Problemi Sveučilišta u Zagrebu, odnosno borba za prevlašću nad ključnim položajima kao što su dekanski ili rektorski, izvrsno su medijski popraćeni: od ideoloških studentskih prosvjeda otkako je otišla Milanovićeva vlada, preko prozivki rektora Borasa, peripetija oko dekana Filozofskog u Zagrebu, do “problema” sa zajedničkim izvođenjem nastave filozofije i teologije.

Takva se pozavidna medijska popraćenost može do neke mjere opravdati time da se ipak radi o sveučilištu u glavnom i najvećem gradu, no Hrvatska ima više sveučilišta i ni na jednom stanje nije (zakonski i politički) jasno, a u tome prednjači, prema mnogima, najkorumpiranije sveučilište najkorumpiranijeg hrvatskoga grada – Rijeke.

Postavlja se ipak pitanje ne diže li se galama u Zagrebu kao diverzija za radnje na “periferiji”?

28. će se veljače 2017. godine održati sjednica Senata na kojoj će se birati novi riječki rektor. “S obzirom na to da Sveučilište broji 758 zaposlenika u znanstveno-nastavnom i umjetničko-nastavnom zvanju, riječ je o iznimno malom broju onih koji su privilegirani te imaju pravo glasa oko povjeravanja narednog, četverogodišnjeg mandata jednom od potencijalnih kandidata. Dakle, rektor će biti izabran s 18 glasova iz redova profesora od mogućih 758 u znanstveno-nastavnim zvanjima, što čini tek 2,8 posto baze na koju će se odnositi njegove odluke.“, piše Novi list (21. siječanj 2017.). Tom broju treba dodati i 5 glasova onih koji predstavljaju studente, odnosno dolaze iz redova studentskog zbora. Za odabir je rektora potrebna natpolovična većina, a svakako je čudno, ali ne i neobjašnjivo, što čak 5 studentskih predstavnika ima pravo glasa u Senatu.

Jedan od najizglednijih, i od strane riječke Partije najpoželjnijih kandidata je Snježana Prijić-Samardžija. Studirala i diplomirala filozofiju u Beogradu, magistrirala u Ljubljani, doktorirala u Zagrebu, a dodatno se usavršavala na Sorosevom „Central European University“ u Pragu. Jedna je od inicijatora i osnivača Centra za napredne studije jugoistočne Europe. Evo nekoliko podataka o osnivanju tog Centra: „Balkanski fond za demokraciju, Fond German Marshall, Erste Stiftung, Goethe Institut, Institut Français de Belgrade, Fond za otvoreno društvo, Zaklada Rothschild te Ministarstvo obrazovanja i znanosti Republike Srbije bili su među donatorima, koji su podržali ovu inicijativu. Njihova pomoć bila je ključna za istraživanje koncepta i ideje Centra, kao i za omogućavanje informirane rasprave s znanstvenicima, tvorcima politike i drugim potencijalnim donatorima. Na organizacijskoj razini, usporedno s navedenim događanjima, vrlo produktivni odnosi razvijeni su sa Sveučilištem u Rijeci, vlastima u Republici Hrvatskoj (uključujući i snažnu potporu hrvatskog predsjednika Ive Josipovića i ministra Željka Jovanovića), kao i s nekoliko regionalnih istraživačkih centara u Jugoistočnoj Europi.“ Dakle, Srbija, Soros, Rothschildi, Josipović… Prilično je jasno o čemu se radi.

Spomenuta Prijić-Samardžija je i jedna od tri direktora navedenoga Centra i tu je poveznica sa studentima u Senatu. Naime, jedna od predstavnica studenata, Andrea Mešanović, bivša predsjednica studentskog zbora, vođa je studenata (i njihovih glasova) u sveučilišnom Senatu. No, prema pisanju Novog lista (24. siječnja 2017.), ona je izabrana u Senat protivno volji i glasovanju studentskog zbora. „Ono što se spočitava imenovanju Mešanović činjenica je da se radi o kandidatkinji koja je na posljednjim studentskim izborima loše kotirala, jer u tri izborna kruga dobila je manje glasova od svog protukandidata. Naime, u prvom izbornom krugu njen je protukandidat osvojio 34 glasa, a ona 18. U drugom izbornom krugu protukandidat je osvojio 61, a Mešanović 51 glas, dok je treći izborni krug za protukandidata završio s 53 osvojena glasa te za Mešanović s 40 glasova.“ Sve ima svoje zašto. Njezino mjesto u Senatu omogućila je upravo Prijić-Samardžija koja računa na njezin glas i glasove još četiriju studenata, čime već praktički ima polovicu potrebnih glasova.

No, ono o čemu Novi list ne izvještava, jest činjenica da je prof. Prijić-Samardžija dotičnu Andreu Mešanović zaposlila u administraciji Centra za napredne studije čiji je direktor. Također, studenti i doktoranti filozofije kažu nam da Mešanović de facto radi kao asistent pri katedri prof. Samardžije, iako nikad nije (de iure) izabrana u zvanje asistenta, odnosno vanjskog suradnika. Isto tako, posljednji, peti predstavnik studenata još nije izabran, a do izbora rektora je tek tjedan dana. Razlog leži u tomu što se traži i lobira za podobnu osobu koja će glas dati upravo ovoj Sorosevoj plaćenici i radikalno lijevom ideologu.

Sve navedeno jest kazneno djelo trgovanja utjecajem, i predmet je za DORH, ali i druga nadležna tijela pri ministarstvu obrazovanja. Hoće li pravosuđe opet zakazati, odnosno događa li se sve ovo s blagoslovom ministra Barišića, vrijeme će pokazati, no treba li nas čuditi što se u riječkom sveučilištu postaje rektorom kriminalnim radnjama i trgovanjem utjecajem? Ili će, časti i ugleda radi, Prijić-Samardžija odustati od kandidature za riječkog rektora?

S tim se slaže i profesorica ustavnog prava Sanja Barić: „Model riječkog Sveučilišta nema toliko demokratičnu dimenziju. Otvara mogućnost lobiranja i drugih radnji koje su izvan zakonskih granica. Naime, akademska zajednica ima specifične koruptivne elemente, a to nije plava kuverta, već »ti meni – ja tebi«. Radi se o podjeli funkcija i slično. Budući da se rektor sada mora svidjeti samo polovici Senata, a to otvara upravo mogućnost za podjelu funkcija. Ne kažem da koruptivne radnje postoje, ali postoje sumnje i mogućnosti. Sadašnji model stvara veliku mogućnost različitih oblika kupovine glasova.“ (Novi list, 21. siječnja 2017.)

Čudna su to vremena kad se možemo složiti s izjavama prof. Sanje Barić.

 

Mila Marušić