Nakon kratke i teške bolesti u 72. godini života, u nedjelju, 9. rujna, preminuo je  fra Ivan Jukić, vrijedni i marni franjevac, ljetopisac i kroničar, predan svojoj vjeri i svome dušobrižništvu, dobitnik nagrade Grada Vrgorca za životno djelo i Splitsko-dalmatinske županije za obnovu vjerske i kulturne baštine.  Posljednji ispraćaj bio je u utorak, 11. rujna, na gradskom groblju u Imotskom.


Fra Ivan Jukić rodio se 1947. u imotskom  Slivnu, na samoj granici Imotske i Vrgoračke krajine. Ostavio je veliki i neizbrisiv trag u redovnim u posjetima pripadnicima Hrvatske vojske na Južnom bojištu, tijekom Domovinsko obrambenog rata. Služio je svetu misu za hrvatske branitelje svakog ponedjeljka, krstio je mnoge  koji nisu primili  sveti sakrament za vrijeme komunizma, radio, gradio i obnavljao (župnu crkvu Navještenja Blažene Djevice Marije u Vrgorcu, crkvu Sv. Ante u Kotezima, župni ured, kulu Cukarinovića bega,   crkvu i zvonik Sv. Staša u Staševici… . )Prije 14 godina otišao je u mirovinu, živio je u Franjevačkom samostanu u Makarskoj, a pastoralno djelovao u Župi Sv. Luke u Podbablju i Prološcu. Dane u mirovini kratio je pisanjem, tako je napisao nekoliko knjiga: „Zapisi jednog redovnika-kristoljubno domovinske misli“, „O Tinu, Gotovcu, Twaeinu i religijskom fenomenu“, „Vrgorski ljetopis“, dva rječnika hrvatsko-francusko-engleski…

U utorak, 11. rujna 2018. godine, u crkvi Sv. Franje u Imotskom provincijal fra Joško Kodžoman slavio je misu zadušnicu za fra Ivana Jukića, redovnika i svećenika Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita koji je nakon kratke i teške bolesti preminuo u KBC Firule u Splitu u nedjelju, 9. rujna 2018., u 72. godini života, 54. redovništva i 45. svećeništva. Na posljednjem oproštaju  nazočilo je 95 braće franjevaca i svećenika, brojne časne sestre i bogoslovi, njegova rodbina, župljani župa Prgomet-Labin, Grab, Vrgorac i Staševica, te brojni vjernici iz Makarske i posebno iz njegovoga rodnog Slivna. Pjevanje je predvodio župni zbor Imotskog pod ravnanjem Anđelka Nikolića Đele, a uz orgulje bila je s. Sofija Vuković.
Na  kraju mise zadušnice od fra Ivana su se oprostili pastoralni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije don Nediljko Ante Ančić u ime nadbiskupa Barišića, fra Jakov Udovičić u ime kolega i fra Ante Čovo, makarski gvardijan.

Sprovodne obrede, nakon završetka mise zadušnice, na groblju Gospe od Anđela u Imotskom prevodio je fra gvardijan fra Kristian Stipanović. Na početku mise o. Provincijal je pozdravio pastoralnog vikara Splitsko-makarske nadbiskupije. definitore, gvardijane, svećenike, bogoslove, novake, časne sestre, članove obitelji i rodbinu pok. fra Ivana, naglasivši kako je za vrijeme njegova provincijalstva ovo trideset i drugi oproštaj od člana Provincije, a u  isto vrijeme je zaređeno šesnaest novih svećenika. Od pokojnih članova Provincije najmlađi je bio fra Stipe Čirko (49), a najstariji fra Vjeko Vrčić (101), i oba pokopana u Imotskom. „To je statistika nad kojom se trebamo zamisliti jer ona pokazuje stvarnost našega stanja i postavlja pitanje kako na ovaj način u budućnost? Danas se opraštamo od pok. fra Ivana. Za vrijeme ove svete mise zahvaljujemo Bogu za dar njegova franjevaštva i svećeništva, zahvaljujemo za sve darove koje nam je Bog po njemu udijelio. I dok molimo za pok. fra Ivana, molimo i za nova duhovna zvanja koja se rađaju iz molitve. Neka svemogući Bog udijeli oproštenje grijeha našem fra Ivanu i usliši naše molitve, završio je o. Provincijal.
Potom je u svojoj homiliji i oproštaju kazao: „U svakom čovjeku bez sumnje stanuje čežnja za većom životnom jasnoćom, u odnosu na sebe, na svijet, na sve one koji nas okružuju, pa i u odnosu na Boga. Iz svih nas, na različite načine, progovara želja za nekim smirajem. I našeg su fra Ivana, koji nas je danas tu okupio, siguran sam, ispunjali takvi osjećaji, želje, čežnje… Živimo svoje ljudske živote uvijek nešto iščekujući. Od svih iščekivanja posebnu napetost u sebi nosi iščekivanje smrtnog čovjeka onog trenutka u kojem se rastaje od svega što je upoznao, zavolio, od svih ljudi koje je na tom putu susreo, s kojima je dijelio život…

To je iščekivanje utoliko napetije jer uključuje duge godine čovjekove borbe sa samim sobom, godine prevladavanja vlastitih životnih sumnji kao što je mogućnost života, nakon ovozemaljskog života. Za nas kršćane, to iščekivanje podrazumijeva duge godine rasta u vjeri da je uskrsli Krist objavljeni Bog, koji nam je donio spasenje i opravdane razloge zbog kojih se nadamo da se u svakom čovjeku, ipak, krije i nešto više od čovjeka. Prije ili kasnije svi se moramo prepustiti onom neizbježnom u životu, a to je susret sa smrću. I dok se neki od ljudi u tom svom polaganom umiranju bore s vlastitom nevjerom i sumnjom, drugima blizina smrti, upravo po zrelosti njihove vjere, označava trenutak spoznaje, koji su dugo i s nestrpljenjem iščekivali. Na vratima smrti, ne nadamo se samo susretu s Bogom, onakvim kakav On doista jest, već se veselimo i susretu sa sobom, kao i sa svima koji su nam tu na zemlji bili dragi i bliski. Naš je pokojni fra Ivan ostavljao dojam čovjeka koji smireno iščekuje taj napeti trenutak, u kojem će mu se otvoriti oči za pravu stvarnost onoga što smo i tko smo ovdje i tamo. S obzirom na njegovo zdravstveno stanje posljednjih mjeseci, ne mogu reći da me njegova smrt iznenadila, iako sam se nadao da se još uvijek može izvući.

Fra Ivan Jukić rođen je 24. lipnja 1947. u Slivnu od oca Petra i majke Ive r. Kustura. Osnovno je školovanje završio u rodnom Slivnu u razdoblju od 1954. do 1963. godine. Franjevačku klasičnu gimnaziju pohađao je u Sinju od 1963. do 1969. Filozofsko-teološki studij, u razdoblju od 1969. do 1974., završio je na Franjevačkoj visokoj bogosloviji, tada afiliranom studiju KBF- Sveučilišta u Zagrebu. U franjevački novicijat fra Ivan je stupio 9. srpnja 1965. godine u Sinju. Prve jednostavne zavjete položio je 17. siječnja 1968. na Visovcu. U međuvremenu je odslužio vojni rok. Svečane redovničke zavjete fra Ivan je položio 17. rujna 1971. godine na La Verni u Italiji. Red đakonata primio je 1. srpnja 1973. u Sinju a za svećenika je zaređen 29. lipnja 1974. u Imotskom. Mladu misu fra Ivan je proslavio u rodnoj župi Slivno 7. srpnja 1974. godine.

Kao svećenik-redovnik fra Ivan je za života vršio sljedeće svećeničke i redovničke službe: budući da je imao naglašeno misionarsko zvanje, Provincija mu, kao mladomisniku, omogućuje jednogodišnji boravak u Parizu, s nakanom da se što bolje pripravi za misionarsku službu, prvenstveno da ovlada francuskim jezikom. Godine 1975. fra Ivan odlazi u Zair kao misionar. Tamo se pridružio drugim članovima naše Provincije. Na žalost ili na sreću, u Zairu se nije dugo zadržao, tek godinu dana. Razlog je bio nemogućnost prilagodbe i već vidljivi znakovi bolesti, te je bio prisiljen na povratak u Domovinu. Bez sumnje, to ga je kao mladog čovjeka uzdrmalo. Živio je za taj svoj ideal a onda mu je ipak postalo jasno da ga neće moći ostvariti. Vrativši se u Hrvatsku fra Ivan je preuzeo župe Labin i Prgomet, gdje je ostao dvije godine. Uslijed iznenadne tragične smrti u prometu trojice franjevaca naše Provincije, među njima fra Bernarda Medvida, župnika župe Grab, fra Ivan je imenovan njegovim nasljednikom 1979. godine. Tu će se zadržati sve do 1991. godine, kada odlazi na novu službu za župnika u Vrgorac. U Vrgorcu će fra Ivan ostati do 2003. godine, nakon čega preuzima župu Staševica. U tom su se razdoblju njegova života počele pojavljivati ozbiljnije zdravstvene tegobe, te je, nakon samo godinu dana, na vlastitu molbu razriješen službe i poslan u Makarsku za ispovjednika. Iz Makarske je fra Ivan, sve do 2014. godine, pastoralno pripomagao u župi Podbablje. Nakon toga, sve do ozbiljnih zdravstvenih problema, fra Ivan je pastoralno pripomagao i u župi Proložac. Dana 9. rujna 2018., okrijepljen svetim sakramentima, fra Ivan je preminuo u KBC-u Firule u Splitu u 72. godini života, 54. redovništva i 45. svećeništva.

Polazeći od uvjerenja da je svaki ljudski život jedno čudo, jedno bogatstvo, smrću našeg fra Ivana, svi smo osiromašeni. Ne mogu reći da sam ga dobro upoznao, jer one najplodnije godine njegova života su prethodile godinama otkako sam u službi Provincijala. Ipak, povremeni razgovori s njim a i s onima koji su ga možda i bolje poznavali, posebno vrijeme koje je fra Ivan proveo u bolnici, i za mene je predstavljalo priliku da mu se približim, da osluhnem tko je bio fra Ivan, kakav je bio kao osoba, kao svećenik. Nešto sam ipak primijetio, a vezano je uz našeg fra Ivana. Naime, javilo mi se, proteklih mjeseci više ljudi, iz različitih krajeva, pitajući za fra Ivana, izražavajući iskreno žaljenje zbog bolesti koja ga je pritiskala i govoreći s velikom zahvalnošću i poštovanjem o njemu. Svi su mi oni posvjedočili da im je fra Ivan bio iskreni prijatelj u nekim važnim pa i kriznim trenutcima njihova života. Posve normalno, reći ćete za jednog svećenika. Jest, ali fra Ivan je imao iskrene prijatelje koji nisu, ne mogu i ne žele zaboraviti njegova dobročinstva. Važno je to naglasiti i u današnjem vremenu, kada smo svi pomalo skloni brzo zaboraviti i prijeći preko stvari i događaja, koje bi trebalo pamtiti. Lijepo je čuti, da je ovaj čovjek svećenik, franjevac, zadužio tolike ljude i da mu ti ljudi to nikada nisu zaboravili. Fra Ivan, kako ste mogli čuti, nije promijenio previše službi. Dugo se zadržao u Grabu, u Vrgorcu i u Makarskoj. Vrijeme njegova služenja u Grabu bilo je vrijeme prije demokratskih promjena u Hrvatskoj. Iz njegove korespondencije vidljivo je da je u tom vremenu kao svećenik, na žalost ne jedini, imao velikih problema koje su mu zadavali državni službenici zaduženi da prate i nadziru njegov rad i njegove govore. Fra Ivan je bio, čini mi se, žestoke naravi, pa su i njegovi govori – propovijedi, često shvaćene kao otvoreni napad na ondašnji poredak. Ali, gdje god je bilo neprijatelja, bilo je i iskrenih prijatelja, koji su ga podržavali i voljeli zbog istih tih govora. On je u svoj redoviti svećenički rad znao utkati stoljetnu čežnju našeg naroda za Domovinom. Ta njegova neskrivena domoljubna nastojanja još će bolje pokazati vrijeme Domovinskog rata, vrijeme stradanja, vrijeme patnje, straha, neizvjesnosti, ali i vrijeme jedinstvenog ponosa, prkosa, otpora prema svima koji su nam htjeli stati na put koji nas je vodio k željenom cilju da konačno budemo svoji na svome. Zbog sveukupnog doprinosa na promicanju kulturnih, socijalnih i drugih vidova društvenog života, fra Ivanu je 2003. godine grad Vrgorac dodijelio osobnu nagradu, a godinu iza i Splitsko-dalmatinska županija. Iz obrazloženja tih nagrada vidljivo je da je fra Ivanu bilo na srcu uvijek dobro ljudi s kojima je živio a na poseban način dobro naših hrvatskih branitelja na koje je bio ponosan, koje je posjećivao, koje je pomagao i za koje je slavio svete mise. Mnogim odraslima pomogao je da razume i prihvate vjeru, nije bio slijep za društvene probleme, poput epidemije ovisnosti naših mladih, na što je upozoravao jer ga je to boljelo ili za nezavidno stanje siromašnih i posebno starijih osoba. Jako je puno radio na obnovi i uređenju crkvenih objekata i očuvanju sveukupne kulturne baštine, te se pritom obraćao svima za koje je vjerovao da mogu pomoći. Posljednji put kad sam ga posjetio u bolnici, zatekao sam uz njegov krevet neke njegove drage prijatelje i vrijednu mu sestru Vinku koja mu je iskazivala svu moguću ljubav i pažnju. U nazočnosti tih ljudi, pitao me je li spreman za raj? Odgovorio sam mu da je prerano i da ga Gospodin treba još na svojoj njivi tu na zemlji. Htio sam ga ohrabriti, da ne klone duhom, ali čini mi se on je bio uporan. Pred njima mi reče: žestoke sam naravi, nisam nikada mrzio, bit ćeš uskoro u prilici i zatraži od svih oproštenje. To i činim. Sve vas molim da mu oprostite sve čime vas je možda povrijedio. On je nama svima oprostio.
Iako nije lako portretirati ničiji psihološki i duhovni profil, ustvrdio bih da je fra Ivan u svojoj ljudskoj prostodušnosti bio svjestan svog svećeničkog zvanja i poslanja, svjestan svoje uloge da živi bliskost s običnim malim ljudima, da im pomaže, da se s njima raduje i tuguje, da ih predvodi sigurnim stazama, da s njima i od njih uči…

Dragi fra Ivane, u ime naše redovničke Zajednice, hvala ti na predanom radu u svećeništvu, i na požrtvovnosti, koju si pokazivao za svoga života, za dobrobit naše Provincije, Reda, Crkve i svih ljudi u svijetu, do kojih Te je dovela providnost Božja.
Veliko „Hvala“ izričem i poštovanoj obitelji Jukić, koja nam je dala fra Ivana i po kojem ćemo, kao Zajednica, s njom ostati trajno povezani. Hvala i fra Ivanovoj rodbini i njegovu rodnom Slivnu!

Posebnu zahvalnost želim izreći svoj braći koja su mu iskazivala pomoć u danima njegove nemoći, braći u makarskom samostanu na čelu s gvardijanom fra Antom. Hvala i svim drugim dobrim ljudima i članovima obitelji i rodbine koji su mu neumorno iskazivali znakove svoje ljubavi i zahvalnosti u trenutcima njegove muke. Posebno hvala medicinskom osoblju KBC-a Firule.

Neka nas u ovom trenutku, braćo i sestre u Kristu, sve milost Božja potakne da ubuduće svi predanije živimo i radimo, te da s više poštovanja pristupamo osobi svakog čovjeka, a našem fra Ivanu neka udijeli vječni počinak i spokoj duše. Počivao u miru Božjem!

Potom je sućut mons. Marina Barišića pročitao pastoralni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Don Nedjeljko Ante Ančić. „Poštovani oče Provincijale, Vama, braći franjevcima, rodbini, vjernicima župa u kojima je pokojni fra Ivan djelovao izražavam svoju ljudsku i kršćansku sućut. Već prije svoga usnuća fra Ivan je svojim sluhom manje osluškivao glasove ovoga svijeta, a više tonove nebeske domovine.

Zahvaljujemo fra Ivanu za njegovu vedrinu koju je unosio među svojom braćom i sestrama. Želimo mu da tajnu vjere, u svijetlu koje je ovdje hodio i koju je slavio, sada ugleda licem u lice i da čuje ono što Bog pripravi onima koji ga ljube. „

Zatim se u ime kolega od fra Ivana oprostio fra Jakov Udovičić, koji je kazao: „Gospodine, ako Ti , kolega fra Ivan, još može kao svećenik služiti i tvoju slavu u današnjem svijetu širiti, molim Te, vrati mu tjelesno zdravlje. Ako li ne, neka bude Tvoja volja, uzmi ga sebi i skrati mu tjelesne muke.“ Tako sam molio svakoga dana, od onoga trenutka kad sam doznao, da je kolega fra Ivan ozbiljno bolestan. Tako sam molio i u nedjelju, kad je i umro. Zašto sam tako molio? Zato što mi je nekoliko puta ponovio: „Ja se smrti ne bojim. Znam kome sam služio!“

Svaki je čovjek poseban i jedinstven. To je posebno vrijedilo za fra Ivana. On je zaista bio poseban. U svome krupnome tijelu imao je plemenitu dušu. Njegova je posebnost dolazila od izražaja tijekom našega školovanje, njegove želje da pođe u misije, u Afriku, njegovu svećeničkom životu i pastoralnom radu, u pisanju knjiga, pa i u samoj bolesti i smrti.

Ta se njegova posebnost mogla nekada i krivo shvatiti i tumačiti. On nije bio protiv nikoga, ali je ta posebnost bila dio njega, njegova rada i života. Ako je primijetio da je nekoga uvrijedio, uvijek je bio spreman pružiti ruku i tražiti oproštenje.

Fra Ivan je bio istinski rodoljub. U Domovinskom ratu neumorno je obilazi Južno bojište. Često je posjećivao naše branitelja na pravoj crti. Pomagao ih i hrabrio, molio za njih i molio je s njima. U njegovoj sobi ima nekoliko priznanja i zahvalnica od raznih postrojbi iz Domovinskog rata.
U pastoralnom radu u župama u kojima je djelovao ostavio je duboki trag. To su njegovi župljani vidjeli, prepoznali, cijenili i bili mu zahvalni. Zao mu je bilo što oni koji su to trebali vidjeti nisu vidjeli.

„A moliš li ti krunicu?“ Znao bi me u običnom razgovoru upitati i ne čekajući moj odgovor odmah bi nastavio: „Neki ne mole. Kažu da je krunica dosadna, a ja svaki dan izmolim barem jednu krunicu. Tko se Gospi ne pomoli, taj ni đavlu ne odoli“, zaključio bi svoj govor.
Nije moguće sve reći o fra Ivanu. Nije ni potrebno. Ta o njemu govore njegova svećenička djela i njegove knjige. O njemu svjedoče oni koji su ga poznavali.

Nije običaj, ali kao svjedok, moram u ime svoje i mojih kolega zahvaliti makarskom gvardijanu dr. fra Anti Čovi koji je uistinu bratski njegova našega fra Ivana. Gvardijane: Hvala Ti.

Dragi kolega fra Ivane, hvala ti za sve što si učinio za naš narod, našu Crkvu, Provinciju, Nadbiskupiju i za godišnje susrete nas kolega. Mi ćemo se i dalje, do volje Božje, sastajati za te i za ostale kolege fra Ljubu i fra Bruna, ustrajno moliti. Počivaj u Božjemu miru! Moli za nas i doviđenja u vječnosti. Amen. A na kraju se oprostio i  makarski gvardijan fra Ante Čovo. „Nakon šest godina zajedničkog života, eto dođe i dan rastanka. Dan u kojem sabirem svoje misli i iskustva. Hvala ti što si me, među rijetkima, prihvatio kao gvardijana. Hvala ti za revno ispovijedanje prema dogovorenom rasporedu, što nije običaj u našem samostanu. Hvala ti na tvojoj strpljivosti koju si na izvanredan način pokazao kroz zadnjih osamdesetak dana tvoga bolnoga života. Hvala ti za povjerenje i pouzdanje koje si mi dao. Iskreno priznajem da si me iznenadio. Nisam mogao ni zamisliti, nakon već dogođenih smrti u našem samostanu u poslijednje dvije godine, i poznajući tvoj karakter da ćeš biti tako strpljiv, miran i poslušan. Ti si mi bio najlakši bolesnik našega samostan.

Dužnu zahvalnost izričem medicinskom osoblju KBC-a Split. Djelatnicima Hitne pomoći u Makarskoj. Brižljivim i susretljivim liječnicama Almi i Branki.
Posebnu zahvalnost izričem tvojoj sestri Vinki koja je svojom majčinskom brigom i nježnošću olakšavala i uljepšavala tvoje dane u bolnici, a meni davala sigurnost da si u dobrim rukama i da ne moram češće ići u Split.

Hvala svim dragim osobama iz Prgometa, Graba, Vrgorca, Slivna, Podbablja, Makaraske, ... koje su te posjećivale za vrijeme tvoje kratke bolesti, čime su pokazale da si, kao fratar i svećenik, otavio traga u njihovim životima.

Zato vjerujem da si svojim čovjekoljubljem, domoljubljem i pastoralnom zauzetošću proslavio Boga, On neka tebe proslavi u svojoj vječnoj slavi u nebu.

A na kraju se od fra Ivana oprostio i imotski samostanski vikar fa Zoran Kutleša: „Fra Ivan je rado dolazio u imotski samostan na razna slavlja te mu je bila želja da njegovi zemni ostaci počivaju u fratarskoj grobnici u Imotskom do slavnog dana uskrsnuća. U ime braće imotskog samostana i samostanskog okružja izražavam iskrenu sućut njegovoj obitelji i rodbini, a fra Ivanu želim pokoj vječni u Gospodinu.“

 


Dragica Zeljko Selak
 
 

Nakon kratke i teške bolesti u 72. godini života, u nedjelju, 9. rujna, preminuo je  fra Ivan Jukić, vrijedni i marni franjevac, ljetopisac i kroničar, predan svojoj vjeri i svome dušobrižništvu, dobitnik nagrade Grada Vrgorca za životno djelo i Splitsko-dalmatinske županije za obnovu vjerske i kulturne baštine.  Posljednji ispraćaj bio je u utorak, 11. rujna, na gradskom groblju u Imotskom.

Fra Ivan Jukić rodio se 1947. u imotskom  Slivnu, na samoj granici Imotske i Vrgoračke krajine. Ostavio je veliki i neizbrisiv trag u redovnim u posjetima pripadnicima Hrvatske vojske na Južnom bojištu, tijekom Domovinsko obrambenog rata. Služio je svetu misu za hrvatske branitelje svakog ponedjeljka, krstio je mnoge  koji nisu primili  sveti sakrament za vrijeme komunizma, radio, gradio i obnavljao (župnu crkvu Navještenja Blažene Djevice Marije u Vrgorcu, crkvu Sv. Ante u Kotezima, župni ured, kulu Cukarinovića bega,   crkvu i zvonik Sv. Staša u Staševici… . )Prije 14 godina otišao je u mirovinu, živio je u Franjevačkom samostanu u Makarskoj, a pastoralno djelovao u Župi Sv. Luke u Podbablju i Prološcu. Dane u mirovini kratio je pisanjem, tako je napisao nekoliko knjiga: „Zapisi jednog redovnika-kristoljubno domovinske misli“, „O Tinu, Gotovcu, Twaeinu i religijskom fenomenu“, „Vrgorski ljetopis“, dva rječnika hrvatsko-francusko-engleski…

 

Misu zadušnicu predvodio provincijala  fra Joško Kodžoman

U utorak, 11. rujna 2018. godine, u crkvi Sv. Franje u Imotskom provincijal fra Joško Kodžoman slavio je misu zadušnicu za fra Ivana Jukića, redovnika i svećenika Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita koji je nakon kratke i teške bolesti preminuo u KBC Firule u Splitu u nedjelju, 9. rujna 2018., u 72. godini života, 54. redovništva i 45. svećeništva. Na posljednjem oproštaju  nazočilo je 95 braće franjevaca i svećenika, brojne časne sestre i bogoslovi, njegova rodbina, župljani župa Prgomet-Labin, Grab, Vrgorac i Staševica, te brojni vjernici iz Makarske i posebno iz njegovoga rodnog Slivna. Pjevanje je predvodio župni zbor Imotskog pod ravnanjem Anđelka Nikolića Đele, a uz orgulje bila je s. Sofija Vuković.

Na  kraju mise zadušnice od fra Ivana su se oprostili pastoralni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije don Nediljko Ante Ančić u ime nadbiskupa Barišića, fra Jakov Udovičić u ime kolega i fra Ante Čovo, makarski gvardijan.

Sprovodne obrede, nakon završetka mise zadušnice, na groblju Gospe od Anđela u Imotskom prevodio je fra gvardijan fra Kristian Stipanović.

Na početku mise o. Provincijal je pozdravio pastoralnog vikara Splitsko-makarske nadbiskupije. definitore, gvardijane, svećenike, bogoslove, novake, časne sestre, članove obitelji i rodbinu pok. fra Ivana, naglasivši kako je za vrijeme njegova provincijalstva ovo trideset i drugi oproštaj od člana Provincije, a u  isto vrijeme je zaređeno šesnaest novih svećenika. Od pokojnih članova Provincije najmlađi je bio fra Stipe Čirko (49), a najstariji fra Vjeko Vrčić (101), i oba pokopana u Imotskom. „To je statistika nad kojom se trebamo zamisliti jer ona pokazuje stvarnost našega stanja i postavlja pitanje kako na ovaj način u budućnost? Danas se opraštamo od pok. fra Ivana. Za vrijeme ove svete mise zahvaljujemo Bogu za dar njegova franjevaštva i svećeništva, zahvaljujemo za sve darove koje nam je Bog po njemu udijelio. I dok molimo za pok. fra Ivana, molimo i za nova duhovna zvanja koja se rađaju iz molitve. Neka svemogući Bog udijeli oproštenje grijeha našem fra Ivanu i usliši naše molitve, završio je o. Provincijal.

Potom je u svojoj homiliji i oproštaju kazao: „U svakom čovjeku bez sumnje stanuje čežnja za većom životnom jasnoćom, u odnosu na sebe, na svijet, na sve one koji nas okružuju, pa i u odnosu na Boga. Iz svih nas, na različite načine, progovara želja za nekim smirajem. I našeg su fra Ivana, koji nas je danas tu okupio, siguran sam, ispunjali takvi osjećaji, želje, čežnje… Živimo svoje ljudske živote uvijek nešto iščekujući. Od svih iščekivanja posebnu napetost u sebi nosi iščekivanje smrtnog čovjeka onog trenutka u kojem se rastaje od svega što je upoznao, zavolio, od svih ljudi koje je na tom putu susreo, s kojima je dijelio život…

To je iščekivanje utoliko napetije jer uključuje duge godine čovjekove borbe sa samim sobom, godine prevladavanja vlastitih životnih sumnji kao što je mogućnost života, nakon ovozemaljskog života. Za nas kršćane, to iščekivanje podrazumijeva duge godine rasta u vjeri da je uskrsli Krist objavljeni Bog, koji nam je donio spasenje i opravdane razloge zbog kojih se nadamo da se u svakom čovjeku, ipak, krije i nešto više od čovjeka. Prije ili kasnije svi se moramo prepustiti onom neizbježnom u životu, a to je susret sa smrću. I dok se neki od ljudi u tom svom polaganom umiranju bore s vlastitom nevjerom i sumnjom, drugima blizina smrti, upravo po zrelosti njihove vjere, označava trenutak spoznaje, koji su dugo i s nestrpljenjem iščekivali. Na vratima smrti, ne nadamo se samo susretu s Bogom, onakvim kakav On doista jest, već se veselimo i susretu sa sobom, kao i sa svima koji su nam tu na zemlji bili dragi i bliski. Naš je pokojni fra Ivan ostavljao dojam čovjeka koji smireno iščekuje taj napeti trenutak, u kojem će mu se otvoriti oči za pravu stvarnost onoga što smo i tko smo ovdje i tamo. S obzirom na njegovo zdravstveno stanje posljednjih mjeseci, ne mogu reći da me njegova smrt iznenadila, iako sam se nadao da se još uvijek može izvući.

Dopustite mi da vas ukratko izvijestim o nekim pojedinostima fra Ivanova života.

Fra Ivan Jukić rođen je 24. lipnja 1947. u Slivnu od oca Petra i majke Ive r. Kustura. Osnovno je školovanje završio u rodnom Slivnu u razdoblju od 1954. do 1963. godine. Franjevačku klasičnu gimnaziju pohađao je u Sinju od 1963. do 1969. Filozofsko-teološki studij, u razdoblju od 1969. do 1974., završio je na Franjevačkoj visokoj bogosloviji, tada afiliranom studiju KBF- Sveučilišta u Zagrebu. U franjevački novicijat fra Ivan je stupio 9. srpnja 1965. godine u Sinju. Prve jednostavne zavjete položio je 17. siječnja 1968. na Visovcu. U međuvremenu je odslužio vojni rok. Svečane redovničke zavjete fra Ivan je položio 17. rujna 1971. godine na La Verni u Italiji. Red đakonata primio je 1. srpnja 1973. u Sinju a za svećenika je zaređen 29. lipnja 1974. u Imotskom. Mladu misu fra Ivan je proslavio u rodnoj župi Slivno 7. srpnja 1974. godine.

Kao svećenik-redovnik fra Ivan je za života vršio sljedeće svećeničke i redovničke službe: budući da je imao naglašeno misionarsko zvanje, Provincija mu, kao mladomisniku, omogućuje jednogodišnji boravak u Parizu, s nakanom da se što bolje pripravi za misionarsku službu, prvenstveno da ovlada francuskim jezikom. Godine 1975. fra Ivan odlazi u Zair kao misionar. Tamo se pridružio drugim članovima naše Provincije. Na žalost ili na sreću, u Zairu se nije dugo zadržao, tek godinu dana. Razlog je bio nemogućnost prilagodbe i već vidljivi znakovi bolesti, te je bio prisiljen na povratak u Domovinu. Bez sumnje, to ga je kao mladog čovjeka uzdrmalo. Živio je za taj svoj ideal a onda mu je ipak postalo jasno da ga neće moći ostvariti. Vrativši se u Hrvatsku fra Ivan je preuzeo župe Labin i Prgomet, gdje je ostao dvije godine. Uslijed iznenadne tragične smrti u prometu trojice franjevaca naše Provincije, među njima fra Bernarda Medvida, župnika župe Grab, fra Ivan je imenovan njegovim nasljednikom 1979. godine. Tu će se zadržati sve do 1991. godine, kada odlazi na novu službu za župnika u Vrgorac. U Vrgorcu će fra Ivan ostati do 2003. godine, nakon čega preuzima župu Staševica. U tom su se razdoblju njegova života počele pojavljivati ozbiljnije zdravstvene tegobe, te je, nakon samo godinu dana, na vlastitu molbu razriješen službe i poslan u Makarsku za ispovjednika. Iz Makarske je fra Ivan, sve do 2014. godine, pastoralno pripomagao u župi Podbablje. Nakon toga, sve do ozbiljnih zdravstvenih problema, fra Ivan je pastoralno pripomagao i u župi Proložac. Dana 9. rujna 2018., okrijepljen svetim sakramentima, fra Ivan je preminuo u KBC-u Firule u Splitu u 72. godini života, 54. redovništva i 45. svećeništva.

Polazeći od uvjerenja da je svaki ljudski život jedno čudo, jedno bogatstvo, smrću našeg fra Ivana, svi smo osiromašeni. Ne mogu reći da sam ga dobro upoznao, jer one najplodnije godine njegova života su prethodile godinama otkako sam u službi Provincijala. Ipak, povremeni razgovori s njim a i s onima koji su ga možda i bolje poznavali, posebno vrijeme koje je fra Ivan proveo u bolnici, i za mene je predstavljalo priliku da mu se približim, da osluhnem tko je bio fra Ivan, kakav je bio kao osoba, kao svećenik. Nešto sam ipak primijetio, a vezano je uz našeg fra Ivana. Naime, javilo mi se, proteklih mjeseci više ljudi, iz različitih krajeva, pitajući za fra Ivana, izražavajući iskreno žaljenje zbog bolesti koja ga je pritiskala i govoreći s velikom zahvalnošću i poštovanjem o njemu. Svi su mi oni posvjedočili da im je fra Ivan bio iskreni prijatelj u nekim važnim pa i kriznim trenutcima njihova života. Posve normalno, reći ćete za jednog svećenika. Jest, ali fra Ivan je imao iskrene prijatelje koji nisu, ne mogu i ne žele zaboraviti njegova dobročinstva. Važno je to naglasiti i u današnjem vremenu, kada smo svi pomalo skloni brzo zaboraviti i prijeći preko stvari i događaja, koje bi trebalo pamtiti. Lijepo je čuti, da je ovaj čovjek svećenik, franjevac, zadužio tolike ljude i da mu ti ljudi to nikada nisu zaboravili. Fra Ivan, kako ste mogli čuti, nije promijenio previše službi. Dugo se zadržao u Grabu, u Vrgorcu i u Makarskoj. Vrijeme njegova služenja u Grabu bilo je vrijeme prije demokratskih promjena u Hrvatskoj. Iz njegove korespondencije vidljivo je da je u tom vremenu kao svećenik, na žalost ne jedini, imao velikih problema koje su mu zadavali državni službenici zaduženi da prate i nadziru njegov rad i njegove govore. Fra Ivan je bio, čini mi se, žestoke naravi, pa su i njegovi govori – propovijedi, često shvaćene kao otvoreni napad na ondašnji poredak. Ali, gdje god je bilo neprijatelja, bilo je i iskrenih prijatelja, koji su ga podržavali i voljeli zbog istih tih govora. On je u svoj redoviti svećenički rad znao utkati stoljetnu čežnju našeg naroda za Domovinom. Ta njegova neskrivena domoljubna nastojanja još će bolje pokazati vrijeme Domovinskog rata, vrijeme stradanja, vrijeme patnje, straha, neizvjesnosti, ali i vrijeme jedinstvenog ponosa, prkosa, otpora prema svima koji su nam htjeli stati na put koji nas je vodio k željenom cilju da konačno budemo svoji na svome. Zbog sveukupnog doprinosa na promicanju kulturnih, socijalnih i drugih vidova društvenog života, fra Ivanu je 2003. godine grad Vrgorac dodijelio osobnu nagradu, a godinu iza i Splitsko-dalmatinska županija. Iz obrazloženja tih nagrada vidljivo je da je fra Ivanu bilo na srcu uvijek dobro ljudi s kojima je živio a na poseban način dobro naših hrvatskih branitelja na koje je bio ponosan, koje je posjećivao, koje je pomagao i za koje je slavio svete mise. Mnogim odraslima pomogao je da razume i prihvate vjeru, nije bio slijep za društvene probleme, poput epidemije ovisnosti naših mladih, na što je upozoravao jer ga je to boljelo ili za nezavidno stanje siromašnih i posebno starijih osoba. Jako je puno radio na obnovi i uređenju crkvenih objekata i očuvanju sveukupne kulturne baštine, te se pritom obraćao svima za koje je vjerovao da mogu pomoći. Posljednji put kad sam ga posjetio u bolnici, zatekao sam uz njegov krevet neke njegove drage prijatelje i vrijednu mu sestru Vinku koja mu je iskazivala svu moguću ljubav i pažnju. U nazočnosti tih ljudi, pitao me je li spreman za raj? Odgovorio sam mu da je prerano i da ga Gospodin treba još na svojoj njivi tu na zemlji. Htio sam ga ohrabriti, da ne klone duhom, ali čini mi se on je bio uporan. Pred njima mi reče: žestoke sam naravi, nisam nikada mrzio, bit ćeš uskoro u prilici i zatraži od svih oproštenje. To i činim. Sve vas molim da mu oprostite sve čime vas je možda povrijedio. On je nama svima oprostio.

Iako nije lako portretirati ničiji psihološki i duhovni profil, ustvrdio bih da je fra Ivan u svojoj ljudskoj prostodušnosti bio svjestan svog svećeničkog zvanja i poslanja, svjestan svoje uloge da živi bliskost s običnim malim ljudima, da im pomaže, da se s njima raduje i tuguje, da ih predvodi sigurnim stazama, da s njima i od njih uči…

Dragi fra Ivane, u ime naše redovničke Zajednice, hvala ti na predanom radu u svećeništvu, i na požrtvovnosti, koju si pokazivao za svoga života, za dobrobit naše Provincije, Reda, Crkve i svih ljudi u svijetu, do kojih Te je dovela providnost Božja.

Veliko „Hvala“ izričem i poštovanoj obitelji Jukić, koja nam je dala fra Ivana i po kojem ćemo, kao Zajednica, s njom ostati trajno povezani. Hvala i fra Ivanovoj rodbini i njegovu rodnom Slivnu!

Posebnu zahvalnost želim izreći svoj braći koja su mu iskazivala pomoć u danima njegove nemoći, braći u makarskom samostanu na čelu s gvardijanom fra Antom. Hvala i svim drugim dobrim ljudima i članovima obitelji i rodbine koji su mu neumorno iskazivali znakove svoje ljubavi i zahvalnosti u trenutcima njegove muke. Posebno hvala medicinskom osoblju KBC-a Firule.

Neka nas u ovom trenutku, braćo i sestre u Kristu, sve milost Božja potakne da ubuduće svi predanije živimo i radimo, te da s više poštovanja pristupamo osobi svakog čovjeka, a našem fra Ivanu neka udijeli vječni počinak i spokoj duše. Počivao u miru Božjem!

Potom je sućut mons. Marina Barišića pročitao pastoralni vikar Splitsko-makarske nadbiskupije mons. Don Nedjeljko Ante Ančić. „Poštovani oče Provincijale, Vama, braći franjevcima, rodbini, vjernicima župa u kojima je pokojni fra Ivan djelovao izražavam svoju ljudsku i kršćansku sućut. Već prije svoga usnuća fra Ivan je svojim sluhom manje osluškivao glasove ovoga svijeta, a više tonove nebeske domovine.

Zahvaljujemo fra Ivanu za njegovu vedrinu koju je unosio među svojom braćom i sestrama. Želimo mu da tajnu vjere, u svijetlu koje je ovdje hodio i koju je slavio, sada ugleda licem u lice i da čuje ono što Bog pripravi onima koji ga ljube. „

Zatim se u ime kolega od fra Ivana oprostio fra Jakov Udovičić, koji je kazao: „Gospodine, ako Ti , kolega fra Ivan, još može kao svećenik služiti i tvoju slavu u današnjem svijetu širiti, molim Te, vrati mu tjelesno zdravlje. Ako li ne, neka bude Tvoja volja, uzmi ga sebi i skrati mu tjelesne muke.“ Tako sam molio svakoga dana, od onoga trenutka kad sam doznao, da je kolega fra Ivan ozbiljno bolestan. Tako sam molio i u nedjelju, kad je i umro. Zašto sam tako molio? Zato što mi je nekoliko puta ponovio: „Ja se smrti ne bojim. Znam kome sam služio!“

Svaki je čovjek poseban i jedinstven. To je posebno vrijedilo za fra Ivana. On je zaista bio poseban. U svome krupnome tijelu imao je plemenitu dušu. Njegova je posebnost dolazila od izražaja tijekom našega školovanje, njegove želje da pođe u misije, u Afriku, njegovu svećeničkom životu i pastoralnom radu, u pisanju knjiga, pa i u samoj bolesti i smrti.

Ta se njegova posebnost mogla nekada i krivo shvatiti i tumačiti. On nije bio protiv nikoga, ali je ta posebnost bila dio njega, njegova rada i života. Ako je primijetio da je nekoga uvrijedio, uvijek je bio spreman pružiti ruku i tražiti oproštenje.

Fra Ivan je bio istinski rodoljub. U Domovinskom ratu neumorno je obilazi Južno bojište. Često je posjećivao naše branitelja na pravoj crti. Pomagao ih i hrabrio, molio za njih i molio je s njima. U njegovoj sobi ima nekoliko priznanja i zahvalnica od raznih postrojbi iz Domovinskog rata.

U pastoralnom radu u župama u kojima je djelovao ostavio je duboki trag. To su njegovi župljani vidjeli, prepoznali, cijenili i bili mu zahvalni. Zao mu je bilo što oni koji su to trebali vidjeti nisu vidjeli.

„A moliš li ti krunicu?“ Znao bi me u običnom razgovoru upitati i ne čekajući moj odgovor odmah bi nastavio: „Neki ne mole. Kažu da je krunica dosadna, a ja svaki dan izmolim barem jednu krunicu. Tko se Gospi ne pomoli, taj ni đavlu ne odoli“, zaključio bi svoj govor.

Nije moguće sve reći o fra Ivanu. Nije ni potrebno. Ta o njemu govore njegova svećenička djela i njegove knjige. O njemu svjedoče oni koji su ga poznavali.

Nije običaj, ali kao svjedok, moram u ime svoje i mojih kolega zahvaliti makarskom gvardijanu dr. fra Anti Čovi koji je uistinu bratski njegova našega fra Ivana. Gvardijane: Hvala Ti.

Dragi kolega fra Ivane, hvala ti za sve što si učinio za naš narod, našu Crkvu, Provinciju, Nadbiskupiju i za godišnje susrete nas kolega. Mi ćemo se i dalje, do volje Božje, sastajati za te i za ostale kolege fra Ljubu i fra Bruna, ustrajno moliti. Počivaj u Božjemu miru! Moli za nas i doviđenja u vječnosti. Amen. A na kraju se oprostio i

makarski gvardijan fra Ante Čovo. „Nakon šest godina zajedničkog života, eto dođe i dan rastanka. Dan u kojem sabirem svoje misli i iskustva. Hvala ti što si me, među rijetkima, prihvatio kao gvardijana. Hvala ti za revno ispovijedanje prema dogovorenom rasporedu, što nije običaj u našem samostanu. Hvala ti na tvojoj strpljivosti koju si na izvanredan način pokazao kroz zadnjih osamdesetak dana tvoga bolnoga života. Hvala ti za povjerenje i pouzdanje koje si mi dao. Iskreno priznajem da si me iznenadio. Nisam mogao ni zamisliti, nakon već dogođenih smrti u našem samostanu u poslijednje dvije godine, i poznajući tvoj karakter da ćeš biti tako strpljiv, miran i poslušan. Ti si mi bio najlakši bolesnik našega samostan.

Dužnu zahvalnost izričem medicinskom osoblju KBC-a Split. Djelatnicima Hitne pomoći u Makarskoj. Brižljivim i susretljivim liječnicama Almi i Branki.

Posebnu zahvalnost izričem tvojoj sestri Vinki koja je svojom majčinskom brigom i nježnošću olakšavala i uljepšavala tvoje dane u bolnici, a meni davala sigurnost da si u dobrim rukama i da ne moram češće ići u Split.

Hvala svim dragim osobama iz Prgometa, Graba, Vrgorca, Slivna, Podbablja, Makaraske, ... koje su te posjećivale za vrijeme tvoje kratke bolesti, čime su pokazale da si, kao fratar i svećenik, otavio traga u njihovim životima.

Zato vjerujem da si svojim čovjekoljubljem, domoljubljem i pastoralnom zauzetošću proslavio Boga, On neka tebe proslavi u svojoj vječnoj slavi u nebu.

A na kraju se od fra Ivana oprostio i imotski samostanski vikar fa Zoran Kutleša: „Fra Ivan je rado dolazio u imotski samostan na razna slavlja te mu je bila želja da njegovi zemni ostaci počivaju u fratarskoj grobnici u Imotskom do slavnog dana uskrsnuća. U ime braće imotskog samostana i samostanskog okružja izražavam iskrenu sućut njegovoj obitelji i rodbini, a fra Ivanu želim pokoj vječni u Gospodinu.“

Dragica Zeljko Selak

 

 

 

12.00 Normal 0 21 false false false HR X-NONE X-NONE