on očito misli da Hrvati zapravo politički žive simboličkim životom. Treba im, misli on, samo prirediti krasan vojni mimohod u povodu 20. obljetnice Oluje, obećati Franji Tuđmanu Trg sv. Marka u Zagrebu, obilježiti zagrebačku zračnu luku Tuđmanovim imenom, mahati neko vrijeme hrvatskim državnim zastavama, vikati „Hrvatska! Hrvatska! Hrvatska!“, verbalno se ponogatati s političkim vođama susjednih država i – pričekati. Ako te nakon svega toga naša bivša „braća i gospodari“ proglase ustašom, ne gine ti izborna pobjeda i novi mandat predsjednika hrvatske vlade.

Ne znam šali li se Milanović „il' od zbilje bije“. Ne znam ni zašto bi bilo dobro da Milanović dobije još jedan mandat, iako je Milanović za nj spreman. Ali tako ne misli samo Milanović, nego i „sartreovska lula“ Vjerana Zuppe, jer je, veli filozof u „Pismu za Zorana M.“, Tomislav Karamarko obespametio Hrvatsku. Mogu samo dometnuti: Ako Hrvati prepoznaju budalašenje Zorana Milanovića kao svoju pamet, i ne zavrjeđuju drugog predsjednika vlade.

 

Benjamin Tolić