Hrvatsko-češko društvo obilježilo je 3. ožujka u Češkom domu u Zagrebu 60. obljetnicu smrti blaženog Alojzija Stepinca predavanjem „Mila Wod i blaženi Alojzije Stepinac” koje je održala novinarka i publicistica Matija Maša Vekić, autorica knjige „Hrvatska kiparica Mila Wod”, posvećene životu i djelu te istaknute hrvatske kiparice češkog podrijetla.

Mila Wod rodila se 1888. u Budimpešti kao Ljudmila Wodsedalek, od oca Čeha i majke Hrvatice. Kiparstvo je diplomirala 1911. u Zagrebu, 1912./1913.  usavršavala se u Parizu gdje je upoznala Augusta Rodina, a 1919. boravila je u Pragu gdje je upoznala supruga, kipara Viktora Samuela Bernfesta. Bila je prva školovana hrvatska kiparica, a djela je potpisivala umjetničkim imenom Mila Wod (ili Vod). Djelovala je kao likovna pedagoginja u Petrinji (1920. – 1933.), Karlovcu (1933. – 1938.) i Zagrebu (1938. – 1950.). Od 1942. do 1945. godine vodila je Odjel za umjetnost Katoličke akcije i imala atelijer u Nadbiskupskom dvoru na Kaptolu u Zagrebu. Izradila je među ostalim reljefe u velikoj čitaonici stare zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, a između dva svjetska rata izradila je brojne portrete.

Autorica je spomenika Stjepanu Radiću u Petrinji, prvoga javnog spomenika u Hrvatskoj koji je izradila jedna žena, postavljenog 1936. Spomenik je 1991. srušen u srpskoj agresiji i ponovno postavljen 1999. Nakon pogibije sina Jurice u logoru Jasenovac 1945. radi isključivo djela sakralne tematike koja se nalaze u crkvama u Zagrebu (crkva Gospe Lurdske i kapela Corpus Domini), Mariji Bistrici, Brezovici, Ćokovcu, Pagu, Sinju, Metkoviću, Fojnici, Prelošćici, Opatiji, Iloku, Rovinju i Krašiću. Blisko je surađivala s kardinalom Alojzijem Stepincem tijekom njegova zatočeništva u Krašiću te mu nakon njegove smrti u tajnosti izradila posmrtnu masku koja se nalazi na Stepinčevu grobu u zagrebačkoj katedrali. Mila Wod umrla je u Zagrebu 18. listopada 1968.

O vezama blaženog Alojzija Stepinca s Česima govorio je predsjednik Hrvatsko-češkog društva Marijan Lipovac, koji je kazao da se radi o manje poznatim, ali zanimljivim pojedinostima iz Stepinčeva života. Jedna od njegovih rijetkih fotografija iz mladosti prikazuje ga 1922. u Brnu na sletu orlovske organizacije gdje je ispred 1200 Hrvata i Slovenaca odjeven u narodnu nošnju nosio hrvatsku zastavu. Kao uspomenu iz Brna Stepinac je sačuvao keramičku kriglu koju je držao na radnom stolu tijekom zatočeništva u Krašiću gdje se i danas čuva. Stepincu je boravak u Brnu ostao u lijepoj uspomeni pa ga je krajem 1937. spomenuo i u razgovoru s Josefom Körbelom, atašeom za tisak čehoslovačkog veleposlanstva u Beogradu, ocem Madeleine Albright, prve žene na čelu američke diplomacije, kojem je pohvalno govorio o demokratskom uređenju Čehoslovačke, uz kritike na račun nacizma i komunizma. Lipovac je spomenuo da se Stepinac 1924. opredijelio za svećeničko zvanje nakon što je pročitao životopis sveca češkog porijekla svetog Klementa Hofbauera, čije prezime je izvorno glasilo Dvořák. 

Stepinac je održavao i veze s češkom manjinom pa je 1935. kao nadbiskup koadjutor posjetio Češki dom Tomáša Masaryka u Hercegovcu, a 1938. je kao nadbiskup dozvolio svećenicima iz Češke da održavaju misije među hrvatskim Česima jer isto čine i hrvatski svećenici među Hrvatima u Americi. Važna Stepinčeva gesta bio je njegov blagoslov novosagrađenoga Češkoga doma u Daruvaru u lipnju 1939., tri mjeseca nakon njemačke okupacije Češke, kada je pred oko 3000 nazočnih Čeha i Slovaka neočekivano održao govor koji je ostavio snažan dojam jer je u njemu izrazio nadu da će Česi ponovno vratiti svoju slobodu, odnosno da će „ponovno doživjeti nekadašnju slavu i veličinu kao u doba čeških kraljeva, da će opet procvasti jer je to narod dobar i velik duhom.” Nazočnim Hrvatima Stepinac je poručio da poštuju češki narod jer je to „narod velik i slavan, koji će se iz svoje nesreće opet narasti do svoje nekadašnje slave.” Stepinac se u to vrijeme angažirao i oko pružanja pomoći izbjeglicama uz Češke pa u njegovim biografijama piše da je među osobama koje je spasio bio i šef tajne službe čehoslovačke vlade koji je pobjegao s vladinim dokumentima te više čeških intelektualaca.

Lipovac je podsjetio da je u Češkoj sličnu sudbinu poput Stepinca doživio praški nadbiskup Josef Beran koji je od 1949. do 1965. bio bez suda interniran u nekoliko čeških mjesta, a nakon što je imenovan kardinalom pušten u Rim gdje je i umro 1969. Hrvatski kardinal Franjo Šeper tom ga je prigodom nazvao drugim svetim Vojtjehom (aludirajući na praškog biskupa iz desetog stoljeća koji je također bio prisiljen otići u progonstvo), a papa Pavao VI. naredio je da se kardinal Beran pokopa u kripti bazilike Sv. Petra gdje počivaju pape. Ondje je bio pokopan sve do 2018. kada je prenesen u Prag. Na šestu obljetnicu smrti kardinala Stepinca, kardinal Beran je 10. veljače 1966. predvodio misu zadušnicu u Hrvatskoj crkvi svetog Jeronima u Rimu. Za Berana je postupak beatifikacije pokrenut 1998., iste godine kad je Stepinac proglašen blaženim, a obojica pripadaju skupini kardinala iz srednje i istočne Europe koji su bili žrtve komunističkog režima.

M.M.