Logo

'Scenarij primijenjen u predsjedničkoj kampanji bit će s preinakama primijenjen i u kampanji za parlamentarne izbore:

Anketna će se istraživanja podešavati u zamršenijoj kombinatorici s više taktičkih obrata, a mediji će odnose unutar HDZ-a opterećivati slučajevima 'sputavanja' demokratske slobode u iskazivanju stavova uglednih članova, potencirati će glasine o razlazu predsjednika i tajnika stranke, provocirati će 'iznevjerena obećanja' dana koalicijskim partnerima, objavljivat će mišljenja bivših članova stranke, ukazivat će na primjere autoritarnosti i nedosljednosti stranačkog vodstva. Mediji će s približavanjem datuma izbora istraživati privatnost Tomislava Karamarka, a Milijana Brkića će povezivati s istragama i mogućim uhićenjem. Biračkom će tijelu gospodarski program biti tumačen kao rizik i žrtvovanje (otpuštanje radnika) s neizvjesnim ishodom'.

Potkrepu svakoj od navedenih tvrdnji iz citiranog dijela teksta koji je bio objavljen na mrežnim stranicama ovog portala prije pet i pol mjeseci, može se naći u medijskoj slici događaja nastaloj kroz to vrijeme. Prvu tvrdnju dokazuju rezultati anketnih predviđanja agencija Ipsos puls i Promocija plus.

O anketnim predviđanjima

Anketna predviđanja dviju PR-agencija koje su protežirali hrvatski mainstream mediji u svim predizbornim kampanjama pokazala su se kao instrument obmanjivanja, običan propagandni rekvizit. No, kako bi nastavili s tom praksom, predstavnici tih agencija potrudili su se zanijekati svoju ulogu: rezultate svojih predviđanja nisu dovodili u pitanje, nego su pogreške pripisali onima koji te rezultate tumače. (Primjer su istupi direktora medijskih istraživanja u agenciji Ipsos puls Ante Šalinovića, stručnjakinje za komunikacije Aleksandre Kolarić i prof. Ivana Rimaca u emisiji HRT-a Otvoreno, 13. 5. 2015.) Očito, PR-stručnjaci i HRT-ovi analitičari po pozivu računaju na zaborav, na činjenicu da pamćenje puka s protokom vremena i s količinom nevažnih informacija slabi. Računaju da se s rezultatima anketa, odnosno s proizvodnjom mišljenja može pridobiti značajan broj glasača. Ali, od prvih parlamentarnih izbora do danas svi publicirani rezultati anketnih predviđanja nisu bili u korelaciji s izbornim rezultatima pa je jedini zaključak da se radi o ugrađenoj, tj. sistematskoj pogrešci: agencije/mediji u pravilu daju prednost lijevim (anacionalnim) političkim opcijama.

Budući je ova sistematska pogreška postala svima očita, PR-agenti su se dosjetili taktici: stranku koju se favorizira treba najprije zakočiti a onda joj u pravi trenutak dati vjetar u leđa i obrnuto, a dinamiku ovakvog procesa sakriti u povremenim obratima.

Što to konkretno znači, vidljivo je iz istraživanja koje je za Dnevnik Nove TV proveo Ipsos puls a koja u pravilu publicira Styrina kuća. Tako, prema istraživanju provedenom u veljači SDP je bio slabiji za 10 % u odnosu na HDZ; istraživanja provedena u travnju pokazuju da HDZ zadržava prednost, a popularnost SDP-a oscilira; u svibnju HDZ-ova koalicija gubi potporu a SDP-ovadobiva pa je prednost HDZ-ove domoljubne koalicije smanjena je na 4 %; istraživanja provedena u lipnju pokazuju da SDP kao stranka i predvodnik koalicije ljevicesustiže HDZ i njihovu koaliciju. U srpnju ankete agencija Ipsos Puls i Promocije plus pokazuju trend rasta SDP-a i SDP-ove koalicije, konkretno prema anketi Crobarometar (Ipsos Pulsa) lijeva je koalicija pretekla desnu. Dakle, nekoliko mjeseci pred izbore uspostavljen je trend rasta popularnosti prema kojemu SDP, i SDP-ova koalicija stranaka pobjeđuje. To je bio cilj. Međutim, u isto vrijeme trend (ne)popularnosti Milanovićeve Vlade oscilira između stagnacije i nazadovanja. K tome, ocjena građana da Vlada vodi Hrvatsku u krivom smjeru se ne mijenja. Pametnome dosta.

Anketna predviđanja i medijska interpretacija događaja u osnovi su strategije uvjeravanja. U tome je smislu uloga medija od presudne važnosti. Scenarij - spomenut na početku teksta - u konkretnom je slučaju bio predvidiv, lako ga je bilo prepoznati, ali jesu li ga prepoznali HDZ-ovi stranački prvaci i njegovi koalicijski partneri?

O HDZ-ovom gospodarskom programu kao žrtvovanju i sinergijskom učinku HDZ-ovih koalicijskih partnera

HDZ je u ožujku najavio suradnju s bavarskim IFO institutom u izradi svog gospodarskog programa s kojim će izići na predstojeće izbore iako je ta suradnja započela puno prije nego je javno obznanjena. Tu je činjenicu njegov koalicijski partner (HSLS) akceptirao tako da je doveo u pitanje provedivost HDZ-ovog gospodarskog programa koji je bio u izradi pa nije mogao biti i objavljen. Da je plan i bio do kraja osmišljen i napisan, dati ga u ruke političkim suparnicima a da se ne zna datum izbora bio bi loš potez. U tome smislu su mediji otvorili prostor HSLS-ovom 'gospodarskom strategu' Josipu Budimiru. On je u svojim učestalim istupima najavio otpuštanje zaposlenih koji plaću dobivaju iz državnog proračuna, te smanjenje troškova u zdravstvenom i mirovinskom sustavu. Budimir kaže kako bi 'trebalo napraviti podjelu da se iz mirovinskog sustava isplaćuju zarađene mirovine, a one koje nisu zarađene, da se prebace u sustav socijalne skrbi'. Tvrdi dakle upravo što je SDP već pripremio, ono zbog čega su se utaborili branitelji u Savskoj 66 kojima je HDZ izrazio potporu. Drugi pak HSLS-ov strateg Vladimir Ferdelji u intervju Nacionalu tvrdi kako ‘Strani instituti ne mogu riješiti naše gospodarske probleme’. (Nacional, 8. srpnja 2015.)

Josip Budimir kojeg novinarka Jelena Lovrić predstavlja kao HSLS-ovog ekonomskog eksperta i ministra u budućoj HDZ-ovoj vladi uza sve svoje ekspertize najavljuje i mogućnost velike koalicije HDZ-a i SDP-a nakon izbora. Igor Dragovan kao i Grčić prije njega na Budimirovoj izjavu poentira: 'Nema ništa od koalicije HDZ-a i SDP-a. Oni spremaju smanjenje mirovina, otpuštanja i rezanja u zdravstvu i socijali'.

SDP-ovi agitpropovci, koristeći istupe HSLS-ovih 'eksperata' i izostanak koordinacije u Domoljubnoj koaliciji, otvorili su još jedan problem sinergijskog učinka HDZ-ovih koalicijskih partnera: preko medija tvrde kako se 'HSS neće prodati za kikiriki', da se predsjednik HSS-a Branko Hrg našao u rascjepu između Karamarka i nezadovoljnika u vlastitim redovima', te da je 'na rubu prekršiti sporazum Domoljubne koalicije koji je s HDZ-om potpisao prije dvije godine' (Globus, 17. srpnja).

Dolina suza

Jednoj u nizu medijsko-psiholoških akcija kao predložak je poslužila i sintagma o dolina suza koju je predsjednik HDZ-a izrekao u emisiji Oporbeni zarez Hrvatskog radija, 27. travnja.

Ovu Karamarkovu izjavu i onu za Media servis, 8. svibnja 2015. da 'Hrvatska mora proći kroz dolinu suza' u reinterpretaciji novinarke Marine Šunjerge (Večernji list, 18. svibnja) preuzeli su brojni drugi mediji. Iako je osnovna poruka bila da gospodarski oporavak neće biti nimalo lagan, sintagma izvučena izvan konteksta je reinterpretirana u smisli da je sadašnje stanje bajkovito a da će nas HDZ-ova vlada ako dođe na vlast odvesti u dolinu suza i u njoj nas trajno zatočiti. Upravo takvo tumačenje Karamarkove izjave ponudio je ministar Branko Grčić. U intervjuu za 'Express' od 15. svibnja kaže: 'Ne plašimo malu djecu i umirovljenike HDZ-om, oni će baš rezati', dodajući u istom intervjuu o Budimiru: 'On je rekao što misli HDZ-ova koalicija - rezati mirovine i prava u zdravstvu.

O lustraciji, o privatnosti i liderstvu predsjednika HDZ-a

Da će mediji s približavanjem datuma izbora istraživati privatnost Tomislava Karamarka bilo je za očekivati. Promidžbeni pothvati u tome smislu i njima primjerena sredstva posve su uobičajeni. Bila je dovoljna slika nepropisno parkiranog skupocjenog automobila pa da se pokrene istraga i lansira priča o vlasništvu, o bračnoj i izvanbračnoj zajednici, o imovinskoj kartici, o konzervativnom biračkom tijelu i njegovom predstavniku koji ga 'nije zaslužio' predstavljati, priča u kojoj se dvoji o liderskim sposobnostima predsjednika najveće stranke. Upravo je toj dvojbi tjednik Nacional (30. lipnja) posvetio tekst pod naslovom 'HDZ počeo sumnjati u Karamarka'.

Zanimljivo, 'problem' Karamarkove liderske sposobnosti mediji i analitičari s lijeva povezuju s deklariranom programskom odrednicom o nužnosti lustracije. Iako u Karamarkovim izjavama nema nikakvog radikalizma ('Ne želimo progon ljudi, već da ih se izbaci s političke scene, želimo osuditi zločine iz doba komunističkog režima i da se za to odgovornim proglasi Tito', Večernji list, 8. rujna 2014. ) samu najavu lustracije u intervjuu za tjednik Globus mediji su radikalizirali nazvavši je napadom na 'crvene vragove'. Naslovnica Globusa kojemu je Karamarko dao intervju spominjući i lustraciju u kontekstu javne rasprave o nacrtu zakona o lustraciji bila je u duhu predrevolucionarnog Oktobra opremljena naslovom-apelom: 'Moj antikomunistički manifest'. Korak dalje u ovoj radikalizaciji otišao je Igor Alborghetti, urednik Pavićevog Telegrama. Kaže: 'Karamarkov se intervju' zbog govora o lustraciji 'pretvorio u politički skandal koji uznemirava javnost'. Stav o lustraciji Karamarku je oduzeo dio popularnosti - uglas tvrde agitpropovci ali ne nude dokaze.

S druge strane porast rejtinga SDP-a - treba priznati - nije u pukom podešavanju rezultata anketiranja.

Učinci Alexa Brauna?

Učinci gospodina Alexa Brauna su očiti. Milanoviću je smanjio ne samo broj nastupa nego mu je sugerirao kratke i sadržajne izjave. Naučio ga je razlikovati što je razboritost a što dociranje. Otupio mu je haski-usredotočenost, pripitomio ga je vlastitom članstvu i naveo na populizam. Objektivizirao mu je umišljaj veličine i spustio prag osjetljivosti na povredu autoriteta. Sugerirao mu je da ne dijeli s koalicijskim partnerima svoje političke naume, kada i koje poteze planira povući. Savjetovao mu je da se u predizbornu promidžbu uključuje samo kroz velike projekte i krizne situacije. Sugerirao mu je podjednaku važnost mobilizacije simpatizera i članstva, važnost pozitivnog stava prema braniteljima i Tuđmanu preko koga je moguće izgraditi put do birača na centru. Sugerirao mu je rezolutan stav prema bankama i 'silenzio stampa' na temu kredita, švicaraca i blokiranih.

O Manolićevoj i Barišićevoj optužbi da je Tomislav Karamarko bio suradnik Udbe, o mogućem sudskom procesu

No, ni jedna od navedenih medijskih tema koje su u izravnoj svezi s rejtingom stranaka i stranačkih prvaka ne privlači više pozornosti od javno izrečenih optužbi da je Tomislav Karamarko osamdesetih bio doušnik Udbe.

Neposredno pred izbore za predsjednika HDZ-a optužba se pojavila kao neautorizirana Karamarkova biografija u obliku letka u jednom tjedniku i na desetak portala. Građena na poluistinama, kao crni propagandni konstrukt nije imala zamišljeni učinak ni političku težinu do trenutka kada ju je Josip Manolić - izazvan Karamarkovim stavovima o lustraciji - javno potvrdio u seriji intervjua. 'Ako želi dokazati suprotno, neka me tuži', poručio je Manolić jer zna da će kroz dugi sudski proces i aktualnost optužbe biti održana. Ako i ne dokaže svoje tvrdnje opet je na dobitku - sumnja će ostati. Karamarko je morao prihvatiti izazov da se brani na sudu jer nema boljeg izbora. Do početka sudskog procesa, ako ikada bude pokrenut, preostalo mu je najlošije sredstvo obrane: poricati nešto što netko tvrdi.

'Nemaštoviti Ante Barišić' identificiran je kao koautora spomenute biografije u kojoj se Karamarka spominje kao doušnika Udbe i to u tekstu 'Tko je Alfred Morgan a tko Abesinac'. (Tekst je objavljen prije mjesec dana također na mrežnim stranicama ovoga portala.)

Ispostavilo se da je identifikacija bila točna. Takav zaključak proizlazi iz intervjua kojeg je Barišić dao tjedniku Nacional (23. lipnja). 'Svjedočit ću o bivšim vezama Karamarka s Udbom', a oni 'koji su plasirali tvrdnje da ja stojim iza napada na Karamarka, boje se onoga što znam i o njemu i o njima', kaže Barišić. (Zar ne bi bilo logično da o njemu šute oni koji ga se boje? Budući da ne šute, znači da ga se ne boje). Zasigurno je mislio na Smiljana Reljića bivšeg ravnatelja SZUP-a koji je potvrdio da je optužba na Karamarkov račun bez osnove. Očito, Barišić se prepoznao u liku onoga koji je špijunirao kler, a o kojemu govori Reljić u svom intervju Večernjem listu od 13. lipnja ne spominjući mu ime.

Barišić je u Nacionalu zanijekao da s Manolićem ima ikakve kontakte, jer, ‘Manolić sigurno ima svoje dokaze i informacije i imao se otkud informirati’. Za glavnog informatora u ovom slučaju - ispostavilo se - imao je Darka Starčevića koji mu je bio suradnik iz devedesetih, kojemu pak Manolić u svojim nedavno objavljenim memoarima pripisuje mnoge zasluge.

Tih je godina Manolić bio - treba li to spominjati - glavni kadrovik u obavještajnom sektoru. Starčeviću je povjerio načelničko mjesto u SZUP-u, a Barišića je kao savjetnika instalirao u Ured predsjednika. I netočna je Barišićeva tvrdnja u spomenutom intervjuu Nacionalu da ga je predsjednik Tuđman osobno pozvao na suradnju. Također su netočna tumačenja da je iz Ureda predsjednika otpušten nakon njegovog televizijskog nastupa (Okrugli stol, HTV-1, 26.siječnja '91.) u kojemu je iznio tezu da je uloga Martina Špegelja u KOS-ovom filmu o uvozu oružja bila povezana s kontraobavještajnom igrom. (Film je prikazan 25. siječnja '91. na Televiziji Beograd, dan uoči planiranog vojnog udara). Barišić je otpušten jer su do predsjednika Tuđmana došle informacije o njemu i Đorđu Višnjiću kao SDS-ovim isljednicima u slučaju Lašćina nakon kojega je Marko Grubišić osuđen na dugogodišnju zatvor.

Barišić se kao bivši operativac SDS-a Centra Zagreb neizravno uključio u sudski spor 'Mesić protiv Petričića' u kojemu je Karamarko bio svjedok. Naime, na glavnoj raspravi pred Općinskim kaznenim sudom, 20. veljače 2012., Petričić je Karamarka - izvan konteksta spora - upitao 'je li radio za Udbu' na što mu je Karamarko pred sucem Zorislavom Kalebom uzvratio da su to izmišljotine i dodao da je 'od 1982. godine kao student zbog kleronacionalizma ostao bez putovnice'. Barišić se u spor uključio tako da je kod bilježnika dao ovjeriti i publicirati Izjavu u kojoj tvrdi da nije točno da je Karamarko ostao bez putovnice.

Tvrdnju u Izjavu kako Karamarku nije oduzeta putovnica 1982. godine Barišić je porekao u intervju u Nacionalu: 'Točno je da je Karamarku oduzeta putovnica, ali on nije bio progonjen. Njemu je oduzeta putovnica kako bi ga se prikazalo kao osobu koja je neprijatelj sustava i to kako bi zadobio povjerenje miljea iz kojeg je trebao dostavljati informacije'.

1982. ili 1984.?

Ovom bi se proturječju s (ne)oduzimanjem putovnice mogla pribrojiti i slijedeća nelogičnost. Barišić naime nije mogao kao operativac SDS-a svjedočiti ni u jednoj civilnoj stvari iz 1982. godine jer je bio u vojsci u Karlovcu, a nakon povratka iz vojske do proljeća 1983. godine nije imao nikakvih zadataka. Tako stoji u njegovom vlastoručno potpisanom očitovanju kojeg je povodom reaktualiziranog slučaja Lašćina ('91.) adresirao na Ured predsjednika.

Iz Karamarkovih izjava također je nejasno koje mu je godine oduzeta a koje vraćena putovnica. 'Pisalo je da mi je putovnica oduzeta 1984., a nije nego 1982. Vraćena mi je tek 1989. ili 1990.', tvrdio je u intervjuu za Express (34. travnja), a u razgovoru s novinarkom HRT-a Katarinom Periša Čakarun za Dnevnik HRT-a (15. lipnja) tvrdio je slijedeće: 'Ja sam bio čovjek kojoj je UDBA 1984. godine oduzela putovnicu zbog kleronacionalizma, dok sam još bio student'.

Barišić, Karamarko, Ugrin i Holjevac o operativnoj akciji Trs

Operaciju spomenutog kodnog naziva spominje i Karamarko u prepričanom razgovoru za Nacional od 9. lipnja 2015. u kojem najavljuje: 'Tužiti ću Josipa Manolića. Bio sam žrtva Udbine operativne akcije Trs'.

Tjedan dana kasnije u istom tjedniku, upitan što zna o Karamarkovu odnosu s Udbom, Barišić je odgovorio: 'O tome imam neposredna saznanja, jer sam se u to vrijeme unutar zagrebačkog centra SDS-a izravno bavio upravo Crkvom. (…) Među ostalim, pratili smo kako se razvijaju stvari unutar laičke organizacije MI. Kako je tamo bilo puno studenata, aktivnosti smo koordinirali s petim odsjekom SDS-a koji je pokrivao Sveučilište. Oni su vodili svoju operativnu akciju Trs, koju je Karamarko spomenuo. I informativni razgovori koji su tada s njime vođeni, a koje su tada vodili D. S. i M. Š., zapravo su vođeni u istu svrhu'. [ D. S. kojeg je Barišić apostrofirao inicijalima nije nitko drugi do Barišiću nekoć nadređeni a Manoliću podređeni Darko Starčević. Osoba skrivena pod inicijalima M. Š. je Miroslav Šupe.]

'Dođe li do procesa' - tvrdi Barišić - 'pismeni tragovi ili dokumentaristička građa bi se mogla naći u arhivi civilne i vojne sigurnosne službe bivše Jugoslavije'. S obzirom na tu činjenicu Barišiću kao potencijalnom svjedoku najbolje bi bilo da do sudskog procesa ne dođe jer bi morao reći gdje se ta arhivska građa nalazi, po kojemu je ključu selektirana, kako i preko koje bi se operativne veze dokumenti mogli ishoditi. Morao bi odgovoriti na pitanje je li osamdesetih godina njegova suradnja s KOS-om bila zakonita ili nije, je li u kontinuitetu od osamdesetih do danas? Morao bi odgovoriti u kakvoj je svezi bio osamdesetih godina s ondašnjim inspektorom Evelinom Tonkovićem, sadašnjim zamjenikom ministra MUP-a, a u kakvoj je danas.

No, o samoj operaciji se u javnosti ne zna više od onoga što je Barišić spomenuo u svom intervjuu Nacionalu.

O okolnostima i vremenu u kojemu je pokrenuta operacija Trs pisali su Ivan Ugrin (Slobodna Dalmacija, 20. srpnja), a prije njega Marcel Holjevac u tjedniku '7Dnevno' od 12. lipnja.

Holjevac opisuje širi kontekst: 'Samo je ime (Trs, loza) uzeto po prezimenu glavnih žrtava te Udbine operacije u zemlji i inozemstvu. (…) Pod lupom je bio čitavi pokret MI, ne samo list i njegove zajednice od Zagreba, preko Splita, Istre, Sarajeva… Također je u tu OA uključena studenska vjeronaučna zajednica Palma, a kroz nju i kompletni isusovci koji su imali dodira s odgojem mladeži. Tu su i još mnoge vjeronaučne studenske zajednice, od Sv. Filipa u Splitu do sarajevskog Stupa ili Makarske, primjerice. Udba je pratila i ostale crkvene aktivnosti hrvatske mladeži, napose hodočašća mladih u Rim, Mariju Bistricu i druga Marijanska svetišta.(…) Osim SDS-a u Hrvatskoj i BiH, u operaciju Trs je bio uključen savezni SDB, SID i KOS - dakle minimalno pet sigurnosnih službi. (…) Naravno, u operaciji je sudjelovalo na desetke ubačenih špijuna …'

Ugrin se pak u svome zanimljivom tekstu prisjeća događaja iz osamdesetih, spominje imena splitske ekipe (koja je studirala u Zagrebu) u koju između ostalih ubraja braću Lozo (Stipe, Ante, Boženko, Tomislav). Do u detalje opisuje ispraćaj u vojsku jednog od braće Lozo, (1985.), raciju i hapšenje zbog glasnog pjevanja vjerskih pjesama, spektakularni ukrcaj u specijalna vozila, spominje imena milicajaca i inspektora, opisuje privođenje u stanicu milicije na Bačvicama i Sukoišanu. Ugrin između ostalog piše kako u tekstu Marcela Holjevca u jednom odlomku prepoznaje i rukopis Zdenija Loze, koji je 'bio dio splitske ekipe u Zagrebu, osobito u MI-u'.

Ovom zanimljivom mozaiku koji kao da nastaje sam od sebe pristajao bi faksimil jednog fragmenta iz Rekonstrukcije koju je 1999. g. Miroslav Šeparović kao ravnatelj HIS-a nakratko otuđio pa preselio iz službenog sefa u vlastiti.

Na faksimilu se može isčitati ime Aleksandra Vasiljevića, zadnjeg šefa KOS-a koji je osamdesetih godina službovao u Sarajevu, u vrijeme dok su dvojica s Ugrinova popisa služila vojni rok upravo u tome gradu.

Motivi

U kontekstu lustracije treba razumijevati Manolićeve motive da se s punim angažmanom uključio u ovu predizbornu propagandnu operaciju. Novinstvo, općenito mediji također. Barišićevi motivi su dijelom vezani za neprilike osobne naravi a i zbog dugova koje unatoč obećanjima ne uspijeva vratiti. Neovisno o tome kako je često mijenjao tabore i zbog toga gubio na uvjerljivosti, Barišić je u prošlosti imao i uspješnih propagandno obavještajnih prodora, prema Mesiću primjerice, ali i prema Ranku Ostojiću otkrivši njegovu povezanost s građevinskom mafijom. Ali, kao i u ovom slučaju, institucije sistema nisu odradile svoj posao.

Teme u kojima će se propitivati utjecaj tajnih službi iz vremena komunističkog sustava pojavljivati će se tijekom i poslije kampanje kako bi se pitanje lustracije učinilo apsurdnim. One Karamarku mogu biti izazov otkloniti sumnje da je bio i ostao Mesićev čovjek ili da je na Sanaderovom putu o čemu se u nedavno objavljenim tekstovima spekuliralo. Sumnju može otkloniti ne samo sudskim putem, nego i istinskim a ne deklarativnim nasljedovanjem Tuđmanovog političkog djela. Nema sumnje: ni jedan medij neće biti na strani onih koji zastupaju lustraciju, a pomoć od političkih konvertita i kada dolazi u izvjesnom je smislu šteta.

I na kraju, nije problem Karamarko, Karamarkov HDZ, kao što nije bio problem Sanaderov i Kosoričin HDZ, nego je oduvijek bio problem Tuđman i Tuđmanov HDZ. A on - unatoč svemu - još uvijek postoji; postoji i kao stožerna stranka Domoljubne koalicije s najviše potencijala da u možebitnom mandatu obnašanja vlasti zatvori jedno sivo poglavlje nedavne hrvatske prošlosti.

 

Ivan Mihael Ban

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.