Nizozemski spolnoslov (seksolog), strastveni zagovaratelj legalizacije pedofilije, s višegodišnjom američkom akademskom adresom Theodorus 'Theo' Sandfort (zaposlen je na Sveučilištu Columbia u New Yorku koje je bilo i posljednje, nesuđeno, pribježište posrnulom hrvatskom velmoži dr. Ivi Sanaderu: na Institutu Harriman tog sveučilišta nakratko su ga zaposlili kao 'gostujućeg učenjaka' - visiting scholar: http://bwog.com/2010/12/12/ivo-sanader/), nije mogao ni slutiti kako će se na samom početku varljive veljače Ljeta gospodnjeg 2013. naći pod posebnom zaštitom hrvatske države.

Dan nakon što je američka konzervativna aktivistkinja pokreta protiv pedofilije (za taj se izraz u Nizozemskoj češće koristi pojam 'pederastija'), homoseksualnosti, pornografije i spolnog podučavanja, ali i protiv 'bračnih' prava spolnih manjina, dr. Judith Reisman javno optužila prof.dr. Aleksandra Štulhofera da je surađivao s 'pedofilom' dr. Theom Sandfortom, oglasilo se hrvatsko Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. U posebnom priopćenju za javnost stoji: 'Optužba koju je jučer u debati s profesorom Aleksandrom Štulhoferom izrekla gospođa Judith Reisman imala je za cilj narušiti znanstveni ugled i vjerodostojnost sugovornika, a posredno time i Kurikulum zdravstvenog odgoja, čiji je jedan od autora i prof. dr. sc. Aleksandar Štulhofer. Dr. Sandfort, s kojim je Štulhofer 2005. godine uredio knjigu o seksualnosti u postkomunističkim društvima, zaposlen je na Sveučilištu Columbia u New Yorku, gdje radi kao profesor kliničkih sociomedicinskih znanosti na Odjelu za psihijatriju i istraživač u Centru za istraživanja HIV/AIDS-a. Profesor Sandfort je u razdoblju 2002. - 2003. bio predsjednik Međunarodne akademije za seksološka istraživanja, najprestižnijeg udruženja stručnjaka koja se bave istraživanjima seksualnosti. Ako gospođa Reisman ima saznanja koja profesor Štulhofer nema, dužna ih je prijaviti nadležnim organima u SAD-u. U suprotnom, riječ je o kleveti.'

TAJNA PEDOFILSKO-PEDERASTIJSKA INTERNACIONALA

Odluka ministra dr. Željka Jovanovića da - bez oklijevanja i provjere - autoritet vlastitog ministarstva, VRH-a i hrvatske države stavi iza imena i djela 'profesora Sandforta' prvorazredni je politički i kulturni skandal, ali i razlog za njegov opoziv (!) ili makar ostavku.

Naime, čak i vrlo jednostavna internetska pretraga otkriva kako je nizozemsko-američki su-urednik vodećeg hrvatskog spolnoslovnog teoretika prof. dr. Aleksandra Štulhofera, jednog od autora kurikuluma zdravstvenog odgoja, prof.dr. Theodorus 'Theo' Sandfort istaknuti ideolog i aktivist nizozemskog i globalnog pokreta za 'normalizaciju' i legalizaciju svih oblika emotivnih i spolnih veza djece i odraslih: homoseksualne, biseksualne i heteroseksualne pedofilije i pederastije! O toj činjenici nema nikakve dvojbe!

Dvojbe može biti samo o tome je li Theo Sandfort u Aleksandru Štulhoferu našao iskrenog pristašu istovjetnih spolnih nazora ili je pronašao naivca gladna i žedna međunarodne 'znanstvene' slave preko kojega je želio širiti vlastite nastrane ideje o spolnih vezama i odnosima odraslih ljudi i male ili nešto veće - djece.

Čak i ako su u pitanju Štulhoferova naivnost i površnost, njegova odgovornost, kao i odgovornost dr. Željka Jovanovića, nisu umanjeni.

Da bi se moglo raditi o zastrašujućoj površnosti i naivnosti našeg spolnoslova, pokazuje njegov odgovor na pitanje dr. Judith Resiman: 'Jeste li bili svjesni da ste uredili knjigu s čovjekom koji otvoreno podržava pedofiliju?'

Štulhofer je odgovorio: 'Doista ne znam što je Theo Sanfort prije pisao. Mi smo zajedno uredili knjigu koja govori o seksualnosti nakon pada Berlinskog zida, ja zaista ne znam što je on prije pisao i je li on pedofil.'

Sutradan, na  pitanje studentskog kapelana Sveučilišta u Zagrebu don Damira Stojića 'Jeste li znali da čovjek s kojim ste uredili knjigu otvoreno podržava pedofiliju?', Štulhofer je zbunjeno odgovorio: 'Mislim da se toliko poznajemo da znate da ne bih radio sa sumnjivcima.'

Prije plodne uredničke suradnje s hrvatskim spolnoslovom Štulhoferom koja se, eto, našla pod posebnom zaštitom VRH-a, 'ugledni' Theo podjednako je uspješno urednički surađivao s dr. Edwardom Brongersmom (1911. - 1998.), nizozemskim pravnikom, utjecajnim senatorom, štoviše, plemićem (nizozemska mu je kraljica dodijelila plemićki naslov), članom tamošnje Radničke stranke, osuđenim (1950. godine osuđen je na jedanaest mjeseci tamnice zbog homoseksualnih odnosa s 17-godišnjim mladićem) i pedofilom praktičarom.

Osobno se pohvalio Johnu Robinu Sharpeu, jednom od svojih velikih štovatelja, kanadskom pornografskom dječjem fotografu, narkomanu i raspačavaču dječje pornografije i borcu za legalizaciju lakih i teških droga, da je prvi seksualni odnos s dječakom imao u Maroku (omiljelom odredište europskih pedofila koji spolno iskorištavaju tamošnje siromašne dječake) kad je imao 49 godina. Pohvalio mu se i sa spolnim odnosima s dječacima iz Italije, Francuske i Filipina:

http://www.robinsharpe.ca/Brongersma.html

Dekadentni stari pohotnik, pedofil homoseksualac Edward Brongersma (doživio je 87 godina, a život je skončao 'medicinski potpomognutim samoubojstvom'), ljubavnik podjednako 'slavnog' homoseksualca, pedofila, pisca pedofilskih romana i vođe nizozemskog pokreta za legalizaciju pedofilije/pederastije Fritsa Bernarda (1920. - 2006.), cijeli je život posvetio izopačenoj borbi za legalizaciju pedofilije/pederastije.

Edward Brongersma 1979. utemeljio je zakladu koja nosi njegovo ime, a čije je izvorno poslanje bilo: 'promicanje znanstvenih istraživanja i publikacija na području spolnih odnosa između odraslih i mladih ljudi'. Nakon što je problem pedofilije i spolnog zlostavljanja djece u Katoličkoj crkvi i inače postao važnim društvenim problemom, vodstvo Zaklade 1992. promijenilo je poslanje: 'promicanje istraživanja o spolno-emocionalnom zdravlju djece i mladih ljudi'.

Godinu dana nakon smrti njezina osnivača, policija je po nalogu nizozemskog ministarstva pravosuđa 20. kolovoza 1999. upala u zgradu Zaklade Edward Brongersma u Haarlemu kod Amsterdama, rodnog grada njezina utemeljitelja, kako bi zaplijenila dio homoseksualno-pedofilskog arhiva: oko 500 memoarskih zapisa i dnevnika pedofila, desetak tisuća foto i video dokumenta, imena i prezimena više od 4.000 nizozemskih, europskih i američkih pedofila koji su u Nizozemskoj spolno iskorištavali djecu jer je to bilo gotovo pa legalno.

To je bio početak sumraka 'zlatnog', a zapravo mračnog, zlostavljačkog i monstruoznog, zločinačkog razdoblja pokreta za 'normalizaciju' i legalizaciju pedofilije u zemljama Beneluksu utjelovljenog u liku i nedjelu Edwarda Brongersme kojem je 'Theo' (Sandfort) bio omiljeni suradnik.

Theo Sandfort s tim je osuđenim i osvjedočenim (prema vlastitom svjedočenju) pedofilom objavio dvije knjige 'Muška međugeneracijska intimnost' i 'Dječaci u odnosima s muškarcima: analiza seksualno izraženog prijateljstva'.

U knjizi 'Muška međugeneracijska intimnost', Sandfort i Brongersma pišu i ove 'proročanske' retke: 'Teško je predvidjeti kakva je budućnost veza muškaraca i dječaka, dječje seksualnosti, i položaja djece u društvu. Hoće li pedofilija postati životni stil, baziran na dizajniranoj seksualnoj orijentaciji? Hoće li društvo ljudima dopustiti da usvoje takav stil života ili će se na njih i dalje gledati samo kao na zlostavljače djece? Mora li seksualni odnos između odraslih i djece biti uvijek percipiran kao zlostavljanje, ili će znanstvenici i javnost konačno shvatiti da postoje razni oblici intimnog druženja između odraslih i djece i da moramo raditi razliku između dobrovoljnog odnosa i prisilnog? Hoće li djeca dobiti više prostora za izgradnju vlastite seksualnosti, bez ograničenja koja im nameću roditelji, stručnjaci, crkva, i pedofili?'

>>Je li Štulhoferov suradnik Sandfort pedofil?

Dakako, ključni čimbenik u promjeni općih kulturnih trendova u zemljama Beneluksa spram pedofila i pedofilije imao je 'Slučaj Marc Dutroux', slučaj po zlu slavnoga belgijskog otmičara, silovatelja, zlostavljača i masovnog ubojice koji je uhićen 1996., a osuđen 2004. za otmice, silovanja i ubojstva 1995. i 1996. šest djevojčica i djevojaka u dobi od 8 do 19 godina.

Metaforički i doslovni bijeg Theodorusa 'Thea' Sandforta iz pedofilske akademske arkadije u Nizozemskoj na američku Columbiju bila je prilično razumna i za zatiranje tragova pedofilskih zločina spasonosna odluka. Posebice nakon što je nizozemski sud donio odluku da najveći dio fundusa Zaklade Edward Brongersma nije nikakva znanstvena, već isključivo 'pedofilska kolekcija'.

'Zlatna' pedofilska era u Nizozemskoj traje do gašenja časopisa 'Paidika: časopisa za pedofiliju“ čije je poslanje i svrha bilo „promicanje normalizacije pedofilije': izlazio je od 1987. do 1995.

Nakon svega, na Theodorusa 'Thea' Sandforta, ali, na žalost, i na njegovog 'uglednog' hrvatskog kolegu i suradnika prof.dr. Aleksandra Štulhofera, može se primijeniti izreka jednog od najumnijih homoseksualaca u ljudskoj povijesti, Oscara Wildea: 'Nitko nije dovoljno bogat da otkupi svoju prošlost.'(No man is rich enough to buy back his past.) Njihovo divno prijateljstvo na međunarodnoj konferenciji društvenih znanosti u Dubrovniku od 12. do 16. lipnja 2001 na temu 'Seksualnost u tranziciji' ide tomu u prilog.

SPOLNI ZLOSTAVLJAČ KAO TELEVIZIJSKA I HUMANITARNA ZVIJEZDA

Dok je pozornost europskih i svjetskih, pa i hrvatskih medija, s dobrim razlozima, bila usmjerena na nepregledni niz strašnog spolnog svećeničkog zlostavljanja, pa i silovanja, djece u bogomoljama, sakristijama i svećeničkim domovima Katoličke crkve, međunarodna akademska pedofilska internacionala doživjela je početkom 21. stoljeća još jedan teški udarac, nakon otkrića da je jedna od najslavnijih televizijskih zvijezda u povijesti slavnog, kraljevskog, BBC-ija bio spolni zlostavljač svih i svakoga: djece i odraslih, muškaraca i žena. Zvao se Jimmy Savile. Bio je jedan od najslavnijih i najobožavanijih televizijskih i radijskih voditelja, glazbenih zabavljača i dobročinitelja u britanskoj povijesti. Britanska mu je kraljica za zasluge, kao i nizozemska ranije opisanom 'Theu', dodijelila plemenitaški naslov gospodina i viteza. Umro je, ovjenčan slavom, mirno, u svom domu Roundhayu u predgrađu Leedsa 29. listopada 2011. Na vječni je počinak taj super-bogati samac (nikad se nije oženio), čudak ili, kako su mu tepali 'ekscentrik',  poznanik i prijatelj britanske društvene kreme, pa i kraljevske obitelji, ispraćen uz najviše državne počasti. Nekoliko dana nakon njegove smrti, radijska i televizijska postaja BBC, na kojoj je radio pola stoljeća, emitirala je o njemu „dokumentarni“ film 'Sir Jimmy Savile - As It Happened':

U filmu je ovako definirao svoju životnu filozofiju: 'Cijeli sam život bio vođen zabavom: svaki je dan Božić, a svaka noć Nova godina. Sve je samo zabava i u tome nema ničeg lošega.'

Što je za njega zapravo značila riječ 'fun' (zabava, šala, užitak) postalo je jasno tek nakon njegove smrti. Glavni istražitelj 'Slučaja Savile' Peter Spindler početkom ove godine upoznao je britansku javnost sa zastrašujućim podatcima i činjenicama: slavom i bogatstvom ovjenčani televizijski voditelj kultnih, globalno popularnih glazbenih televizijskih emisija 'Vrh popa' (Top oft he Pops) i 'Jim će to srediti' (Jim'll Fix It) bio je demonsko utjelovljenje Dorijana Graya.

Dok je u javnosti bio osobni prijatelj ili dobar poznavatelj britanske kraljevske obitelji, najvećih glazbenih zvijezda XX. stoljeća, Svetoga Oca, Majke Tereze, brojnih šefova država i vlada, nobelovaca i dugih slavnih ljudi, privatno je bio beskrajno lukavi, nezajažljivi i neutaživi spolni grabežljivac i silovatelj koji je nekažnjeno 'operirao' pune 54 godine. U više od pola stoljeća silovao je 34 žrtve, a spolno je iskoristio i zlostavio još 420 žrtava u dobi od 8 do 47 godina, među kojima je bilo 50 dječaka.

Razvoj je događaja pokazao da su mnoge od tih činjenica i ranije bile poznate vodstvu BBC-ija, mnogim njegovim poznanicima i policiji - dakako i svim žrtvama. Ipak, umro je mirno i blago jer su ga od zaslužene svjetovne kazne štitili slava, bogatstvo i, iznad svega, veze i mreže poznanstava koje je cijeli život stvarao kao zaštitu za svoju monstruoznu rabotu.

Neposredno nakon smrti, BBC je objavio 'dokumentarni' film 'Sir Jimmy Savile - As It Happened' o slavi, genijalnosti, plemenitosti i neponovljivosti glazbenog promicatelja kojeg je u šezdesetim i sedamdesetim gledalo pola Velike Britanije:

Posmrtna slava beskrupuloznog spolnog zlostavljača i silovatelja ipak nije dugo trajala: do trenutka kad je, 19. studenog 2011. u 20.30, neovisna TV kuća ITV objavila zastrašujući dokumentarni film novinara-istraživača Marka Williamsa-Thomasa 'Naličje Jimmyja Savila' ('The Other Side of Jimmy Savile'). Film je u trenutku pisanja ovog eseja bio dostupan na:

PEDOFILSKA STRATEGIJA U XXI. STOLJEĆU: KAPILARNA LEGALIZACIJA

Iako su izgubili neke važne medijske, zakonodavne i pravosudne bitke, utjecajni i bogati europski i američki pedofili i njihovi 'znanstveni' jataci nastavljaju rat za postupnu, kapilarnu kulturnu legitimaciju i za njih poželjnu legalizaciju pedofilije kao posebnog, genetski i biološki navodno neispravljivog oblika 'spolnog stila' ili 'spolne usmjerenosti'.

U međuvremenu svoje nastrane strasti zadovoljavaju na poznatim odredištima pedofilskog turizma: u Maroku i drugdje u Africi, Filipinima, Tajlandu…

Da je tome tako, pokazuje ponovna pojava pozitivnog osvrta na pedofile i pedofiliju u jednom uglednom britanskom listu. Radi se o članku: Jon Henley 'Pedofilija: iznošenje mračnih žudnji na svjetlo', objavljenom u The Guardianu 3. siječnja 2013. Ključna je teza članka, dakako, kako je pedofilija biološki imperativ, nepromjenjiva životna i spolna sudbina: 'Možda su pedofili drukčije tkani. Ovo je radikalna stvar. Ali postoji rastuće uvjerenje, posebice u Kanadi, da pedofiliju treba klasificirati kao posebnu spolnu usmjerenost, poput raznospolnosti (heteroseksualnosti) i istospolnosti (homoseksualnosti). Dva su istaknuta istraživača svjedočila u tom smislu pred jednom kanadskom parlamentarnom komisijom, a tvrdnje da je pedofilija 'spolna usmjerenost' i da ju je zato 'nemoguće promijeniti' doslovce su objavljene u Harvard Mental Health Letteru u srpnju 2010.'

Citirano stajalište tipično je za novu pedofilsku medijsku, političku i pravosudnu ofenzivu. Novo središte spolnog 'liberalizma', zapravo spolne dekadencije, danas je Sjeverna Amerika, posebice Kanada.

Uloga društveno angažirane 'znanosti' i 'teorije' u legalizaciji pedofilije, pederastije, sodomije, pa i incesta vrlo je važna. U posljednjem desetljeću pojavio se čitav niz knjiga, tiskanih kod uglednih nakladnika koje naglašavaju pozitivne odnose spolnih odnosa odraslih ljudi i adolescenata, pa i male djece. Ovdje ću navesti tri paradigmatične knjige o „međugeneracijskom seksu“ koje su napisale žene: Judith Levine 'Štetno za maloljetnike' (Harmful to Minors, University of Minnesota Press, 2002.), Susan Clancy 'Mit o traumi' (The Trauma Myth, Basic Books, 2009.) i Sarah Goode 'Razumijevanje i rasprava o spolnoj privlačnosti starijih ljudi prema djeci: analiza pedofilije u suvremenom društvu' (Understanding and Addressing Adult Sexual Attraction To Children: A Study of Paedophiles In Contemporary Society, Routledge, 2009.).

Ključna je tvrdnja tih i brojnih drugih knjiga da je pedofilija tek jedna od normalnih spolnih usmjerenosti s kojom se društva moraju suočiti i pomiriti. Ili, kako piše Goode: 'Spolna privlačnost odraslih ljudi prema djeci dio je kontinuiteta ljudske spolnosti. To je nešto što se ne da eliminirati. Ukoliko o tome možemo razgovarati racionalno, priznajući da odrasle ljude mogu spolno privlačiti djeca, ali da oni ne moraju djelovati u skladu s tom privlačnošću, možda možemo izbjeći (sadašnju) pedofilsku histeriju. U tom slučaju, pedofile ne ćemo označavati kao monstrume i ne će biti tabu da ispravno vidimo i imenujemo stvari koje nam se događaju pred očima.'

Nasuprot uobičajenom stavu kako u današnjim razvijenim društvima od 1 do 2 posto ljudi ima pedofilske sklonosti, Sarah Goode, u spomenutoj knjizi, iznosi šokantnu procjenu da čak 20 posto odraslih muškaraca i 5 posto odraslih žena ima latentne pedofilske sklonosti. Ako se, uz to, zna da se izraz 'pedofilija' odnosi na nastranu spolnu sklonost odraslih muškaraca i žena prema sasvim maloj djeci, onoj prije puberteta, dok se za sklonost prema adolescentima u dobi od 14 do 18 godina koristi izraz 'efebofilija', broj bi potencijalnih spolnih grabežljivaca mogao biti znatno veći.

Na tu bi činjenicu posredno mogla upućivati i višegeneracijska slava romana 'Lolita' američko-ruskog pisca Vladimira Nabokova koji je, kad je prvi put objavljen u Parizu 1955., smatran pornografskim, opasnim za javni moral jer tematizira ljubav i spolnu avanturu sredovječnog muškarca i dvanaestogodišnje djevojčice.

Zato se Goode zalaže za 'normalizaciju' pedofilije: 'Ako pedofilima dopustimo da budu obični članovi našeg društva, s moralnim standardima koji vrijede za sve nas, poštujući one pedofile koji se uspijevaju kontrolirati, samo u tom slučaju čovjek koji ima težnju da spolno zlorabi djecu bit će iskren u pokazivanju svojih osjećaja i možda će u svojoj blizini pronaći ljude koji će mu pružiti potporu i dovesti u pitanje njegovo ponašanje prije nego nanese štetu djeci.'

Za aktiviste pokreta za legalizaciju pedofilije, pederastije i drugih spolnih nastranosti, veliki je uzor uspjeh pokreta za legalizaciju homoseksualnosti, biseksualnosti i transseksualnosti.

Oni stalno povlače povijesne usporednice, tvrdeći kako se trenutno nalaze u situaciji u kojoj je 'veseli pokret' (engleska riječ 'gay' izvorno znači: veseo, vedar, šaren, živ, razuzdan) bio prije 1948. i pojave 'Kinseyeva izvješća' u kojem je iznesen u to doba šokantan 'podatak', za koji danas znamo da je bio 'znanstvena' izmišljotina, da je udio LGBT stanovništva oko 10 posto. Dakle u doba u kojem su svi ljudi koji su imali spolne sklonosti koje nisu bile raznospolne (heteroseksualne) smatrani duševno poremećenim, kriminalnim i opasnim za javni moral i budućnost ljudskog roda i civilizacije.

Pedofili i pederasti svih zemalja i boja iskreno se nadaju da će povijesni proces NORMALIZACIJE njihove nastranosti i nenormalnosti (prema današnjim zakonskim normama najvećeg dijela svijeta) slijediti logiku procesa normalizacije LGBT-a: (a) viđenje pedofilije kao nečeg što je društveno apsolutno neprihvatljivo i nezakonito, (b) prihvaćanje potrebe da se o pedofiliji vode akademske rasprave, (c) prihvaćanje potrebe da se vode javne i medijske rasprave i (d) konačni cilj - prihvaćanje pedofilije kao posebne 'spolne sklonosti'.

Posljednjih je godina sve više članaka i knjiga u kojima se pedofili prikazuju uljepšano.

EPILOG VELIKE MORALNE PANIKE

Nakon što ga je na  konferenciji za tisak u zagrebačkom hotelu Sheraton (na kojoj je  odvjetnik Zvonimir Hodak najavio veliki broj tužbi protiv novinara i medija za 'javno sramoćenje' Judith Reisman) britanski filmaš i novinar Timothy Tate optužio da je u Lijepu Našu daleke 2001. osobno pozvao trojicu deklariranih pedofila, zdvojni je Aleksandar Štulhofer, na te teške optužbe, za Hinu izjavio: 'Ovo je svakako najteži trenutak u mojoj profesionalnoj karijeri!'

Nije, dakako, mogao negirati činjenicu da su njegovi gosti na 'Međunarodnoj konferenciji društvenih znanosti: Seksualnost u tranziciji' - održanoj od 12. do 16. lipnja 2001. u Dubrovniku - bila sva trojica spolnoslova koje je Timothy Tate javno prozvao kao pedofile: dr. Theo Sandfort (kao suorganizator), dr. Vern Bullough (kao glavni predavač) i dr. Erwin Haeberele (drugi najvažniji predavač: berlinsko Sveučilište Humbolt).

Štoviše, Tate je izdvojio nekoliko rečenica svakog od trojice prozvanih 'pedofila':

Dr. Theo Sandfort: 'Svijet je prepun odraslih. Uvijek se veselim vidjeti malenu djevojčicu.'

Dr. Vern Bullough: 'Nužna je naša samosvijest o tome da smo pedofili. Pod pedofilijom podrazumijevamo pristanak na međugeneracijski seksualni odnos.'

Dr. Erwin Haeberle (izjava pornografskom magazinu Hustler): 'Djeca što ranije trebaju početi masturbirati i naučiti uživati u seksualnom odnosu s različitim partnerima.'

Zanimljivo je da kolega Štulhofer kao znanstvenik, sociolog, nije javno komentirao spomenute i brojne druge 'teorijske' tvrdnje koje nepobitno dokazuju kako su njegovi dubrovački gosti predavači ideolozi, aktivisti i lobisti 'normalizacije' i legalizacije pedofilije/pederastije, već se odlučio na formalno-pravni komentar.

Za Hinu je izjavio: 'Kada je riječ o prozvanim osobama, nitko od njih, koliko mi je poznato, nije pedofil, niti je ikada bio pod takvom ili sličnom istragom. Nadam se da će gospodin Tate, ako ima suprotne informacije, učiniti ono sto je dužan učiniti - podignuti tužbu protiv njih.'

Vrlo je indikativno kako rabi isti argument koji se našao i u javnom priopćenju MZOS-a: ako Riesman ili Tate ne podnesu kaznene prijave protiv onih koje javno prozivaju kao pedofile, prozvani su oklevetani i nisu pedofili.

Takva 'argumentacija' nema, dakako, nikakve veze sa znanošću.

Nakon javno iznesenih tvrdnji kako nije znao, a ni provjeravao, što je njegov suurednik dr. Theo Sandfort radio i pisao prije negoli je s njim počeo surađivati, postavlja se sasvim logično pitanje nisu li iskusni i lukavi pripadnici javnih i tajnih pedofilskih organizacija i/ili organizacija koje se desetljećima bore za 'normalizaciju' i legalizaciju pedofilije i pederastije u prof. dr. Aleksandru Štulhoferu našli pogodan medij za - prodor na postkomunistički Jugo-istok.

Da se možda radi o tomu, pokazuje vrlo zanimljivi intervju koji je naš tragični spolnoslovni junak ne tako davno dao Jutarnjem listu, a kojem je uredništvo dalo višeslojno zanimljiv naslov: 'Znam sve o seksu, a ipak nemam još djevojku'.

U intervjuu Štulhofer, između ostaloga, kazuje: 'Nakon srednje škole imao sam veliki otpor prema građanskom, intelektualnom društvu. Taj bunt bio je povezan s velikim simpatijama za hipi pokret, kulturnu revoluciju i ljevičarstvo. Smatrao sam da moj izbor zanimanja mora biti odraz tog bunta. Zato sam, na užas svojih roditelja, kirurga i srednjoškolske profesorice, nakon završene Klasične gimnazije objavio da želim biti mornar. A onda sam malo omekšao i odlučio biti odgajatelj u vrtiću. Sa svojih 17 godina smatrao sam da se revolucija u društvu može pokrenuti jedino ako promijenimo klince već u vrtiću. To je bio veliki plan. Prijavio sam se na Pedagošku akademiju. Uz to, prijavio sam se i na sociologiju, i to zbog roditelja, koji su bili silno frustrirani što njihov sin ne će studirati, nego ići na neku višu školu. Sociologiju sam odabrao jer za prijemni ispit trebalo je pročitati samo tri knjige. Nisam pročitao ni te tri, ali sam nekako upao. A na Pedagoškoj akademiji nisu me primili! Užas.' (Jutarnji list je 22. veljače 2012.)

>>Aleksandar Štulhofer: Znam sve o seksu, a ipak još nemam djevojku

Možda su velmože tajne pedofilske ložnice proniknuli u tajnu Štulhoferove odbojnosti prema čitanju 'više od triju knjiga', a sa simpatijama su gledali i na činjenicu da je u jednoj fazi života sanjao o tome da bude 'teta' u dječjem vrtiću.

Teza o banalnosti zla možda je našla još jednu potvrdu u praksi izrade „kurikuluma“ (obrazovnika, nastavnog programa) 'zdravstvenog' (zapravo spolnoga) odgoja u Lijepoj Našoj.

Očito je da javnu raspravu o toj važnoj svjetonazorskoj temi treba vratiti na sami početak.

Piše: Slaven Letica / Hrvatski list