Arhiva članaka HRsvijet.net



O POLITICI U HRVATA

Autor: Davor Dijanović


Malo je onih koji se ne će složiti s konstatacijom da je politika jedan od najprljavijih poslova današnjice. Pogled na hrvatsku političku scenu daje jednu sumornu sliku, od koje se većini ljudi diže kosa na glavi. Pridjeve kojima građani opisuju i označuju svoje političare, bolje je ni ne spominjati. U očima običnog puka politika je postala sinonimom za legaliziranu pljačku, otimačinu i lopovluk. Prastara poslovica koja kaže da vlast kvari ljude (Power tends to corrupt...), točna je. Ali ni Bernard Shaw nije bio lud, kad je zborio da zapravo budale kvare vlast, ako je se domognu.

Hrvatska je školski primjer za to.

Formalno gledano, ljevica i desnica u Hrvatskoj postoje, ali je u praksi stvar ipak bitno drukčija. Razlike, doduše, postoje u vrijeme predizborne kampanje, no kad se zasjedne u fotelje, kad se ugrabi vlast, sva dojučerašnja obećanja i predizborni napjevi pokazuju se kao puke floskule kojima se maže oči «neupućenoga puka». Otegotna je okolnost što hrvatski narod uz to ima i vrlo slabo pamćenje, što dodatno omogućuje takvo politikantsko i opsjenarsko djelovanje. Umjesto da se detektiraju problemi i ponude konkretna rješenja za te probleme, domaćim je političarima milije uvijek i iznova svaljivati krivnju na svoje prethodnike. Takvom se retorikom služe i tzv. ljevičari i tzv. desničari.

Idejno i ideološki gledano, razlike među strankama još su manje. Privatni interesi, novac, moć, bogatstvo i medijska slava iznad su bilo kakve ideologije i općeg interesa. Važeća je jedino ideologija materijalizma, hedonizma i foteljašenja. Svete dogme e-unije, globalizacije, liberalizacije i slobodnog tržišta nikomu se ne kritizira. A i svaki pokušaj njihova kritičkog sagledavanja percipira se kao politički suicid.

U takvoj situaciji, gdje razlika među strankama faktički nema, sve je veći broj politički apatičnih birača koji uopće ni ne izlaze na izbore, smatrajući «kako se ništa ne može promijeniti», dok i oni koji izlaze manje glasuju na temelju stranačkih programa, a više prema osobnim simpatijama. Percipiranje neke stranke kao, kako se to uobičajilo reći, «manjeg zla», postalo je temeljni kriterij za davanje glasa ovoj ili onoj političkoj stranci. Međutim, zlo je zlo bilo ono veliko ili malo, ono ne može donijeti ništa dobroga: zlo uvijek rezultira zlim. Vodeći se takvim kriterijem pri glasovanju, zapravo samo produljujemo postojeće stanje i stvaramo jedan začarani krug političke korupcije, nemorala i pljačke. A upravo tada nastaje plodno tlo za sitne politikante i kameleone, kojima je politika tek sredstvo za zadovoljavanje osobnih interesa i bolesnih ambicija, dok za politički altruizam nikada nisu ni čuli.

Tragično, ali istinito, američki senator Simon Cameron kao da je bio u pravu, kad je rekao da je pošten političar onaj koji, kad je kupljen, ostaje kupljen.

No zapitajmo se: zaslužujemo li uopće bolju vlast i bolje političare? Nije li vlast samo preslika društva? Nije li vlast poštena onoliko koliko je pošten i narod? Ne trebamo se zavaravati, i među običnim pukom sve je manje poštenja, a sve više dijametralno suprotnih «vrlina». Rad na crno, neplaćanje poreza, švercanje, muljanje, kupovanje ispita i diploma, izbjegavanje obveza itd., popularniji su športovi i od košarke i nogometa. «Nije bitno koliko znaš, nego koga znaš», jedna je od novijih izreka koju se može čuti u pučkome žargonu. Kriza o kojoj se danas toliko priča u svijetu jest ekonomske prirode, no ekonomija je tu tek sekundarna. Mnogo je veća i opasnija kriza morala. Ekonomski deficit svakako je opasan, ali još je opasniji deficit poštenih i časnih ljudi.

Stvara se dojam da je egzistiranje na političkoj sceni moguće jedino uz istodobno gaženje osnovnih etičkih principa, vlastitog dostojanstva i temeljnih ljudskih vrijednosti. Političke stranke kao da su postale, figurativno govoreći, neka vrsta simfonijskog orkestra u kojemu moraš svirati onako kako dirigent od tebe zahtijeva ili ćeš u tren oka biti vani. Svaki politički individualizam i skretanje sa stranačke direktive strogo se kažnjavaju.

Govoreći o eventualnim promjenama, jasno je kako je potrebna promjena uopće političke klime i političke kulture. Ako su pošteni i časni ljudi marginalizirani, vrijeme je da ih se demarginalizira. To dakako predstavlja jedan veliki, težak zadatak, no od problema ne možemo i ne smijemo bježati, kad-tad će nas sustići. Račun, ako se odmah ne podmiri, doći će na naplatu s kamatama. Podjela na lijeve i desne stranke ionako predstavlja povijesni anakronizam i postala je obično sredstvo manipulacije. Vrijeme je da umjesto te podjele konačno vidimo tko su oni koji su za Hrvatsku, a tko su oni koji su protiv nje. Da vidimo koji je to antihrvatski kukolj koji uništava hrvatsko žito.

Politika možda jest kurva, ali samo ako je kurve vode.