O reformi školstva predstavljenoj u Kurikulumu, sastavljačima koji stoje iza tog dokumenta, njegovoj formi i sadržaju, ugledni hrvatski povjesničar književnosti, komparatist i teatrologog, redoviti profesor u trajnom zvanju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, Slobodan Prosperov Novak govorio je za Glas Slavonije.

Kakvo je vaše mišljenje o radnoj skupini na čelu s Borisom Jokićem, odnosno o njihovu prijedlogu kurikularne reforme hrvatskog školstva?

- Što se mene tiče, ali mene se ta dimenzija naravno ne tiče, ja bih gospodina doktora Jokića, inače samoproizvedenog reformatora hrvatskog školstva, vratio onima koji su ga izmislili. A svi znaju da je to bivši premijer Zoran Milanović!

Doduše, nešto krivice ima i Milanovićev nekadašnji posebni savjetnik Neven Budak, profesor srednjovjekovne povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i pisac dokumenta koji je glavni kamen smutnje, a taj je opsežna i neprovediva Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije.

Koliko je Budak u svojoj struci ugledni znanstvenik, toliko je Jokić posve neugledan i posve nepripremljen za posao koji su mu povjerili. Taj mladi autor s jednim britanskim doktoratom 'proslavio' se kad je intervjuirao stotine zagrebačkih gimnazijalaca o vjeronauku, pa je o tomu obranio doktorsku, zapravo statističku tezu, kojoj čini se da je jedini relevantni zaključak bio kako među mladim Hrvaticama i Hrvatima ima puno onih koji su pobrkali ideje državotvorstva i nacije s onima o crkvi i vjeri.

Navodno je cijeli projekt kurikuluma bio jeftin, odnosno nije državu puno koštao, novca naravno?

- I Jokić, a i Budak rado u povodu kurikuluma govore o nekom novcu te se hvale kako su malo ili ništa potrošili, kao da ih je to uopće netko pitao. Oni se opetovano hvale kako su na njihovim dokumentima volonterski radile stotine ljudi, što baš i nije istina, jer se iz uvida u objavljene brojke vide nemali troškovi tih ljudi koji su se većinom javljali na novinski oglas, kao da je reforma stvar nečijeg voluntarizma, a ne učenosti i znanja toga predmeta. Nas taj hinjeni voluntarizam uopće ne zanima, jer zahvaljujući Marinu Držiću, koji je dao tu definiciju prije pola tisućljeća, znamo da je čak bolja i dogovorna šteta nego korist bez dogovora!

Što se tiče gospodina Jokića, on nikako da definitivno ispadne iz Milanovićeva ormara niti da prizna da u ruci zapravo drži tempiranu bombu koju mu je ondje stavio prije trideset godina guru svih školskih reformi, notorni komunistički moćnik, inače učeni sociolog Stipe Šuvar. Ali dok je profesor Šuvar u svoje vrijeme imao golemu moć i dok je on mogao svoju reformu uza sve njezine dubioze sprovoditi sa znatnim sredstvima, kao i s kredibilitetom koji mu je davala jedina partija koja je tada bila na vlasti, a onda i strateški dokument, to jest knjiga Eduarda Kardelja o pravcima razvoja socijalističkog jugoslavenskog društva, ovi spomenuti esdepeovi, hrvatski pisci strategija i kurikuluma na čelu s Jokićem prepušteni su sami sebi, oni su ostavljeni da napuhuju nešto što niti ima javni konzenzus niti su se političari oko te stvari dogovorili, osim što su zaključili svi zajedno da nešto s obrazovnim sustavom ne valja, da je on trom, da ne proizvodi društvo znanja. I premda je to sve istina, nitko se nije ni potrudio da snimi zatečeno znanje, nego su pustili Jokića da grlom u jagode reformira nešto što niti je objetivno sagledano, niti mu je određen kakav takav cilj.

Dakle, dok Hrvatska nema nikakve državne strategije i dok ovdje nitko ne zna kojim smjerom ćemo ići, kako da gospodin Jokić, čovjek statističar i intervjuer, to zna i od koga da to dozna?

Spominjete i Nevena Budaka, navodno je njegova strategija bila u nekakvoj javnoj raspravi, ili nije?

- Ima ih koji tvrde i da je Budakova strategija bila čak godinu dana u javnoj raspravi te da je taj profesor zbog nje obišao baš sve za koje je smatrao da bi mogli dati svoj doprinos u njezinu stvaranju, ali opravdano se sumnja da je i Budakova strategija floskula iz Milanovićeva kabineta. Floskula naime znači ukrasni cvjetić! No moram javno reći da ne poznam nikoga od mojih kolega, a nemam ih baš malo, koji bi tu imali što reći a da ih je profesor Budak za išta ili o bilo čemu pitao. Zaprepašćuje da je Budak svoju strategiju donosio bez nazočnosti financijaša, a također je, u još komičnijem obličju, to istina i za Jokićev kurikulum. Tu se govori o nekim svotama o kojima se nikada nitko nije izjasnio niti ih je ikada za neko duže razdoblje izračunao.

Budakova strategija donesena je bez konsenzusa političkih snaga jednako kao što se sada bez konsenzusa ne politike, nego struke nagurava Jokićev kurikulum. O čemu molim vas da s tim čovjekom raspravljamo? O Marku Maruliću valjda, o piscu koji je temelj hrvatske književnosti, a kojega su njegovi iz Šuvarova ormara izvađeni suradnici i savjetnici, recimo stanovita doktorica Baranović, koja pripada Šuvarovim učenicima, izbacili iz svojih lektirnih priručnika kao da je on nekakvo pogubno gradivo za učenike.

Može li javna rasprava o tom dokumentu korigirati neke stvari, riješiti očite dubioze?

- Mi stvarno ne trebamo u ovom trenutku voditi raspravu o detaljima, trebamo otkloniti uske specijalizacije i povesti razgovor koji će nas voditi zajedničkom nazivniku. Ali taj se razgovor ne može voditi ako u njemu sudjeluju isključivo 'leševi' iz Milanovićeva ormara i oni koji su s njima u kolu, jer oni jedini vode ovaj neobični mrtvački ples jedne propale ideologije i mi bi sad s njima i njihovim dokumentima, koji nemaju politički konzenzus, koji nemaju financijsku proučenost, trebali voditi raspravu. Mi trebamo ove dokumente, strategiju i kurikulum, ne vratiti na doradu, nego s novim i demokratičnijim sastavima posve preraditi, značajno skratiti, te im ekonomski uspostaviti okvir. Što nama znače ove futurske konstrukcije tipa 'Hrvatska će', 'škola će', 'društvo će'... kad iza toga ne stoji ništa nego utopijski tekst, retoričko i metodičko zaglupljivanje javnosti, koja ipak nije toliko nezrela da bi mogla povjerovati u ovakve kalambure, i to molim vas lijepo još i da će se ostvariti.

Što je s lektirnim naslovima, obvezatnim za čitanje, čiji popis također izaziva nesporazume?

- Kad je prije koji mjesec predstavljen dokument koji u novom školskom kurikulumu određuje lektirne naslove i način obrade pojedinih književnih djela, on je odmah izazvao ne žestoku raspravu, nego je pokrenuo lavinu prosvjeda, kako među strukom, tako i među roditeljima. To što Jokić pomišlja da je on 'osloboditelj' učenika od njima nerazumljive i 'dosadne' književnosti, da je on riješio problem čitanja, stvar je za podsmijeh. Jer škola ne služi kao mjesto gdje se uči čitati knjige, nego gdje se, bar za početak, ne smiju oskvrnjivati sami temelji svjetske, europske i nacionalne književnosti. Za ismijavanje hrvatske književnosti gospodinu Jokiću i njegovu timu nije nitko izdao dopusnicu i mi smo očekivali da će se taj tim i njegov voditelj javno ispričati. Ali ne, oni i dalje govore o nekom europskom novcu, kao da je problem njihove reforme nekoliko milijuna kuna, a ne njihova nekompetentnost i nedemokratična izbornost na funkciju koju su u ovom poslu obnašali.

Dojam je kako će tu zapravo najviše stradati učenici...?

- Čitanje i učenje dva su različita pojma. Djecu treba poticati da čitaju knjige kakve im se sviđaju, mi smo bili opčinjeni Karlom Mayem, koji nije bio lektirni naslov, ali u isto se vrijeme uči ono što država propisuje i zbog toga je riječ o ideologiji koja mora njegovati upućenost u autore koji su bitni za nacionalnu književnost, ako ćete i za naciju i za njezinu duhovnost. Mi se nismo, i ne znam kad se to dogodilo, dogovorili da je u Hrvatskoj odjednom postalo stidno govoriti o nacionalnim sadržajima. Ako gospoda Budak i Jokić znaju tko je i kada to odredio neka javno kažu tko je taj, gdje je pa da ga pitamo! Da se pita samo djecu, oni ne bi učili ni tablicu množenja, vjerojatno ih ne zanima ni botanika ili kemijski procesi, i zato je takva argumentacija kojom se brani to lektirno područje kurikuluma krajnje neozbiljna i nestručna. U ovom prijedlogu na tristotinjak stranica doista nema ničeg pametnog osim beskrajnog terora metodike, a na javno izneseni zaključak književnika Zorana Ferića kako je Tin Ujević u slavnom sonetu rekao Maruliću 'pa-pa' mora se odgovariti da je to potpuna glupost. Tu je riječ o kultnoj pjesmi 'Oproštaj', pisanoj na Marulićevoj čakavici, i Tin Ujević se potrudio, dakle naučio, upravo Marulov leksik i stil, on je pisao na čakavici Marulićeva vremena, i tako mu odavao priznanje za sve što je napravio za hrvatsku književnost i pjesnike budućih generacija i nikako mu ne kaže 'pa-pa', nego ga u nekoj izvrnutoj logici prima u samu maticu najsuvremenije književnosti.

Inače, taj se proces pojavio u svim većim europskim književnostima na početku 20. stoljeća i bitan je za razvitak sve buduće književnosti. Dapače, dodatno je afirmirao baštinu bez koje i nema modernog čovjeka.

Jokićeva na brzu ruku sklepana družina nije bila sposobna napraviti ili revidirati ili bar preuzeti nacionalni književni kanon. Zašto? Pa zato što nije moguće da provincijski nastavnici odrade posao koji jedino mogu obaviti sveučilišni profesori. Uglavnom, radilo se pogrešno i šuvarovski, a pri svemu nisu konzultirani sveučilišni znalci, što je strašno.

Trebalo bi napraviti javnu analizu Jokićeve radne i savjetodavne skupine, pa bi se vidjelo kako je zapravo glavna osoba u oblikovanju novih pogleda na obrazovanje osim Jokića još dr. Branislava Baranović, "šuvarova diplomantica i nasljednica njegove sociološke škole", koja je tražila da se ispred naziva kurikuluma odstrani atribut 'hrvatski'. A nije zgoreg spomenuti i dr. Eminu Berbić Kolar, s osječkog Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti, kojoj je od svih meni poznatih kvalifikacija najvažnija 'stručna kvalifikacija' bilo mjesto na listi SDP-a u Slavonskom Brodu.

 

M.M.