Logo

Na prošlom Interliberu predstavljeno je prvo od predviđenih šest kola vaših djela u izdanju Školske knjige. U prvom kolu uvrštena je zbirka pripovjedaka «Carske kočije» te romani «Psi u trgovištu», «Put bez sna», «Duše robova» i «Asmodejev  šal». Autori su pogovora eminentni hrvatski proučavatelji književnosti Marina Protrka, Dubravko Jelčić, Cvjetko Milanja i Krešimir Nemec. Međutim, moj osobni dojam je da tako važan izdavački projekt nije bio adekvatno medijski popraćen  u našoj javnosti. Možete li nam reći nešto više o tom projektu?

Projekt je, uz pomoć Ante Žužula, ravnatelja Školske knjige, i autora, osmislila urednica Miroslava Vučić. Dok ga nismo konačno uobličili, bilo je određenih dvojbi oko nekoliko elemenata toga doista velikog projekta. To nisu ni izabrana ni sabrana djela. Prvo, jer će se u tim djelima  naći samo probrani naslovi, a drugo, jer tu ne će biti uvršteno sve što je autor napisao.

To će biti «Djela Ivana Aralice» i u njima će se naći sve ono što sam napisao u obliku romana, pripovijesti, priče i crtice, sve ono što je pripovijedanje.

Sve ostalo što sam pisao, politički ogledi za pet godina Domovinskog rata, recenzije knjiga pod pseudonimom i pod mojim imenom, razgovori kakav je ovaj, i razni drugi napisi, prigodničarski, pedagoški i politički, u ovim  «Djelima…» ne će imati mjesta. A moja je želja, iako ih se ja njih time ne odričem, iako nemam ništa protiv da se kao i dosad pretiskavaju, da se s mojim pripovjedačkim djelima nikada ne nađu zajedno, da ih se od mojih pripovjednih djela luči i smatra dijelom posla koji sam  kao pedagog, političar i pisac morao odrađivati.

Što u ta «Djela…» spada u projektu je  taksativno navedeno, ali konačan broj tomova, bolje reći fiksan broj, nije naveden. On je aproksimativan od trideset do trideset i pet pa možda i više od toga. To je stoga što će se u svakom kolu od pet do šest knjiga godišnje pojavljivati i po jedna knjiga od onih koje do sada nisam objavio, od onih što ih u tijeku tiskanja «Djela…» napišem i od novonastalih naslova kod ponovnog preslagivanja pripovjedaka, priča i crtica.

Kojim će redom naslovi biti tiskani, jer je kronološki princip  po nastanku djela odbačen na početku, za svako kolo određuje Miroslava Vučić, rukovodeći se književnim i tržišnim razlozima. Svaka knjiga ima rječnik manje poznatih riječi u fusnoti, kad je prvi put spomenuta, i u, abecednim redom složenom, rječniku na kraju knjige, podatke o povijesnim ličnostima ako se javljaju kao lica romana i pripovjedaka i pogovor iz pera nekog od eminentnih znanstvenika iz književne domene. Dva su temeljna cilja edicije. Prvi, da se na jednom mjestu, obrađeno da bude čitaocu dostupno i kritički valorizirano, nađe sve ono što sam ispripovijedao; i drugi, da se, jer se moja djela ne prestaju kupovati, na tržištu nađu svi moji naslovi, na način da se, i u hodu i kad čitava edicija bude tiskana, pojedini naslovi dotiskuju prema zahtjevu tržišta.

A što se tiče vašeg dojma da tako značajan projekt nije u adekvatnoj mjeri našao mjesto u medijskom prostoru, to je moguće, iako se ne može reći da on u tom prostoru nije prisutan i da tržišni učinci, čemu u konačnici taj medijski prostor i služi, nisu zadovoljavajući. Na temelju tih učinaka već sada se može reći, da projekt u drugo kolo ulazi bez teškoća i, nastavi li se tako, veliki su izgledi već na početku da će biti i ostvaren. Da budem određen, prema onomu što mi je Miroslava Vučić maloprije preko telefona rekla: ponovljena izdanja u prvom kolu – a ne treba zaboraviti da su ti naslovi dosada, u raznim nakladama, tiskani u broju od trideset do sto i trideset tisuća primjeraka – na tržištu idu očekivanim zadovoljavajućim ritmom, a «Carske kočije», novi naslov u prvom kolu, ne samo da je na Interliberu bila jedna od najprodavanijih knjiga, nego je već rasprodano prvo i tiskano drugo izdanje. Prema tomu sudeći, čini se da «Djelima…» i ne treba više medijskog prostora nego ga imaju.

Vas recentna hrvatska književna kritika obično svrstava među pisce tzv. novopovijesnog romana. Meni se opet čini da je povijesni roman u središtu vašeg interesa samo u jednoj, da tako kažem, fazi vašeg stvaralaštva, onoj tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Fiksiranjem pozornosti na tu fazu, na neki način, ispuštaju se iz vida neki vrlo važni aspekti vašeg autorskog rukopisa, neke teme i djela iz vremena koje je prethodilo nizu povijesnih romana i, naročito,  vremena nakon  te faze. Pripremajući se za ovaj razgovor, došao sam do zaključka da ste vi autor možda s najširim spektrom interesa u suvremenoj hrvatskoj književnosti, autor koji, da tako kažem, u svakom novom djelu isprobava nešto novo, ali na prepoznatljiv, sebi svojstven način. U književnosti kao što je naša, gdje većina autora ono bitno napiše do trideset i neke, pa i nakon pedesete živi od dividenda na nekoć obećavajuće književne dionice, vaš se slučaj iz te opće slike nekako izdvaja nekako,čak strši. Nije li to možda razlog što se i vas, po inerciji, jednoznačno odredilo kao pisca povijesnih romana? Ili je razlog drugdje, možda u «političkoj nepodobnosti» vaših djela sa suvremenom tematikom?

Veoma lucidno pitanje! Veoma zanimljivo pitanje! Nitko mi ga do sada nije postavio, valjda stoga što se o tomu nitko nije dosjetio sama sebe upitati. A ja se sam gotovo svakodnevno susrećem s tim fenomenom. Meni se to u oči s isprikom u oči kaže! Ti isti tako govore u društvu kad mene tamo nema: svaka čast njegovim povijesnim romanima, to je dobro, a ovo potonje, ovo spetljano s politikom, to mu ne valja, to su pamfleti.

U već legendarnom razgovoru s Tunjićem, da bi ilustrirao svoju širokogrudnu  lijevo liberalnu političku opciju, Visković kaže: Vjerujem da će i sam Aralica priznati da su uz Tenžerine upravo moji tekstovi najviše pridonijeli njegovoj afirmaciji. Na stranu što mislim  da su u afirmaciji bilo koga pisca  bilo čiji kritički tekstovi ograničenog učinka, ako ih ne prati vrijednost teksta koji se afirmira, ne samo da to Viskoviću priznajem, nego sam i zahvalan za to njemu i njegovu lijevom liberalizmu.

Ali bih i ja molio Viskovića da mi nešto prizna! Ostajući i dalje kod ograničenja učinka  bilo afirmativne bilo negativne kritike, pitao bih ga nije li on, zlorabeći položaj kritičara koji je afirmirao moje povijesne romane i položaj redaktora HKE, kad je kao lijevi liberal postao netrpeljiv prema mom desnom liberalizmu, doprinio, koliko je god doprinijeti mogao, da me se smjesti u zabran novopovijesnog romana? Priznao on to ili ne priznao, a, čini se, da je već nešto u tom pravcu učinio kad je u ovim polemikama rekao, usput, da ima kritičara koji misle kako je  «Fukara» odličan roman, tu će krivu sliku o mojim djelima sa suradnicima  ispraviti Miroslava Vučić u «Djelima…» o kojima govorimo. «Četverored» je prvi na redu! A ni na «Fukaru» i «Ambru» ne će se dugo čekati!

Imam znanca, obrazovana čovjeka, volim se s njim družiti, znam da moje povijesne romane cijeni, a da je u ocjeni prema ostalomu suzdržan, ako je to uopće i čitao. Na zadnjem susretu, kao da ga mori savjest, kaže, neupitan, da bi morao pročitati «Sunce». Netko mu je rekao da je to dobro. Kažem mu da je isto tako dobar «Život nastanjen sjenama», pa bi i to mogao pročitati da upozna do kraja čovjeka s kojim razgovara.

Što hoću kazati? Da su i neki dobronamjerni ljudi  prihvatili tezu ljevičarske kritike da sam u povijesnim romanima dobar, a da mi je ono drugo pojela politika i forma pamfleta. Da to nije točno, najpouzdaniji je dokaz moj čitalac. Iako je on pripadnik nekoliko generacija, od mojih vršnjaka do sadašnjih studenata, on me prati i prihvaća kao pripovjedača uvijek iste priče, ono što vi kažete kao prepoznatljiva pisca. Dok čita «Konjanika» kao i kad čita «Sunce». On može uočavati i  utvrđivati razliku između pojedinih djela, on može imati veću ili manju naklonost prema pojedinim djelima, ali on uvijek poseže za imenom pisca, jer zna da ga tamo čeka priča  ispričana na, kako kažete, piscu svojstven način.

Dugo vremena ja sam u očima lijeve književne kritike, a to je vrijeme kad pišem povijesne parabole, bio, doduše, nacionalist maspokovskog  tipa, ali se, po njihovoj tvrdnji, moj nacionalizam u mojim djelima, primjerice u «Dušama robova», nije vidio. A onda su, kad sam se otkrio i kazao da moja humanost izvire iz moje vjere i moje vezanosti uz sudbinu svoga naroda, a ne iz njihova Tita, Marxa i Lenjina, ostali zabezeknuti.

Jedan je od njih, Visković, to i priznao: njega su iznenadili romani «Tajna sarmatskog orla» i «Majka Marija». I sad, što sam ja tu kriv, što sam kriv da je on kasno progledao, što ranije nije vidio da je u «Dušama robova» ista ona duhovnost  koja je i u «Majci Mariji». Koja će se naći i u «Fukari»! Da sam se ja promijenio, a radi se o njihovoj sljepariji! Isto bih tako htio reći da ja, pišući «Ambru», «Fukaru» i «Svetinku» u obliku žurnalističkog romana, nisam pisao pamflet, makar je i to legitimna književna forma, nego tri balade u kojima tužim, u kojima plačem nad spoznajom da ćemo i nakon pada komunizma proživljavati komunizam u komunističkom mentalitetu. I, molim vas, zašto bi netko tko je zaražen tim mentalitetom držao moje tužbalice velikim djelima? Zašto? Ne znam da li ću dočekati kraj objavljivanja svojih «Djela…». Dočekao ili ne dočekao, već sad me veseli da će se tu naći na okupu sve što sam ispripovijedao i da će se moći vidjeti  kako to pripovijedanje prožima ista duhovnost od početka do kraja.

Cvjetko Milanja u studiji o hrvatskom romanu u rasponu od 1945. do 1990. za vaše povijesne romane kaže da ih «struktura moralnosti», koja je čvrsto oslonjena na relaciju  «pojedinac i rod», sprječava da budu postmodernistički romani u punom smislu te riječi. Premda postmodernizam, po definiciji, relativizira hijerarhijski poredak kao takav, ipak je u nekakvoj općoj predodžbi još uvijek na snazi modernistička paradigma po kojoj je ono što je modernije, u smislu novije, automatski i vrjednije. Tako se osamdesetih u časopisu «Quorum» razvila rasprava o vašim romanima te se i tu provlačila opaska o anakronizmu kao značajci vaše proze. Kako iz današnje perspektive gledate na te prigovore?

Ja nemam svoje književne generacije, ja nisam pripadao ni jednom od književnih pokreta, a Bog je htio da još uvijek živim pri punoj snazi, pa je sasvim  moguće da u mene, gleda li me se s tih generacijskih  i tih kodificiranih literarnih škola, nečega ima a nečega nema. Ako ima, neka ima; ako nema, neka nema – bilo ne bilo, to nikako ne može biti vrijednosni sud.

Bolje bi bilo da se nisam mogao smjestiti ni u taj takozvani novopovijesni roman, jer mi to, kako smo vidjeli, čini više štete nego koristi. Uz sve ostalo i stoga što tamo, jer sam pisao parabole s povijesnom građom a ne povijesne romane, i ne spadam.

Ali, ništa ne mari, povjesničari vas u nekakav okvir moraju smjestiti, nekakvom vas mjerom moraju izmjeriti i ja tu nemam pravo prigovarati  sve dok se to ne zlorabi. A što se tiče te rasprave u «Quorumu», to je bio čist pokušaj da se književna kritika zloupotrijebi u političke svrhe. Da me se, nakon političke šikane, proglasi bezvrijednim piscem, koji pripada nekim minulim vremenima, koji se ne uklapa u modernu književnost, o čemu je i raspravu suvišno voditi. To je bio takav pokušaj, ali se našlo i onih koji su me znalački branili. Valja Bogu duša, Visković je bio jedan od njih! Možda se varam, možda sam se varao, ali tako je bilo dok sam bio mlad, tako je i danas – činilo mi se i čini mi se da u izrazu, u pripovijedanju, ne postoji ni moderno ni anakrono, da postoji samo kakvoća tekstualnosti, u kojoj se svaka anakronost može pretvoriti u prvorazrednu modernost, a svako forsiranje modernizma  u prvorazredni promašaj.

I može li uopće prepoznatljiv moralni stav ugrađen u književnu umjetninu, sam po sebi, biti anakron?

Anakron sam po sebi biti ne može. Moralnost je sastavni i neodvojivi dio književnosti i kad ju je autor pokušao izbjeći. Ali postoji problem kod upotrebe moralnost, ako je autor namjerno ugrađuje u svoje djelo. Ako moralni stav nema umjetničkog pokrića, nema priče i svega onoga što s pričom ide, ako je on ogoljen i preveć eksponiran, onda on ostaje i bez svrhe i bez uvjerljivosti, bolje da ga i nije bilo. Ako je moralni stav ugrađen u snažnu priču, ostaje prikriven i samo se pričom iskazuje, onda on to djelo učiniti anakronim ne može, ma koliko sam po sebi bio star. Njega je priča pomladila!

Ako sam odbacio defabulizaciju, a jesam od početka, ako sam želio obnoviti značenje priče, ja sam otvorio prostor svom moralnom stavu, onomu što me goni da priču pričam. Ali sam uvijek nastojao da svoj moralni stav toliko ovijem pričom da ga moj čitalac nikad ne vidi ogoljena, deklarirana, čak ni u gnomama koje sam volio koristiti kao začin pričanju. Mene je tukao glas da ja ne razumijem modernu literaturu, što god da je komu ta moderna literatura značila. Radilo se o tomu da sam je ja i predobro poznavao i neke stvari od nje, primjerice, nemanje moralnog stava i defabulizaciju, nastojao zaobići. Čini se da me je to učinilo svojim i dugovječnim!

Vaš najnoviji roman «Život nastanjen sjenama» korespondira s modom autobiografske proze u suvremenoj hrvatskoj književnosti. Ono što je specifično za vaš roman jest činjenica da su likovi pod svojim punim građanskim imenom i prezimenom, a događaji, kako se barem čini, autentični. Međutim, s nekoliko kompozicijskih zahvata ta je sirova građa stvarnog života, koji je, za razliku od uređenog romanesknog svijeta, uvijek u dobroj mjeri kaotičan i podložan slučaju, posložena tako da funkcionira iznimno dobro kao romaneskna cjelina, bez iskliznuća i praznog hoda. U svom osvrtu na taj roman Tolić povlači zanimljive paralele s Homerom i njegovim epovima. T. Čadež hvali onaj dio romana koji je vezan uz zavičajnu tematiku, dok je puno kritičniji prema dijelovima romana koji se tiču zagrebačke sredine ili međunarodne politike i njenih aktera u Hrvatskoj. Kako vi komentirate recepciju vašeg najnovijeg romana?

Bio bih doista neskroman kad s Tolićevom kritikom, znalačkom u svakom pogledu, ne bih bio zadovoljan; bio bih zakeralo kad bih u njegovoj kritici tražio dlaku u jajetu i zato što dlake tamo nema i zato što ja sam sebi u pohvalu tako dobar tekst ne bih znao napisati.

Nego bih htio nešto reći u vezi vaše konstatacije da je u romanu difuzna biografska građa uspješno organizirana kao romaneskna građa. To je doista temeljni problem svake upotrebe biografske građe u književnom djelu. Nema ovdje mjesta da bih izložio sve što sam morao riješiti u vezi arhitekture toga opsežnog romana, pa ću samo ponešto kazati. Umjesto kronologije, koja se u autobiografskoj građi sama po sebi nameće, kičmom sam romana učinio osam dana trajanja «Oluje», a umjesto nizanja događaja kronološkim redom, u svakom sam danu zavrtio po tri pisma prijatelju Zlatku Crnkoviću. U stvari tri priče, jednu vezanu uz «Oluju», kratku, a druge dvije, duge kao romani, vezane uz moj život. Time sam postigao da građa ima logičku a ne kronološku kičmu, i da ima ritam, dvije temeljne stvari bez kojih ni jedan roman ne može funkcionirati. I to je to! Nisam do sada susreo čitaoca koji mi nije rekao da je s lakoćom pročitao taj opsežni roman i da, kad ga je pročitao, nije poželio da je još dulji.

Ništa manje nego Benjaminu Toliću zahvalan sam i Tomislavu Čadežu. I obzirom na ono što je napisao i obzirom na okolnosti koje je imao u «Jutarnjem listu», gdje je objavio svoj tekst. I sam priznajem da je dio romana koji se napaja mojom biografijom, osim što zauzima devedeset posto romana, i umjetnički superiorniji nad onih deset postotaka koji su izliveni od dnevno političke legure. Kad bi se Čadežu i svidjelo tih deset postotaka, u «Jutarnjem listu» ih nije mogao pohvaliti. On je pohvalio onih devedeset posto i što mu se dogodilo?

Redakcija mu je nakaradno opremila članak: dala je negativan naslov  tekstu koji je za devedeset posto romana, sve osim nešto politike, afirmativan. Zbilja neprimjereno! Ali nije to sve što je Čadež morao otrpjeti! Ni tjedan potom, kao primjer da se u Hrvatskoj posvuda događa ustašluk, Miljenko Jergović navodi slučaj da se čak i u listu u kojemu on surađuje pišu hvalospjevi romanu Ivana Aralice. Zbilja nečuveno! Kad ne bih, i kao pisac «Fukare», znao da je Jergović konfuzna hrpa jada, upitao bi se tko je ovaj multikulti siledžija da svom kolegi Čadežu ne dopušta misliti svojom glavom. I zato Čadežu još i veće hvala nego Toliću. U dobru je lako dobar biti; na muci se poznaju junaci.

Roman «Fukara» (2002.) jedan je, barem se meni tako čini, od ponajboljih hrvatskih romana u posljednjih deset godina. Na žalost, čini mi se da još uvijek nije pročitan na pravi način, to jest kao književno djelo, nego  isključivo kao polemika s političkim i književnim oponentima. Što mislite kada će se tom romanu, ali i mnogim drugim djelima u hrvatskoj književnosti, konačno pristupiti bez ostrašćenosti i politiziranja? Ili je to hrvatska sudbina da politički nepoćudni autori i djela ostanu gurnuti negdje u stranu?

Ne znam kad će se prema drugim sličnim djelima pristupiti bez ostrašćenosti i politiziranja, ali znam da će se tako postupiti prema «Fukari» kad dođe na red da se ponovo objavi u ediciji mojih «Djela…».

Sve tri knjige, «Ambra», «Fukara» i «Svetinka» izići će pod zajedničkim naslovom «Sebastijanove priče». One su od početka tako zamišljene, kao trilogija o komunističkom mentalitetu, koji je vladao dok je samoupravni socijalizam bio inspiracija i batina vlasti i koji je nastavio živjeti u svim zemljama tranzicije, a posebno u onima, što je slučaj i sa Hrvatskom, gdje su stranke komunističke provinijencije došle na vlast, i kad je komunizam propao.

«Ambra» kao manifestacija komunističkog mentaliteta u politici, «Fukara» u ideologiji i «Svetinka» u vjerskim pitanjima. Povezuje ih ime pripovjedača Sebastijana i otuda im okvirni naslov. Taj projekt, tako od početka zamišljen, ostao je, najviše zbog turbulencija koje su pratile izdavanje tih knjiga, u izdavačkom pogledu nedovršen, iako je, što se teksta tiče, doveden do kraja – da postoji i uvodni tekst koji te tri knjige veže u trilogiju.

Inače, jako mi je stalo da to tako bude, «Sebastijanove priče»! Toliko stalo da sam prošle godine napisao osvrt s temom zašto sam pisao ta tri romana, koji opseže više o dvjesta stranica. S onim što sam u vezi tih spornih romana napisao prije toga, dok su izlazili u prvim izdanjima kod nakladnika Pavičića, to je podeblja knjiga. Negdje može biti objavljena, ali u «Djelima…» ne. Tu će biti objavljene kao priče, kao prva, druga i treća «Sebastijanova priča». I, kako kaže Milan Ivkošić, po tom ću, a ne po svojim romanima s povijesnom tematikom, biti zapamćen u književnosti. Tako Ivkošić! A ni ja nisam daleko od toga. Uz dodatak – ako me uopće netko bude imao razloga pamtiti.

Autor ste romana «Četverored» po kojem je snimljen i film. Koliko je meni poznato, jedini ste od značajnih hrvatskih pisaca koji je cijeli roman posvetio temi «Križnog puta». Kako je moguće da  jedno tako traumatično nacionalno iskustvo ne nađe odjeka u stvaralaštvu hrvatskih autora, čak ni nakon devedesete kad je to prestala biti tabu tema?

Pitao sam Vinka Nikolića je li u emigraciji nastalo neko prozno djelo o tomu. Upozorio me je na neke naslove i autore, ali su to bili sve fragmenti sjećanja sudionika, cjelovitog djela nije bilo. Zašto, nije mi znao odgovoriti! Možda baš stoga što su to pisali sudionici koji su zbivanja fragmentarno poznavali, samo iz onoga što su sami doživjeli. U djelima nekih autora ta je tema dotaknuta, ali se uvijek ostajalo na fragmentu. Pretpostavljam da je i to posljedica nepoznavanja cjeline, poznavanja samo detalja.

Dvadeset i pet godina skupljao sam materijal za «Četverored», dok nisam shvatio što je to tamo bilo i dok nisam bio spreman pisati pripovjedačko djelo. Možda je uzrok da nema cjelovitog djela u tomu što su potrebna dugotrajna istraživanja! Kad sam roman napisao, napadnut sam s dvije neočekivane strane. Napali su me oni, Donat na primjer, koji su mislili da ja, koji sam kraj rata dočekao na partizanskoj strani, o tomu ne znam i, ako nešto i znam, ne smijem pisati.

Napali su me sudionici  «križnih putova», jedni, da sam im ukrao temu i uspomene, a drugi, pogotovo masovno, kad su odgledali seriju na televiziji snimljenu po «Četveroredu», da u tu stravu i užas nisam smio dirati, da su oni taj užas jedva potisnuli u sebi i da ga ne žele ponovo pod stare dane proživljavati.

Možda je sve to uzrok da drugih djela osim «Četveroreda» o tomu nema. A da tu i ne navodim harangu Mesićevih «antifašista» koji, zajedno s njim, tvrde da je sve to izmišljeno, da toga nije ni bilo. Da je «Četverored» moja izmišljotina.

Nasuprot svemu tomu taj je roman tiskan u tri izdanja od kojih ni jedno nije imalo manje od četiri tisuće primjeraka, a kad se ustalila prodaja svake godine od šesto do devet stotina primjeraka, treće je izdanje godinama dotiskivano  prema potražnji na tržištu. Novo će izdanje u «Djelima…» izići ove godine u drugom kolu. Očekujem jednaki ritam prodaje, jer taj roman odgovara na pitanje što ga postavljaju novi čitaoci – a što se to na tom bleiburškom polju i tim «križnim putovima» događalo.

To pitanje ne  prestaje zaokupljati hrvatsku javnost i  dugo vremena još ne će prestati…Jedan kuriozitet: dva su me sudionika «križnog puta» molila, kad su izdavala knjigu svojih uspomena, da im dopustim pretiskavanje u svoju knjigu onih dijelova  «Četveroreda» što su ga oni preživjeli, jer da se oni sjećaju kako je to baš tako bilo, ali to nisu u stanju opisati. Dopustio sam, bez naplate, uz komentar: prepisujte i ja sam to od nekoga od vaših drugova prepisao…A što se to tamo dogodilo i «Četverored» o tom kazuje?

Nad dijelom u ratu nepobijeđene vojske, koji se nakon potpisa kapitulacije predao ratnom pobjedniku – nad dijelom, jer se dio te vojske, ustaše i legionari, predati nisu htjeli, nego su krenuli u proboj, predviđajući da milosti za njih ne će biti – izvršen je masakr kakvih je u novijoj povijesti po broju i načinu ubijanja malo. Umoren je, osramoćen i traumatiziran, kako će Stepinac pisati u protestnom pismu Vladimiru Bakariću, cvijet hrvatskog naroda. Doista cvijet, i po mladosti i po nevinosti! Jer dio te nepobijeđene vojske, koju je njeno vodstvo povelo na put i ostavilo samu, dio koji je mogao biti suđen za ratne zločine, na bleiburškom se polju nije predao, dobro znajući što ih u komunističkim rukama čeka. Nije se predao ni jedan od časnika koji su u bleiburškom dvorcu potpisali kapitulaciju. Samo se nevini cvijet te vojske predao i bio pokošen!

I vezano uz to: kako komentirate najnovije najave o procesuiranju komunističkih zločina?

Ako ne budu procesuirani sada, bit će procesuirani kad uđemo u Europsku uniju. I bit će procesuirani onda kad nam s ekrana državne televizije ne bude više Stipe Mesić valjao notorne gluposti o tomu što se to tamo u Bleiburgu, prema njegovu saznanju, dogodilo. Nego će ta televizija, da narodu pokaže što je to tamo bilo, u nekoliko navrata reprizirati seriju Jakova Sedlara snimljenu po «Četveroredu».

Zar nije znakovito za prevlast komunističkog mentaliteta, zar nije sramota, zar to nije «antifašistički» teror, da Hrvatska televizija, reprizirajući sve i svašta, ni jednom do sada nije reprizirala «Četverored», svoju najgledaniju seriju. Zar to nije teror jednoumlja i podlost komunističke vrste! Nego zovu Mesića, čovjeka koji već deset godina komunističkim mentalitetom zagađuje hrvatski duhovni prostor, da im on kaže što su to bili «križni putovi»! I sad će mi netko od tih s Hrvatske televizije reći da serija ima male umjetničke  domete, pa da je za to ne repriziraju! Ma nemoj mi reći! A velike im domete imaju partizanski filmovi što ih repriziraju! A velike im domete ima ono što Mesić valja! Ne radi se tu ni o kakvim umjetničkim dometima, radi se o komunističkoj podmuklosti i  laži! Dakle, i repriziranje «Četveroreda» u nekoliko navrata i suđenje komunističkim zločinima!  Odmah!

Još je aktualna polemika između Jergovića i Viskovića odnosno jergovićevaca i viskovićevaca. Kako vi gledate na tu polemiku?

Kao na ispunjenje proroštva  koje sam u «Fukari» i u polemikama u vezi s njom  Viskoviću sam prorekao. Kad je tiskana «Fukara» i Jergović reklamirao da se u njoj prepoznao i da ga ja progonim, kao što je sada reklamirao da ga progoni Visković, u članku znakovita naslova «Primitivac u trgovištu» Visković je za mene, primitivca, rekao da sam starčić zavidan mladom lavu, lavu Jergoviću, koji je tada bio potpredsjednik Viskoviću kao predsjedniku društva književnika na Griču. Dakako, onog pod Viskovićevim i Jergovićevim vodstvom odvojenog od ekstremno nacionalističkog društva na Banovu trgu!

U odgovoru na «Primitivca…», koga i u naslovu i u tekstu nazivam zagovornikom fukarizma i fakinaže u hrvatskoj književnosti, ja sam Viskoviću, eksplicitno i implicitno, prorekao ovo što mu se dogodilo. Da će doći vrijeme kad će mladi lav pokazati zube i zvjerinju ćud, ugrabiti mu košutu ispred nosa i ugristi ga za nogu i srce. To se nije dogodilo sada, u ovoj polemici, to se dogodilo pred koju godinu, a kroz ovu se polemiku  samo jače eksponiralo u javnosti. Kad se to dogodilo, imao sam priliku pročitati u  jednom bosanskohercegovačkom tjedniku što je mladi lav i potpredsjednik rekao o svom zagovorniku i predsjedniku. I mogu reći da sam malo kada pročitao nešto tako ogavno. Nešto što bi jedan književnik rekao o drugomu, nešto što bi mladi lav rekao o svom dreseru   i nešto što bi jedan potpredsjednik rekao o svom predsjedniku! Zato sve teške riječi što ih je Visković u ovoj polemici uputio Jergoviću držim vraćanjem milog za drago, zuba za zub. I nalazim opravdanje za Viskovića, jer on to nabacivanje blatom nije prvi započeo.

>>Velimir Visković – posljednji komesar hrvatske književnosti

Ne mislite, valjda, da su razlozi polemike osobne naravi? Prijatelj je prijatelju nešto nažao učinio i sad se razračunavaju preko odnosa prema četnicima i Draži Mihailoviću?

Nema dvojbe da u sukobu participira osobni faktor. To je javna tajna i to je u tekstu ili  između redaka vidljivo. Osobito kod Viskovića gdje se spominje nekakav šogor. Nema ni dvojbe da rasprave o četništvu i Draži ima koliko hoćeš. Osobito u Kuljiševoj intervenciji na strani Viskovića.

Onakav kakav je, a svakakav je i nikakav je, Kuljiš je shvatio da se tu baš o četništvu radi i da je on pozvan reći ono što se o četnicima ima znati. I raspalio čovjek da se sve puši!  Ali, koliko god u toj polemici bilo osobnih obračuna između šogora, zetova i starih svatova i koliko je god preplavili četnici pod komandom đenerala Draže, to razlozi toj polemici nisu.

Polemici  osamljenog Viskovića protiv Jergovića, njegovih jarana i koncerna EPH u kojemu su i Jergović i jarani uhljebljeni i usmjereni na ovaj ili onaj način. Ne kažem, kad kažem da je sam, kako je Visković  bez privrženika, dapače, imao je veliku većinu na svojoj strani – sa znatnom zadrškom imat će i mene – ali je bio sam jer njegove pozicije, prave, ne one osobne i ne one u vezi sa četnicima, nitko nije branio. Kuljiš najmanje! Za čudo Božje, ni on sam, Visković!

S pravih razloga polemici, s pozicija koje je zauzeo u sjajnom intervjuu s Andrijom Tunjićem, na koji je Visković s pravom ponosan, jer mu je Tunjić u oštrom dijalogu omogućio da iziđe na čistac i otvori srce, s tih uzroka polemici i s tih pozicija  Visković se, izazvan zapomaganjem Jergovića da je progonjen preko izjava svojih jarana, dao navući na raspravu o četništvu i Jergoivićevu stavu prema njemu, na trivijalno sporednu stvar.

Kao da je, navučen na četništvo, zaboravio Jergovićev nesuvisao i prljav napad na Hrvatsku književnu enciklopediju! Ne osobne stvari, ne četništvo, spor je negdje drugdje i Visković je trebao braniti ono što je rekao u razgovoru s Tunjićem.

A to je po vama?

A to je po meni na prvom mjestu, kroatocentrični, sveobuhvatni, primarno literarni i liberalni principi na kojima je, kao glavni urednik, Visković radio HKE; na drugom mjestu, Viskovićevo viđenje mogućnosti ostvarenja novog jugoslavenskog  kulturnog i političkog prostora; i na trećemu, prevrednovanje Viskovićeva viđenja moralnog lika i suda o književnom djelu mladoga lava Jergovića.

Nije moguće tvrditi da se ta tri temeljna razloga polemici u njoj nisu vidjela, jesu, ali se može reći da su bila gurnuta u pozadinu i debelo zaklonjena četničkom šubarom nabijenom na Jergovićevu glavu. Kako je njegova lavlja griva, doduše, već sijeda i olinjala, sama od sebe dovoljna da zastre pogled na ono što se iza nje nalazi, sa šubarom na sebe otjerala je u debeo mrak razloge zbog kojih se polemika vodi. A to troje, enciklopedija, jugoslavenski kulturni prostor i smještanje Jergovića u književnu osrednjost, izazvali su gnjev Jergovića, njegovih jarana i njihova koncerna, o čijem hranidbenom lancu vise zakačeni za kesu i dušu. Koncerna, koji Jergovića štiti kao rijetku endemsku vrstu, na kojoj još nekako cvjeta jugoslavenstvo i  vene ocvali multikulturalizam!

Jeste li vi zadovoljni svojom zastupljenošću u HKE, prihvaćate li principe na kojima je građena i što je Jergoviću, jaranima i koncernu zasmetalo u HKE?

Kupio sam prva dva sveska, kupit ću i treći čim bude objavljen, da bih sitnim prilogom s financijske strane omogućio tiskanje i četvrtog sveska, jer je ta enciklopedija Hrvatskoj potrebna. Ali nisam razrezao plastični ovitak na prve dvije knjige i ne ću ga ni razrezati sve dok kući ne donesem i četvrtu. Iako se moje ime u vezi te enciklopedije spominjalo i spominje u ovakvom i onakvom kontekstu, sam ga je Visković u svojim izjavama pretvorio u poštapalicu, ne gorim od želje da vidim kako sam u njoj zastupljen. Naprosto zato jer to ne smatram ni svojim poslom ni svojom brigom.

Ali, bez obzira na to hoću li ili ne ću biti zadovoljan svojom zastupljenošću u enciklopediji kad bude dogotovljena i kad to vidim – a sigurno hoću, jer sam i s malim zadovoljan – ja ne mogu ne prihvatiti način kako je enciklopedija rađena i načela na kojima je rađena, o čemu Visković govori u razgovoru s Tunjićem, o čemu se izjašnjava u polemikama i o čemu me uvjeravaju moji prijatelji i znanci koji su na toj enciklopediji s Viskovićem radili.

A potonji mi, s rukom na srcu, tvrde da se Visković zadanih principa pridržavao i da ću se u to sam uvjeriti kad enciklopediju budem u cijelosti imao u rukama.

Ne mogu ne prihvatiti Viskovićeve izjave koje se tiču načina rada na enciklopediji: da to nije njegova enciklopedija, da je njegova bila bi nešto drukčija, da je to enciklopedija Leksikografskog zavoda koju radi trista eminentnih stručnjaka s njim na čelu, da on može imati utjecaj na neke stvari ali ga ne želi koristiti, osobito ne pretjerano i, između redaka, da se njega ne može siliti na ono što ne želi, da prekomjerno koristi svoj položaj.

Jednako tako, kad su u pitanju načela, ne mogu ne prihvatiti kroatocentričnost, što ta enciklopedija sama po sebi jest, ali i po tomu što je dala prostor i onim autorima, primjerice Andriću, da, uz to što pripadaju nekoj drugoj od književnosti susjednih naroda, pripadnu i hrvatskoj književnosti. Ne mogu tražiti od Viskovića da se odrekne svog političkog usmjerenja, lijevog liberalizma, jer bi time otvorio prostor da i on od mene traži isto, da se odreknem svoga desnog liberalizma, ako on kaže, i dokaže, da njegovo političko usmjerenje nije išlo na štetu onih pisaca koji ga s njim ne dijele, desnih, pa čak i ekstremno desnih.

Ne mogu ni kad – a to i prečesto čini – kao primjer svoga lijevog liberalizma uz ime Mile Budaka stalno pridodaje i moje ime! Čak ni tada kad bih došao do spoznaje da se tog principa, što se mene tiče, nije dosljedno pridržavao. I najzad, ne mogu ne prihvatiti načelo da se u enciklopediji nađu samo autori literarnih tekstova i predmeti koji se tiču književnosti.

Ali sve to što ja prihvaćam, Jergović, jarani i koncern ne prihvaćaju. Nasuprot onomu što je činio, oni su od Viskovića tražili: da on ansamblu od trista znalaca književnosti koji enciklopediju piše, sa stanovišta nečeg mnogo žešćeg od lijevog liberalizma, sa stanovišta jugoslavenstva i komunizma, propisuje što imaju pisati i čemu mogu a o čemu ne mogu pisati; da izostavlja ili, ako ih već uvrštava, do krajnje mjere minorizira desne liberale i desne ekstreme, kakav sam od prvih ja, a od drugih Budak, i da nasuprot desnima napuhuje lijeve Jergoviće, Tomiće i Dežuloviće; da u enciklopediju kao književnika, jer imaju knjige, ugura žurnaliste koji s književnošću nemaju veze, među kojima bi se našli i brojni  novinari koncerna, ako ne i sam vlasnik. To su oni željeli! A kad im je Visković odgovorio da on to, neka je lijevi liberal, neka je  jugonostalgičar, neka bi to i htio kad bi se moglo, u danim okolnostima, da enciklopedija nije njegovo vlasništvo, ne može i ne će, onda su ga Jergović, jarani i koncern udarili toljagom po glavi.

Zanimljivo, tako tu polemiku, koliko sam mogao zapaziti, dosada nitko nije vidio. Zanima me i onaj drugi razlog polemici, jugoslavenski kulturni prostor?

Ono što je u Viskovićevu razgovoru s Tunjećem poslužilo kao okidač, ono o četnicima, ima svoj kontekst, neusporedivo važniji od okidača. Tunjić pita: U posljednje vrijeme neki hrvatski pisci (misli se i na Jergovića, i na jarane i na mnoge iz koncerna) zagovaraju nekakav jugoslavenski kulturni prostor. Je li to realno?

Visković odgovara ne izbjegavajući pitanje, što u ovom razgovoru i prečesto čini, čak mu se i ne suprotstavljajući kao drskosti s desna, čega je u ovom razgovoru također mnogo: U ovom je trenutku vrlo malo jugonostalgičara koji misle da je moguće formiranje neke nove Jugosloavije, jer su se i nacionalne ideologije jako udaljile. Nemoguće je naći Hrvata, osim možda Miljenka Jergovića, koji bi našao opravdanje za reafirmaciju četništva u Srbiji. Ako je u nekoj državi službeno priznat model velikosrpske ideologije, tada je nemoguće na toj osnovi graditi zajedničku državu. Tamo gdje postoji jugonostalgija kod nekih Srba i nekih Hrvata, to je više jedan melankoličan osjećaj neratobornih ljudi koji se s nostalgijom sjećaju nekih izmišljenih ili istinitih slika sretnog djetinjstva.

Ako Visković nije izbjegao odgovor, a ja imam dojam da ovoga puta nije, premještajući težište pitanja s jugoslavenskog kulturnog prostora na novu Jugoslaviju, jer drži da Tunjiću nije upitna suradnja susjednih naroda na razini suradnje samostalnih država, već takav oblik kulturnog prostora koji bi vodio stvaranju nove Jugoslavije, onda je Viskovićev odgovor na Tunjićevo pitanje negativan. Da nema ni državotvornog kulturnog prostora ni onoga čemu bi on mogao voditi, nove Jugoslavije! I to negativan s argumentacijom koja je meni prihvatljiva, da se nacionalne ideologije razilaze i da je jugoslavenstvo konzervirani, nedjelatni, nostalgičarski element vrlo blizak čistoj fikciji. A jedan od mnogih dokaza da je to baš tako je slučaj Jergovića, koji bi jedini od Hrvata pristao na podršku četničkoj ideologiji koja je u Srbiji na snazi.

Odgovor je, istina, mogao biti i bez Jergovića, ali je Jergović bio ugrađen u prethodne odgovore, pa ga je Visković još jednom upotrijebio. Tim prije što je Visković s Jergovićem u višegodišnjoj polemici! Bez obzira što Jergoviću tu, možda, nije bilo mjesto, bez obzira što Jergović nerado prihvaća ulogu dokaza da je jugoslavenski kulturni prostor nemoguć, u središtu Viskovićeva odgovora nije četnička šubara na lavljoj grivi mladog lava, kako je nekad predsjednik nazivao svoga potpredsjednika, nego negiranje jugoslavenskog kulturnog prostora kao ideološke pripreme novoj Jugoslaviji. Međutim, Jergović  drekom da je progonjen i od Viskovića, a jarani i koncern drvljem i kamenjem u ime obrane napadnutoga, napadoše Viskovića baš zbog te šubare na lavljoj glavi, što je u sporu sporedna stvar, a ne zbog onoga što je njima istinski zasmetalo, zbog Viskovićeva negiranja kulturnog prostora kao ideologije novog jugoslavenstva.

Mislite li vi doista da je Visković, kao jedan od sudionika u stvaranju jugoslavenskog kulturnog prostora, kao osnivač novog društva književnika koje i u svom nazivu relativizira nacionalno, kao urednik Sarajevskih svezaka, kao suradnik u beogradskom tisku lijeve orijentacije i tako dalje, odustao od projekta stvaranja jugoslavenskog kulturnog prostora kao ideološke predradnje za nastanak neke nove Jugoslavije?

Ja o tomu ne razmišljam, to pitajte njega, ja samo govorim što on radi, da stvara kroatocentričnu enciklopediju, i čitam ono što je on u razgovoru s Tunjićem kazao. I u tomu što čini i što govori vidim razloge da je tako žestoko napadnut i razloge da se, kako vidite, u sporu svrstavam na stranu liberalnog ljevičara ne pomičući se ni za milimetar s mjesta liberalnog desničara. Zaboga, pa ja znam tko je Jergović, tko jarani a tko koncern! Makar se pitam, zašto Visković s tih pozicija, s pozicija onoga što čini i govori, nije vodio polemiku, nego se upustio u tričarije oko četništva i Jergovićeve političke nedosljednosti. Da je to učinio, zanemarujući teške sporove koje sam s njim imao, dao bih mu podršku bez zadrške, a ne sa zadrškom, kao što to činim.

Visković, i u razgovoru s Tunjićem, i u polemikama i na brojnim drugim mjestima ističe da priznaje kako ste vi i Jergović njegova kritičarska zabluda, pa vas, stiče se dojam, izjednačava. Što o tomu mislite i što mislite kad kažete da je treći razlog napada na Viskovića u tomu što je Visković otprije prevrednovao stav o moralnom liku Jergovića, a sada  bitno korigira i svoje ocjene Jergovićeva književnog djela?

Ne znam što su Viskoviću, koji inače mjeri ono što će reći, potrebne takve nepreciznosti. Ja smo i Jergović samo u njegovim očima, jer smo se obojica s njim sukobili, isto, a za sve ostale mi smo u svemu različiti i radikalno suprotstavljeni. Uostalom, Visković nije povukao ni riječ od onoga što je afirmativno napisao o više od osam tomova mojih knjiga, a, kako sada vidimo, bitno revidira svoja prethodna mišljenja o Jergovićevim djelima – pa ni po tomu ne bismo ja i Jergović mogli biti isto.

Istina je da je Visković u jednom trenutku, kad je postao svjestan dubine kršćanstva i nacionalnosti u mom djelu i kad mu je kao ljevičaru zasmetao moj angažman u desnoj politici, prestao pozitivno vrednovati moja djela. Mislim, što se već sada vidi, na svoju štetu! I sam priznaje u ovim polemikama da o «Fukari», koju je on napadao i tako da me je nazvao primitivcem, neki kritičari misle kako je to izvrsno djelo. Ako tu «Fukaru», s njom «Ambru» i «Četverored», djela po kojima ću biti zapamćen ako i po čemu budem pamćen, nije u enciklopediju uvrstio kao egzemplarna i za hrvatsku književnost ključna djela, onda je radio na svoju štetu, jer će oni koji budu radili novu enciklopediju tu pogrešku sigurno ispraviti.

Nije ovdje pitanje skromnosti i neskromnosti, u pitanju su fakta da su «Sebastijanove priče» obilježile početak dvadeset i prvog stoljeća hrvatske književnosti i da tu činjenicu ni ljevičar ni desničar ne može negirati. To što se ljevičaru «Sebastijanove priče» kao djelo desničara ne dopadaju, ne čini desničara jednakim svima onima koji su se ljevičaru zbog nečega zamjerili. Niti  to ima utjecaja na postojanje činjenica. Već dolaze oni koji će Viskovićevu pogrješku ispraviti!

A što se tiče prevrednovanja sudova o književnom djelu Jergovića, istine radi, moram odmah na početku reći da Visković nikada, izuzevši ono kad ga je u povodu prvotiska «Fukare» među rijetkima od mene branio, ta djela nije hvalio punim ustima.

Dok s vama razgovaram, na stolu mi stoji set Viskovićevih prikaza Jegrovićevih knjiga i što primjećujem, da u tim prikazima postoji žarka želja da se autora i knjigu hvali, ali je kritičar u velikoj neprilici jer, osim umijeća pripovijedanja,  nema što hvaliti. Nemajući što hvaliti, kritičar niže nedostatke djela i jako žali što je autor te propuste učinio, što nije napravio djelo bez mana, koje bi mogao punih usta hvaliti. Ako bi osim dara pričanja našao još ponešto za pohvalu, kovao bi to u zvijezde, pa bi ta želja, da hvali ono što se hvaliti ne može, dobivala karikaturalne oblike.

Sad, kad je progledao i odlučio se na prevrednovanje Jergovića od pisca velikih mogućnosti u pisca osrednjih dostignuća, Visković i nije imao teška posla. Izgubio je volju da ga hvali, potiskivane je prigovore stavio na prvo mjesto, hvale je sveo na mjeru – i prevrednovanje je genija u osrednjeg pisca bilo završeno.

Ali tim prevrednovanjem, što nije mogao izbjeći, došao je na one sudove o književnom djelu Jergovića koje sam ja izrekao, dijelom u «Fukari» a dijelom u polemici s njim, još pred osam godina.

Ne mislim da me je Visković plagirao. Mislim da je Visković zorio. Zato sam i skicirao genezu njegova prevrednovanja. Uz zadovoljstvo da smo ja i moj nekadašnji afirmativni kritičar  u jednoj stvari došli na isto, slijedi zaključni dio odgovora na vaše pitanje o prevrednovanju literarnog suda.

Visković sada misli: da je Jergović imao nešto pripovjedačkog dara, ali ga je brzo nebrigom potrošio i utopio u megalomanskoj ambiciji; da je i s tim minimumom dara, dok ga je imao, mogao napisati samo kratku priču, ali da veću cjelinu ni s njim ni bez njega nije znao strukturirati; da je nakon početnog uspjeha s tim kratkim pričama počeo pisati romane traljave kompozicije i nedovoljno dorađene; da nema viziju svijeta koja je potrebna za stvaranje iole ozbiljnog djela; da je plitak, površan, a kad ga obuzme jarost, i krajnje neotesan.

Eto, baš to, tako i na druge načine, ja sam tvrdio pred osam godina. S današnjim iskustvom, budući da je kroz tih osam godina dosta toga, kako Visković kaže, Jergović izbacio iz sebe, mogu reći – koliko se god to nekomu učinilo smiono – da Jergović ni dara pripovijedanja nikada nije imao. Izvornog dara pripovijedanja! Samo se činilo da ga ima! Kako on u isto vrijeme može oponašati  Krležu, Andrića, Marqueza, Hemingwaya i koga još ne, tu se radilo o daru oponašanja, koji na infantilnoj razini, dok je pisac mlad i dok obrađuje teme djetinjstva, funkcionira kao dar pripovijedanja, ali, kad pisac ostari i prihvati se staračkih tema, pretvara se u ono u što se kod Jergovića taj dar oponašanja pretvorio. U laprdanje, kako to naziva Visković!

Ovako radikalno prevrednovanje, slično ispuhivanju balona koga je u dobroj mjeri sam Visković i napuhao, Jergovića je natjeralo da  zakuka kako ga se progoni i da pozove u pomoć jarane i koncern koji su ga također napuhivali i još uvijek u izbušeni balon pušu.

Ispred jarana, iako su se svi redom izjasnili na temu prevrednovanja i ispuhivanja, navest ću vam samo ono što je rekao Ivan Lovrenović: Riječ je o flagrantnom Viskovićevu iznevjeravanju književnoga, književno-kritičkoga poziva kada Jergovićevu pripovjedačku optiku i logiku nasilno svlači u prizemno politikantski horizont s očitom namjerom difamacije građanske osobe autora.

U ime koncerna, osim glavnog urednika «Jutarnjeg lista», na istu temu, obrana Jergovićeve književne genijalnosti, javlja se glavno pero, koje o književnosti, kako ćemo vidjeti, baš i ne zna mnogo. Butković kaže: Ja bih, zapravo, rekao da je malo skandaloznija, od bedaste i nevjerodostojne optužbe za reafirmaciju četništva, Viskovićeva tvrdnja da je Jergović prosječan pisac. Ona je, naprosto, pokušaj da se Jergovića - s kojim se u mnogim pitanjima do te mjere ne slažem da sam mu kao urednik «Jutarnjeg» kratio i cenzurirao pojedine tekstove -  što više ponizi i osobno povrijedi. Da ste za Jergovića rekli da je loš pisac, to je legitimni vrijednosni sud o kojemu se može raspravljati, ali reći za nekoga tko može biti bilo što i bilo kakav, ali sasvim očigledno nije prosječan, baš da je prosječan, dosta jasno otkriva stanovitu namjeru povređivanja.

Neshvatljivo mi je zašto Butković smatra da je nazvati Jegrovića lošim piscem legitimni vrijednosni sud o kojemu se može raspravljati, a da je nazvati Jergovića osrednjim piscem uvreda. Dati nekomu jedinicu, to nije uvreda; a dati nekomu za istu stvar, za književno djelo, tricu, to jest uvreda! Čudno! Ali shvaćam da je osrednjost za Butkovića uvreda ako, u skladu s mišljenjem jarana i koncerna, Jergovića smatra književnim genijem.

To shvaćam, pogotovo kad imam u vidu da je Butković samo glasnogovornik koncerna i kad se sjetim da Jergović nije običan pisac, nego da je on projekt-pisac u kojemu dionice ima i koncern i mnogi drugi znani i neznani. Kakav projekt? To sam opisao u «Fukari» i nemam potrebe o tomu više pisati. To je, ukratko, projekt apatrida koji će svakim potezom pera razarati duhovnost zajednice  u kojoj se stjecajem prilika našao. Visković je, prevrednujući svoj sud o Jergovićevu književnom djelu, bitno ugrozio taj projekt u trenutku kad se on urušio sam od sebe, pa su i dioničari u panici što raditi s njim. Taj genije, koji će im služiti za razbijanje tvrdih vrata na utvrdi nacionalizma, nikada ne će postati. I u tomu je sadržaj trećeg Viskovićeva grijeha pred Jergovićem, jaranima i koncernom.

Ne plašite li se da će, nakon ovoga, i vas kao i Viskovića jarani i koncern optužiti da Jergovića progonite?

Moguće je, ali me to ne plaši. Uloga progonitelja, koga nema, koji je plod šizofrenije, prešla je na Viskovića. Kad sam pred osam godina napisao «Fukaru» i kad se Jergović sam prepoznao u njenom glavnom liku, iako sam i tada i sada tvrdio da je to lice plod fikcije, bojao sam se da to može utjecati na razvoj u to vrijeme još relativno mladog i nedovoljno iskazanog pisca. Srećom pa se to nije dogodilo!

Jergovića «Fukara» nije dotukla, čak ni bitno kosnula. Ali se dogodilo nešto drugo, bolje. Kroz proteklih osam godina on je sistematično dokazivao, i zborom i tvorom, javnom riječju i književnim djelom, da jest sličan fiktivnom licu iz «Fukare». I toliko u tom dokazivanju uspio, da ga je kao takvog i njegov branitelj Visković prepoznao.

Ali, na stranu sve to, sve te igre sudbine, ostaje činjenica da Jergovića ni tada ni sada nitko ne progoni. Da je on sam sebe od početka projekta progonio jer je to spadalo u program projekta, da progonitelj nacionalista od nacionalista bude proganjan. Kukajući da je progonjen i progoneći sve živo oko sebe, on se sam uspio prognati kad je postalo očito da se ispod plašta genijalnog krije osrednji pisac.

E taj progon postoji! A ono što slijedi je pad vrijednosti dionica u projekt. Osobito kad se otkrije još jedna stilska osobina njegova teksta. Taj ne radi kao što logika zahtijeva da se na osnovu činjenica stvaraju zaključci; taj ide suprotno logici, pa za potrebe zaključka izmišlja činjenice. E, do tog saznanja ni Visković još nije došao! Valjda će doći!

I klasično pitanje za kraj intervjua. Na čemu trenutno radite, ako nije tajna.

Dovršavam roman «Kepec». Možda se pojavi u drugom kolu «Djela…» Ako ne, onda u trećem sigurno. Komunisti se jadaju da su mnogi njihovi spomenici srušeni i traži da ih se obnove. Nije ih trebalo rušiti, ali, ako ih se obnavlja, treba dobro razmisliti je li bolje spomenik obnoviti pa i dalje gajiti uspomenu na ono čemu je podignut ili je  bolje  spomenik ne obnoviti, kako bi se lakše zaboravilo na ono čemu je bio podignut!

O jednom takvom spomeniku govori «Kepec». Čemu je podignut? Podignut je u spomen osnivanja tajne ćelije komunističke partije jednog sela. Ništa izmišljeno! Sve na dokumentima! Da se vidi čemu su se sve ti partizanski spomenici podizali. A priča je vraški zanimljiva. Glavno je lice Janoš, moj imenjak, nizak rastom kao i ja, Mađar po nacionalnosti, da mi po svemu ne bi bio sličan! Četrdeset se godina družim s tim kepecom Janošom. Koji mjesec i rastat ćemo se, bez suza, jer se nas dvojica, stisnuti između dviju korica knjige, nikad rastati nećemo.


Damir Pešorda / Izravno.com

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.