Posljednja večera uistinu s pravom nosi taj naziv. Isus polazi na put osude, muke i smrti. Veliki petak bio je odlučujući. Događaji su se zgusli kao nikada do tada.

Prilikom uhićenja Isus se nije opirao. Odbacio je i mogućnost da ga njegovi brane. Svojom nevinošću želio je pobijediti bahato zlo. Znamo da je uspio, samo je prije toga trebao proći svoj put.

I dok ga Isus prolazi njegovi su se učenici raspršili. Ne mogu još pojmiti što se to zapravo događa. Jedini Petar, okorjeli ribar s Genezareta, ne predaje se tek tako lako. Ide vidjeti što će biti s Isusom. Ali i za njega je sve to preteško. Kad mu se opasnost nadvila nad glavu, učinilo mu se da je najbolje praviti se nevješt. No, pijetao je kukuriknuo i on se sjetio što mu je Isus nekada govorio.

Dotaknimo se sada simbolike svega rečenoga. Danas je jedini dan u godini kada čitava crkva ne slavi sv. misu. U središtu je križ i on zamjenjuje sakramentalno slavlje Kristove žrtve. Bog je uzdignut sa zemlje da bi nas sve spasio.

Uvod u bogoslužje je potpuna šutnja. Spustiti nam je se u naše dubine i otvoriti ih svome Bogu koji nas je tako ljubio da je svoj život dao za nas. Osnažit će nas to i pripraviti za sve trenutke koji nas čekaju. U lošima da se ne izgubimo, u dobrima da se nerazumno ne uzvisimo. Uvijek, naime, trebamo ostati ljudi na svome mjestu.

Prvi dio bogoslužja je Služba riječi. Opet će nam govoriti Izaija, opet ćemo čuti riječi tko je to zapravo Sluga Gospodnji. A iz evanđelja ćemo čuti navještaj što se uistinu dogodilo toga dana na Golgoti u Jeruzalemu. Nakon toga molit ćemo se za uslišanje naših velikih potreba. Slijedi Klanjanje svetom križu. Kako ćemo to obaviti? Razmišljajući o tomu napisao sam jednom pjesmu Poljubac. Ovako ide: Na Veliki petak,/ ljubili smo križ,/ u crkvi na brijegu./ Kamenoj./ Što ponijesmo kući?/ Ljubav, izdaju?/ Jednom,/ na Veliki petak. Sve završavamo trećim dijelom Svetom pričešću. Odlazimo kući noseći svoje misli sa sobom.

Vrijeme u kojem trenutno živimo itekako sliči Velikom petku. Otežan je dolazak na sv. misu, na ispovijed. A prije toga tukli su po Crkvi sa svih strana. Sudili su je nepravedno, kao što su sudili Isusa. Juda je uvijek bilo i uvijek će ih biti, ali njihova krivica nije i Isusova, naša. Svatko odgovara sam za sebe.

Kad je dovršen posao Isusova ubojstva, vojnici su se polakomili za njegovim haljinama. Vrijedile su im više od života koji je ugašen. Time su i oni bili ubijeni. Nema ništa veće od ljudskog života na ovoj zemlji.

Nije se zaista teško polakomiti za nečijim haljinama koje se pojavljuju u različitim oblicima. Privuče nas njihovo šarenilo i tragično pogriješimo. Trebalo je samo ostati s Isusom u liku mnogih oko nas koje su nepravedno progonili. Tek tako bismo zadobili svoje puno ljudsko dostojanstvo.

 

Miljenko Stojić