Arhiva članaka HRsvijet.net

 

Ne može proći dugo vremena a da se u stranim medijima ne pojavi članak koji Hrvatsku proziva za zločine koje je počinila NDH u Drugome svjetskom ratu. Autor posljednjega u nizu takvih članaka je James Bissett, bivši kanadski veleposlanik u Jugoslaviji. U članku za "Christian Science Monitor ",on ističe da Hrvatska «treba u cijelosti i javno priznati svoju ulogu u Drugom svjetskom ratu kao vjernog saveznika nacizma i sudjelovanje u genocidu protiv srpskog, židovskog i romskog stanovništva na svom području». Osim za zločine u Drugome svjetskom ratu, Hrvati se trebaju – ističe Bissett – «ispričati i za svoje zločine u ratovima 1990-ih».

U članku osim što opisuje ustaške zločine navodi i to da je Nezavisna Država Hrvatska usmrtila između 300 i 700 tisuća žrtava. «Sve dok Hrvatska ne nauči kako reći istinu o svojoj povijesti, za nju ne bi trebalo biti mjesta u EU«, istaknuo je još Bissett. Izvatke iz Bissettova članka prenio je Jutarnji list uz napomenu da je riječ o «stručnjaku za Balkan prosrpske orijentacije». Iako se godišnje ovakvih članaka u stranim medijima objavi poprilično veliki broj, držim da je ovaj sam za sebe dovoljna ilustracija o tomu, kakva je u inozemstvu percepcija o Hrvatskoj te o događajima u vrijeme Drugoga svjetskog rata i Domovinskog rata.

Već prva konstatacija da Hrvatska treba «u cjelosti i javno priznati svoju ulogu u Drugom svjetskom ratu» strane čitatelje želi navesti na potpuno netočne i pogrješne zaključke. Time se, naime, želi sugerirati da Hrvatska do sada nije u cjelosti i javno osudila zločine, što pak dalje navodi na zaključak da Hrvatska određene zločine prikriva, negira i umanjuje. Riječ je, naravno, o notornoj i podmukloj laži. Hrvatski su vlastodršci, naime, nebrojeno mnogo puta i na nebrojeno mnogo mjesta jasno i nedvosmisleno osudili postojeće i nepostojeće zločine počinjene u ime hrvatske države i hrvatskog naroda.

Hrvatska ne samo da je priznale sve zločine iz Drugoga svjetskoga rata, nego je kroz 45. godina jugoslavenske (pa)tvorevine konstantno bila optuživana i za one zločine koje nije počinila. Dovoljno je prisjetiti  se brojki koje su se navodile za logor Jasenovac: velikosrpski (kvazi)historiografi i ideolozi govorili su o 700 000 žrtva, dok su neki, kao primjerice Radomir Bulatović, došli i do brojke veće od milijuna (Koncentracioni logor Jasenovac s posebnim osvrtom na Donju Gradinu, 1990.).

Strategija krivotvorenja povijesne istine i uveličavanja broja žrtava imala je vrlo jasan i konkretan cilj: prikazati Hrvate kao zločince, monstrume i koljače. U vrijeme Domovinskog rata takve su laži – a znademo da je srbijanski književnik Dobrica Ćosić priznao da je Srbima laž najviše pomogla u njihovoj povijesti – služile kao instrument za onemogućavanje hrvatskog osamostaljenja. Jer, ako su Hrvati u Jasenovcu pobili milijun ljudi, tada su Hrvati monstrumi, a monstrumi normalno da ne zaslužuju svoju vlastitu državu.

Takve su lažne i sulude milijunske brojke o logoru Jasenovac nakon devedesete godine osporene i danas među hrvatskim političarima i povjesničarima postoji kakav takav konsenzus oko broja žrtava toga logora. Međutim, po stranim medijima i dalje se spominju brojke koje su bile službena dogma u vrijeme Jugoslavije. Znači li, stoga, Bissettova konstatacija da «Sve dok Hrvatska ne nauči kako reći istinu o svojoj povijesti, za nju ne bi trebalo biti mjesta u EU» to da Hrvatska mora ponovno prihvatiti brojke koje je propagirao jugoslavenski režim, a koje brojke danas u Hrvatskoj službeno odbacuju apsolutno svi političari i povjesničari? Jer, ako je o tomu riječ, tada se od Hrvatske očekuje da prizna ne samo one zločine koje je ustaški režim doista počinio, nego i one koje nije počinio!  A tada se više ne radi o tomu da se zločini moraju priznati, i da se za njih treba pokajati, nego se radi o političkoj instrumentalizaciji, manipulaciji i uopće kriminalizaciji svake ideje samostalne hrvatske države.

Valja se, međutim, upitati koliko je za takvo ponašanje stranih medija odgovorna i hrvatska vlast. Kada brojke i dalje uveličavaju srbijanski političari i mediji, to je nešto što nas ne treba nimalo čuditi. Ali kako objasniti takvo postupanje medija u recimo Kanadi, Francuskoj, Izraelu, Britaniji ili Americi?  Tko je kriv što njihovi mediji i dalje zastupaju lažne brojke i Hrvate optužuju za ono što nisu učinili? Odgovor se znade: kriva je nesposobna hrvatska diplomacija, čiji rad i ne može biti drugačiji kada se znade da u njoj i dalje glavnu riječ imaju ljudi propaloga jugoslavenskog režima.

Primjer koji možda i najbolje ilustrira rad hrvatske diplomacije je mlaka – ili bolje rečeno nikakva - reakcija na nedavno pisanje Jerusalem Posta. U članku izašlom u tim novinama napisane su monstruozne laži o Katoličkoj crkvi i bl. Alojziju Stepincu koji je proglašen jednim od kreatora genocida u NDH. Kao relevantna činjenica u tomu je članku uzeta notorna laž talijanskoga fašista Malapartea o zdjeli ljudskih očiju na Pavelićevu stolu kao o daru za imendan od strane «vjernih ustaša». Da je riječ o laži priznao je naknadno i sam Malaparte, ali se ta podmukla i monstruozna laž - kojoj je cilj animalizacija i patologizacija hrvatske povijesti i uopće hrvatskog pitanja - po stranim medijima i dalje provlači kao povijesna činjenica. Što hrvatska diplomacija radi kad se po stranim medijima pišu ovakve gnusne laži o Hrvatskoj i Hrvatima, kada strani mediji čine – kako je takvo ponašanje nazvao dr. Slobodan Langzločin riječima prema hrvatskom narodu? Odgovor je poznat: ne radi ništa – plaćeni nerad i dalje se smatra nečim najnormalnijim.

U Bissettovu članku posebno fascinira brojka žrtava koju navodi. On, naime, piše da je «Nezavisna Država Hrvatska usmrtila između 300 i 700 tisuća žrtava». Kako je, naime, moguće da brojka može varirati u rasponu od 300 000 do 700 000? Ovdje nije riječ o disproporciji od recimo 4 ili 5 tisuća. Ovdje je riječ o 400 0000 ljudi! Prema kojim je to kriterijima i metodologiji i na temelju koje literature on došao do ovih brojki? Možda – s obzirom da Jutarnji list navodi da je riječ o autoru «prosrpske orijentacije» i svjedoku obrane na suđenju Slobodanu Miloševiću – na temelju «naučnih radova» Vojislava Šešelja? Zašto Bissett Srbe ne pozove da se ispričaju za zločine nad Hrvatima i muslimanima u Drugome svjetskom ratu i Domovinskom ratu?

Zašto Srbe ne pozove da se ispričaju za zločine nad Albancima? Zašto Srbe ne pozove da se ispričaju za zločine nad Židovima u Drugome svjetskom ratu? Ne zna li Bissett – dok proziva Hrvatsku koja se za zločine nad Židovima ispričila -  da je Beograd bio prvi grad u u Europi koji je postao «Judenfrei», a Nedićeva Srbija «među rijetkim zemljama koja se riješila židovskog pitanja»? Zašto se ne progovara o toj neslavnoj epizodi iz srbijanske povijesti, koju bi Srbijanci vrlo rado zaboravili? Je li upravo činjenica da je taj zločin prešućen razlog što je u Srbiji – prema riječima Aleksandara Nećaka, predsjednika Saveza jevrejskih opština – do sada objavljeno više od stotinu knjiga antijudaističkog sadržaja («Zloupotrebe slobode, Antisemitske knjige u Srbiji», NIN, Beograd, 18. ožujka 2010.)?

Ono što u članku zaslužuje možda i najveću pozornost je Bissettov zahtjev da se Hrvati «trebaju ispričati i za svoje zločine u ratovima 1990-ih». Iako samo nerazumni ljudi mogu tvrditi da u Domovinskome ratu nije bilo zločina nad Srbima – uz, dakako, napomenu da se radilo o rijetkim, sporadičnim i izoliranim slučajevima, a ne o sustavu i službenoj politici – nisu li Srbi ti koji bi se Hrvatima trebali ispričati za zločine počinjene u ratu devedesetih? Ili autoru nije jasno da su Srbi ti koji su izazvali rat i počinili monstruozne zločine nad hrvatskim i muslimanskim stanovništvom? Ako mu to zbilja nije jasno, tko je za to kriv? Možda nesposobna i anacionalna hrvatska diplomacija? Dok se srbijanski skribomani i mitomani marljivo i ažurno javljaju u stranim medijima, i putem diplomacije, lobiranja i propagande anuliraju činjenicu da su izgubili rat, hrvatski autori i diplomati – čast pritom izuzecima! -  šute. Danas, naime, više nije situacija kao devedesete godine, kad je jugoslavenska diplomacija bila pod kontrolom Srba.

Ništa više ne opravdava hrvatsku diplomaciju za činjenicu da se u inozemstvu i dalje ne zna tko je bio agresor, a tko žrtva. Navedeni autor, a što i je najveći problem, nije jedini koji sugerira da su Hrvati ti koji bi se Srbima trebali ispričati za zločine. Po stranim medijima često se piše o Oluji kao o «etničkom čišćenju», «zločinu nad Srbima», «najstrašnijoj humanitarnoj katastrofi nakon Drugoga svjetskog rata» i sl. No malo se piše o zločinima koje su Srbi počinili nad Hrvatima u prethodnome ratu. Međutim,  s obzirom da  zločini nad Hrvatima ne brinu pretjerano ni hrvatske političare – jer u protivnom hrvatska vlast ne bi obnavljala stanove pubunjenicima i gradila spomenike četničkim zločincima - zašto bi onda uopće brinuli strance? Tko pristane biti crv, kasnije se ne može tužiti što ga gaze, znao je reći Immanuel Kant.

Dok se Hrvatsku stalno proziva da se mora ispričati za zločine, a ispričala se je već nebrojeno mnogo puta, i dok se od Hrvatske očekuje da stalno mora puzati radi «grijeha iz prošlosti» koje je već skupo platila i stoput okajala, postavlja se pitanje tko će se i kad ispričati za zločine počinjene nad Hrvatima? Hoće li se Srbi ispričati za ubojstva, progone, batinjanja, ekonomsku eksploataciju i politička ubojstva u doba prve Jugoslavije? Hoće li se Srbi ispričati za zločine počinjene nad hrvatskim civilima u Drugome svjetskom ratu? Ili ipak ne će s obzirom da hrvatska vlada sponzorira obnovu spomenika u Srbu, spomenika četničkim pobunjenicima koji su 1941. očistili lička sela od hrvatskoga pučanstva? Hoće li se Britanci ispričati Hrvatskoj što su omogućili zločin nad hrvatskim civilima u svibnju 1945.?

Hoće li barem otvoriti arhive i dokumentaciju o tomu događaju? Hoće li se Srbi ispričati za pokolje, ubojstva, silovanja i pljačke koje su počinili u prethodnome ratu? Hoće li Hrvatskoj nadoknaditi ratnu odštetu? Ili ipak ne će s obzirom da se radi «dobrosusjedskih odnosa» razmišlja o povlačenju tužbe protiv Srbije? Hoće li se, konačno, famozna «međunarodna zajednica» ispričati što je uvođenjem embarga na naoružanje Jugoslaviji Miloševiću dala otvorene ruke za pokolj Hrvata i Muslimana? Ili, drugim riječima: vrijedi li u međunarodnoj politici pravilo da svi imaju jednaka prava i jednaki tretman ili su, što reče Orwell, neki ipak jednakiji od drugih?

Konačno, ako se zbilja želi utvrditi što jest, a što nije povijesna istina, zašto hrvatska vlast ne bi – kad se Hrvatsku već toliko proziva po stranim medijima za ono za što se je već ispričala, a uz to optužuje i za ono što nije učinila – organizirala međunarodni znanstveni simpozij  na kojemu bi se objektivno raspravilo o logoru Jasenovac i ustaškim zločinima, ali i o zločinima komunista u toku i poslije rata? Na simpoziju bi se sučelili argumenti hrvatske i srbijanske strane, uz posredovanje znanstvenika iz drugih zemalja. Na kraju bi se na temelju dokaza i argumenata  donio zaključak i stvar bi konačno bila riješena.  Hrvatskoj nije potrebno ništa drugo nego da se konačno utvrdi prava povijesna istina. Jer, sve dok se konačno ne riješi pitanje zločina i brojki, na «ovim prostorima» ne će biti mira, unatoč političkim parolama o «regionalnoj suradnji» i «dobrosusjedskim odnosima». Još su stari Latini znali reći: Istina neka pobijedi pa makar svijet propao.

AUTOR: Davor Dijanović

 

// //