Ministarstvo znanosti obrazovanja i športa objavilo je 2004. godine prijedlog  Kataloga znanja, vještina i sposobnosti po razredima osnovne škole. Autor ovoga članka kritički se osvrnuo na Katlog za nastavu povijesti objavivši 2004. godine u Školskim novinama prilog pod znakovitim naslovom Requiem za nastavu povijesti (Školske novine 14. prosinca 2004.).

U sastavljanju Katloga sudjelovala su četiri akademika, nekoliko povjesničara znanstvenika, i dvadesetak praktičara, Među sastavljačima bilo je šest pisaca udžbenika koji su bili u sukobu interesa, jer im se moglo prigovoriti da su kataloge prilagođavali svojim udžbenicima. Iz sastavljanja Katloga bili su isključeni savjetnici Agencije za odgoj i obrazovanje, znanstvenici sa polja odgojnih znanosti, filozofi i drugi stručnjaci koji bi mogli pomoći u unapređenju nastave povijesti. Katalozi su utemeljeni u starim narativima, a zanemareni su interdisciplinarni sadržaji iz povijesne antropologija (socijalna biologija, biološka psihologija, psihijatrija i dr.). Sastavljači Kataloga svoje su postavke prikrivajući bitne probleme utemeljili na verbalizmu i frazeologiji ( poput „nastava povijesti treba...“). Oni nisu objasnili kako se postavljeni zahtjevi ostvaruju, a svoje postavke nisu utemeljili na pedagogijskim istraživanjima. Nastavnici su se zbunjivali frazama „promjena načina poučavanja“, „analizirati i shvatiti posljedice“, „razvijanje vještina koje su vezane uz razvoj kritičkoga mišljenja“. Na kritiku u Školskim novinama nitko nije odgovorio. Katalozi su evoluirali u Hrvatski nacionalni obrazovni standard te Eksperimentalni program za osnovne škole (sve 2005.), a zatim u Nacionalni okvirni kurikulum (objavljen 2010.). Poslije jednoga desetljeća valja ocijeniti je li tvrdnja o requiemu za nastavu povijesti istinita ili ju je razvoj nastave povijesti demantirao. Kako nema relevantnih znanstvenih istraživanja o razini znanja i intelektualih sposobnosti kao rezultata nastave povijesti što je nedopustivo, teško je davati suvisle ocjene o rezultatima Kataloga u praksi. Jedino nam preostaje da upitamo našu djecu nešto iz povijesti. Zaključak će biti porazan: „oni pojma nemaju“.

   Očito je da povjesničar bez potrebitih pedagogijskih i psihologijskih znanja mora izgubiti monopol na kreiranje nastave povijesti i može biti samo primus inter pares uz mnoge druge stručnjake. U ovoj raspravi valja uzeti u obzir tvrdnju austrijskoga pedagoga Konrada Paula Liessmanna (2008.) da znanje u “društvu znanja”, s kojim se toliko hvale naše prosvjetne vlasti, ne predstavlja nikakvu vrijednost jer se definira kao produkt proizveden prema ekstremnim kriterijima (očekivanja, primjene, mogućnost korištenja), a uklanja se znanje, kao tobože zastarjelo, koje ne odgovara tim kriterijima. Dakako, u nas se održava staro “korisno” znanje, poput komunističkog tumačenja NDH, da bi se ostvarili određeni politički ciljevi. Liessmann smatra da odricanje od istine poprima programski karakter i time nastaje “neobrazovanost” koja je je tipičan oblik društva znanja, koja se u međovremenu gnijezdi u njegovim središtima i općenito proždire duh. Učeći povijest šest do osam godina učenici zaboravljaju gradivo opterećeni mnogim predmetima u uvjetima u kojima nisu riješeni važni psihološki problemi nastave povijesti. U takvome pedagogijskom okruženju objavljen je 2016. novi Kurikulum za nastavni predmet povijest koji je pripremila stručna radna skupina na čelu s Nevenom Budakom i Snježanom Koren (voditeljica) i metodičarkom Ronom Bušljeta te s pet nastavnica i jednim nastavnikom. Navedeni povjesničar i povjesničarka pripadaju grupi zagrebačkih sveučilišnih profesora (ujedno i pisaca udžbenika čime su došli u sukob interesa) koji su preuzeli monopol nad reformom nastave povijesti. N. Budak i S. Koren bili su aktivni u dosadašnjem reformiranju nastave povijesti a usto su i autori udžbenika te je teško očekivati da će oni odjednom na temelju nekih novih saznanja bitno unaprijediti nastavu povijesti i odmaknuti se od ideologije.

U osmom razredu osnovne škole prema Kurikulumu učenik proučava fašizam i nacizam, dok komunizam nije pridružen tome proučavanju. Učenik treba analizirati politička, društvena, gospodarska i kulturna obilježja Kraljevine HSS/Kraljevine Jugoslavije između dvaju ratova te procijeniti ulogu i značenje Stjepana Radića i HSS-a i analizirati ideologiju i djelovanje KPJ. Osim toga on treba pratiti promjene nakon uvođenja Šestojanuarske diktature, nastanak i djelovanje ustaškoga pokreta te nastanak Banovine Hrvatske. Začudo učeniku ostaje nepoznat pojam “Hrvatska na mučilištu” ivelikosrpski program te fašizacija Srbije. Razdoblje Drugoga svjetskog rata na prostorima Jugoslavije valja obraditi s fokusom na Hrvatsku (NDH, NOB). Kolaboracija u Srbiji koju objašnjavaju autori “druge” Srbije je zanemarena.U razradi teme Hrvatska u socijalističkoj Jugoslaviji proučava se dolazak KPJ na vlast, stradanje ljudi zbog političkih i ideoloških razloga i sukob sa SSSR-om. Nema ocjene Titova totalitarnog komunističkog režima što traže europske rezolucije o osudi svih totalitarnih režima. U temi o stvaranju samostalne Hrvatske i o Domovinskom ratu ne spominje se velikosrpska ideja i agresija. Pojam lustracija ne nalazi mjestu u Kurikulu, a ne predviđa se ni analiza hrvatskoga postkomunizma i prijelaz komunističkih struktura u demokraciju na svim područjima. Nema ni traga raspravi o današnjem korištenju pojma “antifašizam” koji je Hrvatima donio totalitarizam. Slična tematika kao za osmi razred predviđena je i za četvrti razred gimnazije.

   Autori Kurikuluma su po svom nahođenju bez ikakvih pedagogijsko psihologijskih istraživanja (ignorirajući ona ostvarena u Hrvatskoj) frazeološki nagomilano u maniri didaktičkoga formalizma definirali razine usvojenosti obrazovnih ishoda (npr.: “Primjenjuje složene kronološke odrednice i različite modele periodizacije povezane s temom koju proučava”). Stvarajući “didaktičko izobilje” a ne rješavajući kao i pri sastavljnju Kataloga iz 2004. bitne probleme autori se ponašaju kao da učenici uče samo povijest u školi. Ovakav pristup može samo dezorijentirati učitelje povijesti, a provjerljivost konačnoga rezultata je neostvariva (kao i u slučaju Kataloga). S druge strane Nicholas Carr (2011.) raspravljajući što internet čini našem mozgu opominje: „Budući da nam je, koristeći se Webbom, teže pohranjivati informecije u našem biološkom pamćenju, prisiljeni smo se sve više i više prepuštati umjetnoj a prostranoj i pretraživoj memoriji mreže, uslijed čega kao mislioci postajemo sve plići.“ Tu se radi o teškim današnjim problemima čitanja, pamćenja i razumijevanja koji dakako važe i za učnje povijesti. Autore Kurikuluma takve “sitnice” na zanimaju.

Nastava povijesti u Hrvatskoj kreira se po diktatu “velikih” pri čemu je važna aktivnost Vijeća Europe uz obilnu pomoć nekih udruga civilnoga društva i nekih hrvatskih povjesničara. Ti povjesničari – “reformatori” dobivaju velike pohvale iz Europe, jer oni u svojim udžbenicima napuštaju nacionalni pojmovnik, a usmjeravaju se prema neutralnom “uravnoteženom” pojmovniku što se očituje u napuštanju antijugoslavenskih poruka. Tako se umjesto “velikosrpske hegemonije” uvode izrazi “centralistička”, “unitaristička” politika ili “prevlast srpskih političkih i vojnih krugova”. Upravo taj neutralni “uravnoteženi” pojmovnik konačno smijera k poništavanju istine i brisanju nacionalne memorije. U ovom kontekstu valja spomenuti udžbenik S. Koren Povijest 8. iz 2000. godine u izdanju Profila. Udžbenik je doživio više izdanja i promjena te se od 2007. vodi kao novo prvo izdanje. Autorica u cijeloj knjizi dosljedno rabi “uravnoteženi” pojmovnik, a čisti ostatke “nacionalnog pojmovnika” koji su eventualno ostali u kasnijim izdanjima. Tako u izdanju iz 2004. ispod slike kralja Aleksandra piše da je “bio jedan od glavnih nositelja velikosrpske i unitarističke politike” (str. 50). U izdanju 2007. uz istu sliku nema ni traga velikosrpskom atributu Navodi se da je kao regent vladao “umjesto svog bolesnog oca i prvog jugoslavenskog kralja Petra. Ubijen je 1934. u atentatu što su ga prigodom njegova državnog posjeta Francuskoj organizirali ustaše” (str. 63). Autorica u udžbeniku historiografski nedopustuvo prešućuje postojanje jakog četničkog pokreta u predratnoj Jugoslaviji te na taj način učenicima sugerira da su ustaše jedini krivci za ratno krvoproliće. Ovdje S. Koren kao voditeljica ekspertne skupine za Kurikulum iz 2016. jasno iskazuje svoje ideološke stavove koji su uključeni u Kurikulum. Osim toga ona je u sukobu interesa jer bi kao autorica udžbenika Kurikulum mogla prilagođavati svojim interesima.

Danas obrazovni sustav nije oslobođen od komunističkih kadrova koji su nekada veličali marksizam. Oni sada poput bivših komiteta i komesara “bdiju” nad školstvom. Naročito im ja zanimljiva nastava povijesti, ali i novi školski predmet Građanski odgoj i obrazovanje koji će mladima tobože omogućiti da počnu misliti svojom glavom. No, očito se radi o novom “kovanju” čovjeka na prikrivenim komunističkim pedagogijskim temeljima ali sada u okvirima svjetske neoliberalne diktature jednoumlja koje je bivšim komunistima vrlo blisko te ga stoga lako prihvaćaju. Naši autori ponovno se vraćaju hrvatskoj tradiciji i žele u njoj utemeljiti ciljeve odgoja. Uz povratak tradiciji ističe se i potreba povratka načelu "Spoznaj samog sebe". U svezi sa samospoznajom važno je istinsko suočavanje s prošlošću ali ne onako kako traži novi Kurikulum za nastavni predmet povijest ili nevladine organizacije poput one nazvane Dokumenta koje nemaju nikakve historiografske i pedagogijske kompetencije. Hrvatima je ostavljena samo uloga žrtvenih jaraca – krivaca za sva zla.

   Iz svega navedenoga lako je zaključiti da novi Kurikulum nastavnoga predmeta povijest poslije Kataloga iz 2004. predstavlja drugi requiem za hrvatsku nastavu povijesti. Stoga ministar Predrag Šustar i drugi političari  trebaju spriječiti ulazak u hrvatske škole trojanskome konju u obliku Kurikuluma za nastavni predmet povijest.

 

Ivo Rendić - Miočević