Ivan Mihael Ban: Tko je Alfred Morgan? (I. dio)

Početkom kolovoza prošle godine je devedesetčetverogodišnji partizanski obavještajac i političar u mirovini Josip Manolić najavio da će objaviti autorsku knjigu u kojoj će po prvi put otkriti neke tajne iz svoje političke i obavještajne prošlosti.

Nakon te najave u razgovoru za Jutarnji list, četiri mjeseca kasnije (uoči Božića 2014.) 'čovjek br. 2' je u intervjuu tjedniku Nacional upoznao javnost da se 'silom pokušalo spriječiti objavljivanje njegove knjige' i pojasnio kako mu je 'ukradeno računalo s većim dijelom sadržaja knjige, što je dovelo do značajnog kašnjenja u njenom objavljivanju'. U samom je naslovu intervjua u spomenutom tjedniku sažeta poruka: “Moja knjiga uzdrmat će temelje Hrvatske”.

Manolić u razgovoru s novinarom tvrdi da se krađa računala dogodila 'u vrijeme kad je ministar unutarnjih poslova bio Tomislav Karamarko' i da je došao do zaključka da su krađu mogle izvesti 'samo policijske snage iznad kojih su bili Karamarko i njegov “doglavnik” Milijan Brkić'. O imenima onih koji se imaju razloga bojati objavljivanja njegove knjige u spomenutom intervjuu Manolić nije htio govoriti jer bi se tako - kako kaže - miješao u predizbornu kampanju. Zanimljivo: apostrofirao je imena dvojice bivših policijskih dužnosnika istodobno tvrdeći kako neće spominjati imena onih koji se boje njegove istine.

Zašto svoju sumnju u krađu računala Manolić nije spomenuo u prvom intervju (u kolovozu) a spominje ju (u prosincu)? Naravno, radilo se o timingu pred predsjedničke izbore.

Predsjednički su izbori prošli, Manolićev je favorit detroniziran, knjiga kojoj je autor i koja ima radni naslov 'Hrvatska politika između interesa velikih sila - zavjera istine' još nije izišla iz tiska, ali se pisac ovog najavljenog a neobjavljenog životnog djela pojavljuje kao recenzent knjige bivšeg obavještajca Alfreda Morgana Vrana - oko istine. U knjizi nije naznačeno kada je general pukovnik HV Josip Manolić napisao recenziju, ali je u listopadu 2014. pogovor knjizi napisao bivši pomoćnik načelnika GSHV za sigurnosti i vojnu policiju umirovljeni brigadir HV Drago Francisković. Recenzent i pisac pogovora uz ime dodaju i osobni čin kao da njime ovjeravaju svoje ocjene i knjizi pridodaju osobito, službeno značenje.

U kratkom vremenu Morganova je knjiga zadobila nemali publicitet. Način na koji je Večernji list u promidžbenom smislu servisirao pojavu spomenute knjige neizravno govori da je Alfred Morgan pod zaporkom 'Mondo' izgradio poziciju u ovom dnevnom listu. Mondo tvrdi da se radi o 'knjizi koja otkriva šokantnu istinu', da u njoj 'bivši agent hrvatske tajne službe konačno otkriva potpunu istinu o stvaranju i sustavnom uništavanju Hrvatske', da su 'akteri i događaji stvarni, a knjiga više nego šokantna'. Nabrajati portale i među portalima one s domoljubnim predznakom koji su - baveći se glavnim likom Morganove knjige agentom Vranom i Vraninom istinom - nekritički aktivirali već napisani propagandi algoritam bilo bi suvišno i beskorisno.

Za početak pak kritičkog pristupa knjizi nužno je uzeti u obzir mišljenje recenzenta, spomenutog general pukovnika Josipa Manolića. On u svojoj recenziji knjige piše da će se 'možda poneki segmenti knjige činiti jako izazovni, čak provokativni do te mjere da traže odgovore po principu knjigom na knjigu' i dodaje da se autor knjige (Alfred Morgan) 'nije držao povjesno - dokumentarnih standarda i da mu nije bila namjera pisati povjest', ali upozorava da 'povjesničari neće moći zaobići niti ignorirati mnoge situacije i događaje opisane u knjizi'.

Tih je događaja koliko i poglavlja u Morganovoj 'top secret' knjizi: 78. Opisani su na dvjestotinjak stranica a izdavač je 'Udruga branitelji Hrvatske'. O udruzi koja objavljuje djelce nepoznatog autora pod pseudonimom Alfred Morgan, ponešto se moglo saznati preko mrežnih stranica. U međuvremenu, s pojavom Morganove knjige neke su stranice izbrisane a neke bitno osiromašene, galerija osobito. To je inače malobrojno ali dobro selektirano društvo u kojemu su Željko Kekić, Zvonimir Trusić, Matija Boljkovac, Petar Stipetić, Ivo Jelić, Božo Budimir, Drago Frančišković, Alojz Brkić, itd., svi iz kruga bliskih prijatelja Stjepana Mesića, a neki od njih su ujedno i dobri Manolićevi poznanici. Manje informirane čitatelje može iznenaditi činjenica da se u posebnoj prigodi u ovom društvu znao pojaviti i Dobroslav Paraga. Ovoj udruzi propovjednika teze o dogovorenom ratu, da je živ, mogao bi se priprojiti i Martin Špegelj.

No, tko je stvarni autor koji se zakrinkava imenima Alfred Morgan, agent Vrana i publicist Mondo?

Glavni lik Vrana u knjizi se čitatelju predstavlja kao agent od osobitog, neupitnog Predsjednikovog povjerenja, kao čovjek čiju stvarnu ulogu nitko osim Predsjednika ne zna, koji potajice u ponoćno vrijeme mimo osiguranja dolazi k Predsjedniku na Pantovčak na brifiranje, konzultacije, koji s njim razgovara u sigurnoj sobi bez mikrofona i nadzornih kamera, čovjek koji je od samog Predsjednika na samrti za posljednjeg njihovog susreta u bolnici zadobio misiju da 'ako Hrvatska bude u opasnosti napiše sve što zna', jer, kako kaže, 'istina mora jednom izići na vidjelo' (st. 207).

Agent Vrana se čitatelju predstavlja i kao poliglot, čovjek koji govori arapski, hebrejski, engleski i njemački, koji je tajni zanat izučio u Izraelu, koji je prošao Mossadovu školu i obuku, čovjek s puno suradničkih veza u američkim i njemačkim sigurnosnim službama, kojeg je imala čast primiti i izraelska premijerka Golda Meir nakon Vraninog 'zadivljujućeg' pothvata 1972. g. za terorističkog prepada kojeg su izveli Palestinci i talačke krize u olimpijskom selu u Minhenu, za terorističkog prepada u kojemu su smrtno stradali izraelski sportaši i dvojica Palestinaca koje je likvidirao sedamnaestogodišnji Vrana.

Nije to jedini Vranin 'pothvat'. On je - prema vlastitom izvoru informacija - spriječio atentat na američkog predsjednika Busha za boravka u Zagrebu, spriječio je atentat na Svetog Oca u Mariji Bistrici, a samog je Predsjednika na vrijeme informirao o pokušaju plaćenog ubojice Magnuma i o pokušaju KOS-a koji je planirao atentat na Predsjednika ali tako da ga se dodirom ruku otruje i to otrovom kojeg je KOS nabavio od Rusa. Zato je, objašnjava Vrana, Predsjednik neko vrijeme nosio rukavice i imao dvojnika kao i svi predsjednici u svijetu kako bi izbjegli atentat.

Agenta Vranu kod predstavljanja kolege iz Službe prepoznaju kao sina onog generala odnekud im poznatog prezimena, koji se 1972. g. kao sedamnaestogodišnjak zatekao u Minhenu u i kojemu je agent BND-a Hans tijekom slučajnog susreta u nekome lokalu povjerio da MI6 s Palestincima scenarira teroristički prepad. Hans se - kako u knjizi svjedoči agent Vrana - rasteretio i otvorio nakon nekoliko rundi pića i povjerio mu svoja saznanja.

Agent Vrana je sam sebi izvor informacija. On u spomenutoj Morganovoj knjizi započinje svoju službu u temeljnoj policiji devedesetih (na početku rata) zatim postupno napreduje do operativca u kontraobavještajnom odjelu; samozatajan je, neumoran, zakrinkan ulogom 'običnog malog arhivara i pijane budale' u Centru SUZUP-a. Kako napreduje tako mijenja urede i lokacije od Zrinjevca, Gruške do Savske ulice a sve uz znanje Predsjednika i njegovu potporu. Predsjednik ga promiče u čin generala ali papir o promaknuću Vrana mora tajiti, potpisuje mu i papir s posebnim ovlastima, na dispoziciji su mu vojska i policija, od njih može tražiti pomoć i logistiku a oni mu je moraju silom predsjedničkog autoriteta dati a i sve ono što zatreba. Na taj način iskonstruirana pozicija Vrani dopušta slobodu interpretiranja.

Vrana bez pridržaja, slobodno, gotovo bez zadrške konfabulira neke događaje iz nedavne prošlosti, događaje koji su u izvornom obliku čitatelju knjige u pravilu nepoznati ili su zaboravljeni, koji su u medijima već interpretirani a koji se na osobit način vežu za aktualne političke prilike. Vranini opisi nekih događaja naprosto su konfabulacije nesmirenog fantasta, ali - treba i to priznati - neki od njih su doista bondovski maštoviti. Zasigurno se Vrana poslužio preslikama dokumenata i fragmentima bilježaka iz arhivske građe. Neki su njegovi opisi reinerpretacija u medijima prikazanih događaja, a za neke je opise zasigurno koristio teze iz analitičkih sažetaka koji s vremenom postaju obavještajni nusproizvodi Službe. Zanimljivi su i gotovo pa uvjerljivi oni Vranini opisi u kojima se poistovjećuje sa stvarnim akterima nekih događaja.

No, nije autor samo sebe zakrinkao imenima Alfred Morgan, Vrana i Mondo, on je istom logikom prikrivanja zakrinkao i druge likove ali tako da ih i čitatelj s oskudnim darom asociranja i uprizoravanja minulih događaja može otkriti.

U pojedinim opisima događaja i izmišljenim imenima prepoznaju se stvarne osobe. Generala BU se može identificirati kao generala Bobetka, ministra Mravojeda kao Ivana Jarnjaka, ministra Manija kao bivšeg ministra financija Jozu Martinovića, Garavog kao Tomislava Karamarka, Brzog kao Ivana Brzovića, Glavonju kao Smiljana Reljića, Bradonju kao Stjepana Mesića, Fukija kao Ivu Pukanića, Sineka kao Miroslava Tuđmana, pukovnika Wagnera kao Wernera Ilića, generala Kuku kao generala Kruljca, generala Groma kao Vladimira Zagorca, braću Saladin kao braću Osmani, Badžu kao Behgjeta Pacollija, gospodina Hudija kao Ivana Hudoletnjaka, Bankara kao Ibrahima Dedića, Velikog kao Dražena Golemovića, Pastira kao papu Ivana Pavla Drugog, Francuza kao Hrvoja Šarinića, Krojača Selima kao Salima Šabića, Velikog Budu kao Branka Budića, Bugi-Vugija kao Franju Vugrineca, Veselog kao Mišu Deverića, Predsjednika kao Franju Tuđmana … itd. Identificirati osobu pod zaporkom Broj Jedan ne bi bilo važno otkriće niti bi bio 'herojski' čin budući je trenutno u potpunoj defanzivi braneći sebe i prošlost svojih nadređenih. Ne pristoji spominjati i neka pogrdna imena koja je autor knjige pridodao nekim časnim ljudima.

Alfred Morgan posvećuje knjigu Predsjedniku, a na perfidan mu način podmeće.

Podmeće mu tvrdnjom da je 'našeg po narodu izabranog Predsjednika ustoličio KOS i MI6 (st. 16). Podmeće mu i tako što navodi kako se Predsjednik povjerio Vrani da mu je supruga na vezi s ruskim služabama još iz vremena bivše države (st 207). Podmeće mu da je pustio partizanskog generala Radu Bulata koji je s grupom istomišljenika pripremao atentat na njega tj. Predsjednika. 'Pričalo se, kazuje glavni lik knjige, da je Bulat pušten jer je znao neke stvari o Predsjedniku iz doba Drugog svjetskog rata, koje bi mu sada mogle naškoditi' (st. 53).

Agent Vrana podmeće Predsjedniku da je preko povjerljiva posrednika izmjenjivao važne poruke s Miloševićem (st. 20), podmeće mu neistinom da posjeduje 'informacije' o tome da Amerikanci imaju snimke razgovora Predsjednika i Miloševića dok su šetali nekim parkom misleći valjda na Karađorđevo (st. 20). Morgan podmeće Predsjedniku jer je njegov glavni knjiški lik tj. Vrana uvjeren da Predsejdnik nije bio zadovoljan pobjedama generala Bobetka na Južnom bojištu i sumnjiči ga da je s neprijateljskom stranom vodio 'tko zna kakve tajne pregovore oko Konavala i Cavtata' te da mu je general Bobetko oslobađanjem zaposjednutog područja pomrsio neke planove koji su bili tema pregovora (st. 145). U poglavlju pod naslovom GENERAL GROM, Vrana spominje priču da je 'general Grom vanbračni sin Predsjednika i njegove tajnice iz vremena bivše Jugoslavije', da ga zbog toga 'nikada nije ukorio iako je general Grom radio što je htio' (st. 191), što je također podvala s puno zloće.

Mržnja prema Hercegovcima i simpatije prema starim strukturama u Službi otkriva politički milje kojemu Vrana pripada.

Hercegovci su za njega šverceri oružja, droge i humanitarne pomoći, kukavice kojih nije bilo u rovovima nego su u Stožeru služili kao časnici za šverc i špijunažu, koji su izgradili živi zid oko Predsjednika preko kojeg se nije moglo, oni su licemjeri prsiju modrih od busanja, paraderi u vojnim odorama, pripovjedači lovačkih priča o vlastitim ratnim pothvatima. Povezani su sa srpskom mafijom, tvrdi Vrana, preuzeli su zagrebačko podzemlje, hrvatski su gangsteri rođeni Hercegovci, s njima su došle cajke i narodnjački klubovi, istisnuli su sve domaće donoseći svoje običaje, zbog njih su zaboravljena kazališta i čitanje knjiga, zbog njih se Zagreb nepovratno promjenio, poprimio je balkansko - hercegovački izgled i sadržaj, 'veliki Hrvati' iz Hercegovine su dovršili uništenje jedne zapadnjačke, bečke kulture … (st. 151 i 152).

I ministar Mani (Martinović) pripada moćnoj grupi Hercegovaca kojima je - kaže Vrana - novac bio predmet ineresa, kojeg Predsjednik nije mogao procesuirati unatoč dokazima koje je prikupila operativa Vranine Službe. Tvrdi kako će 'kasnije ta grupa, nakon smrti Predsjednika uništiti hrvatsko gospodarstvo (st. 42).

(Treba li dokazivati da je 2000. g. na vlast došla SDP-ova nomenklatura, a nakon njega Sanader-Bebić-Šeksova? Treba li dokazivati da je Sanader udaljio iz HDZ-a sve one koji su za Tuđmanovog vremena označeni kao Hercegovci? Ove Vranine potvore imale bi smisla samo samo ako je mislio na braću Leko, Krunu Jurčića i Milana Bandića koji su s pozicije vlasti mogli uništavati hrvatsko gospodarstvo.)

Za razliku od Hercegovaca, kako svjedoči agent Vrana 'pokazalo se da je upravo taj stari kadar radio pošteno, za razliku od novopridošlih velikih Hrvata kojima je na prvom mjestu bila karijera i novac a ne Domovina'. Za potvrdu te tvrdnje stoji Vranina konstatacija da su 'operativci odjela provjere uglavnom djelatnici iz bivšeg sustava od kojih je većina nastavila profesionalno raditi u Hrvatskoj' (st. 32). Za te prave profesionalce kao i za Vranu 'djelatnici SIS-a su mišićavi glupani koji ne znaju obaviti obavijesni razgovor' (st. 36).

Ovakav prikaz knjige kakva je Morganova nije prikladan za ovaj medij (portal) ali je jedino raspoloživ. Primjereniji odgovor na sve potvore bio bi da se ide knjigom na knjigu kako u recenziji predlaže general Manolić.

No, analiza nasumično odabranih dijelova iz poglavlja knjige Alfreda Morgana najbolje će ilustrirati njezinu skrivenu svrhu i stvarni motiv autora.

- U poglavlju TAKO JE POČELO (st. 20) Alfred Morgan između ostalog piše: Predsjednik je pregovarao s Miloševićem. Mislili su, ako šeću parkom dok razgovaraju, ne mogu ih prisluškivati. Prevarili su se. Amerikanci su imali sve snimke njihovih razgovora. Zato je izostala brza međunarodna intervencija za spas Hrvatske. Zato je MI6 rušio Margaret Thacher jer je htjela spriječiti razaranje Vukovara'.

Laž je da je međunarodna zajednica uopće htjela intervenirati, kao što je laž da je MI6 rušio Margaret Thacher jer je htjela spriječiti razaranje Vukovara. Naime, gospođa Thacher je bila 'srušena' godinu dana prije početka prvih napada na Vukovar. Godine 1990. je otišla u mirovinu.

- Poglavlje FARAON (st. 47) u kojemu se ponešto govori o agenciji TWRA, Gama al Islamii, šeiku Abu Talalu, njegovom uhićenju, auto-bombi u Rijeci i bošnjačkoj mreži trgovaca oružjem u biti je neuspjela konfabulacija davno objavljenih tekstova u domaćim i stranim medijima. Jedan od njih je tekst o islamskom terorizmu novinara Johna Pomfreta koje je u rujnu davne 1996. godine objavljivao Washington Post a u Hininom prijevodu Vjesnik.

- U poglavlju RUDOLF (st. 83) Morgan piše da je 'Rudolf bio pilot borbenog zrakoplovstva kojeg su u akciji Bljesak srušili u Bosni'. 'Kako je padobranom uspio iskočiti iz oborenog zrakoplova, počela je potraga za njim. Zarobili su ga Srbi i odveli u zatvor.' (…) Na Vraninu molbu Srbin B. K. je otišao u Bosansku Gradišku i od lokalnog pravoslavnog popa doznao gdje je Rudolf zatočen. No, voljom pretpostavljenih Vrana je - kako sam tvrdi - isključen iz operacije spašavanja Rudolfa (Perešina) nakon što im je dostavio tražene informacije. Srbin s kojim više nije bio u kontaktu s drugim posrednicima nije htio surađivati a Rudolf je u međuvremenu ubijen u srpskom zatvoru. 'Nakon svega', tvrdi Vrana, 'mogli su izmišljati što god su mogli, ali činjenica je da netko nije želio da se Rudolf vrati živ obitelji'.

Istina je da se pilot Perešin nakon što je bio pogođen katapultirao, ali o stvarnim uzrocima njegove pogibije i danas se može samo spekulirati. To kao zaključak proizlazi iz elaborata o izvanrednom događaju tima zrakoplovnih stručnjaka pohranjenog u MORH-u. Posmrtni su ostaci Rudija Perešina razmjenjeni u kolovozu 1997. g. a hrvatski forenzičari nisu ustanovili prostrijelne rane. No, nakon toga nesretnog slučaja srpske su službe pustile u opticaj priču da je pilot otpisan, da je na listi poginulih, da hrvatskoj vlasti i njezinom predsjedniku nije stalo do njegove sudbine čineći sve da takvi glasovi preko novinara glasila koji su pisali o tome slučaju dođu i do njegove supruge. Pojavili su se i posrednici-informatori koji su za svoja saznanja tražili novac. Provjerom se utvrdilo da se radi o najobičnijem reketu i varci neprijateljske strane.

- U poglavlju AHMIĆI I SARAJEVO (st. 85) Alfred Morgan preko svog alter ega Vrane tvrdi kako su 'Englezi prije ulaska u Ahmiće skinuli svoje odore UNPROFOR-a i zamjenili ih drugima, na kraju su stavili oznake HVO-a' Nakon izvršenog pokolja presvukli su se u svoje odore i pozvali BBC da snimi što su Hrvati učinili. Pukovnik Colins koji je zapovjedao tom akcijom, kasnije je svjedočio u Haagu, kako su upravo Hrvati počini taj zločin', a u poglavlju GENERAL BU (st. 147) u kontekst Ahmića dodaje slijedeće: 'General Blaškić može samo Bogu zahvaliti što je pušten iz Haaga. Naime, za vrijeme hodočašća u Lourdes, visoki crkveni dostojastvenik iz Hrvatske Franjo, u razgovoru s francuskim generalom M. doznao je da Blaškić nije kriv za zločine u Ahmićima, jer su ih počinili Englezi. Za to je žrtvovan general Kordić koji izdržava kaznu strogog zatvora u Austriji. Nakon tog razgovora, francuski general zaprijetio je crkvenom dostojastveniku Franji da će ga, ako to ikome spomene, tužiti za laž i klevetu i da će sve demantirati. Franjo je kasnije ispričao Vrani da mu je došlo da razbije nos francuskom generalu, ali se suzdržao i otišao u svoju hotelsku sobu, moleći se, dva sata kako bi se smirio. Nakon toga, zatražio je razgovor s francuskim kardinalom. Dogovorili su da kardinal pokuša udobrovoljiti generala da u Haagu kaže istinu. Naposljetku je francuski general svjedočio u Haagu kao tajni zaštićeni svjedok, posljedica čega je bio Blaškićev izlazak na slobodu'.

Malo je istine a puno laži u ova dva poglavlja Morganove knjige. Visoki crkveni dostojastvenik Franjo bez sumnje je vojni biskup Juraj Jezerinac, general M. je francuski general Philippe Morillon. No, nebitno je kako je kao tajni svjedok svjedočio u Haagu, nego je poanta u tome da je na nagovor odvjetnika Ante Nobila njegov branjenik Blaškić pristao na produkciju lažnog dokumenta koji je amnestirao Blaškića a teretio Kordića. Podvala je također u činjenici da se spominje general Kordić kada je svima osim Morganu znano da je Kordić bio osoba bez čina i ikakvih vojnih nadleznosti. Bio je predsjednik hdz-a u Busovači i dopredsjednik HZHB i samo je ta činjenica poslužila Nobilu da preko nje i lažnog dokumenta razvije načelo dvostruke odgovornosti prema kojoj se ne okrivljuje samo Kordić negi HDZ kao politička stranka. Je li svrha da mu se pridoda nepostojeće značenje i zapovjedna funkcija pa da i dalje ovog časnog čovjeka prati javna osuda za zločin? Točno je da je BBC prije svih objavio vijest o zločinu u Ahmićima ali su ga počinili pripadnici HVO-a o čemu je svjedočio i  zapovjednik satnije vojne policije V. Š. Na kraju, čemu bi mogle poslužito ove laži o nepostojećem pukovniku Collinsu i udjelu Engleza u zločinu? Stvaranju konfuzije koja bi Kordićev slučaj učinila bezpredmetnim?

Gotovo iste teze kao u ova dva poglavlja objavio je i Glas Koncila od 6. srpnja 2014. godine u tekstu pod naslovom 'Pozvali su CNN da snimi događaj', u rubrici Osvrti. Je li autor teze o ulozi Engleza u svojim spoznajama kroz pola godine bitno napredovao ili namjerno sije dezinformacije. Tko je pozvan: CNN ili BBC?

- U poglavlju FATMA (st. 129) Morgan piše: 'U zgradi Hrvatskog Sabora, Službi za informiranje radila je Fatma. Došla je na preporuku Garavog, šefa kabineta predsjednika Sabora. Zapravo, radila je za Iran. (…) Od svoje je bake naslijedila dar za proricanje sudbine te davanje savjeta za liječenje zdravstvenih tegoba pomoću raznih vrsta čajeva. U njezin stan u Zagrebu, dolazili su mnogi političari i druge poznate osobe iz javnog i kulturnog života. (…) Garavi je rado dolazio na njezine 'sotonističke seanse' koje je kasnije primjenjivao i u svojim poslovima.

Tomislav Karamarko nikada nije bio šef kabineta predsjednika Sabora nego je bio šef Kabineta predsjednika Vlade [1991-02-01 / 1992-08-31]. No, to je nebitno. Pisac u poglavlju GARAVI misli na njega. Ali je laž da je on ikome preporučio Fatmu. Istina je da je Muhamed Zulić - bivši saborski zastupnik i bliski Manolićev suradnik i prijatelj Mesiću preporučio a Mesić prihvatio Fatmu. Riječ je o Fatmi Nur Dženet čije je ime u prosincu prošle godine, uoči predsjedničkih izbora najednom postalo 'zanimljivo'. Mediji su prenosili priču da je njene iscjeliteljske sposobnosti svojedobno koristio i Tomislav Karamarko a ona je uzvratila tvrdnjom da je 'Karamarko jedna izuzetno pozivna osoba'. I ta je jedna jedina rečenica bila dovoljna da se u neautoriziranu Karamarkovu biografiju ugradi priča kako je Karamarko odlazio k Fatmi na 'sotonističke seanse'.

- Iza poglavlja FATMA nastavlja se poglavlje GARAVI (st. 131) u kojemu piše kako je 'Garavi u vrijeme bivše države bio uhićen u nekim kriminalnim radnjama i na ispitivanju u stanici milicije ponudio suradnju. (…) Tako je Garavi počeo raditi za njih, da bi ga kasnije preuzeo KOS. (…) Garavi je karijeru gradio kao katolik, kojeg je proganjala SDS u bivšoj Jugoslaviji. Bio je HDZ-ova krtica, tajno radeći protiv Predsjednika.

Ovaj je ulomak sasvim dovoljan da se prepoznaju sve teze u tekstu kojeg su objavili mnogi portali uoči stranačkih izbora u HDZ-u, referenduma o ćirilici i predsjedničkih izbora. Jedan od njih je publiciran u svibnju 2012. g. pod nazivom 'Analiza obavještajnih dosjea o Karamarku: Tajming sporan, sadržaj baš i nije'. Autor teksta je Domagoj Margetić. Verzije ove Karamarkove biografije su se odašiljale s nepoznatih adresa ali su ih HDZ-u neskloni mediji bez ograde objavljivali.

Inače, gotovo sve teze iz Margetićeva publicističkog opusa nalaze se u knjizi Alfreda Morgana Vrana - oko istine.

Margetićev dugogodišnji informator je bivši hrvatski obavještajac upravo onaj koji je u Glasu koncila potpisao tekst 'Pozvali su CNN da snimi događaj'. On je imenom i prezimenom Zoran Kotnik sin Josipa Kotnika partizanskog obavještajca Obavještajnog odsjeka 33. divizije Desetog (zagrebačkog) korpusa i poznatog popularizatora astronautike i stručnog komentatora televizijskih i radijskih emisija u kojima se davnih godina pratilo spuštanja ljudi na Mjesec.

Nedvojbeno: Zoran Kotnik je Alfred Morgan, pisac knjige Vrana – oko istine.

Ivan Mihael Ban