Logo

Arhiva članaka HRsvijet.net


Tko se boji dijaspore?

AUTOR: Dr.Sc. Siniša Kušić

 

Povremeno se u Hrvatskoj, a naročito pred izbore, javljaju neke osobe ili političke organizacije tražeći da RH promijeni zakon o biračima sa ciljem da se Hrvatima u izvandomovinstvu oduzme pravo glasovanja.

Ti zahtjevi dolaze ponajviše iz pravca onih političkih krugova, koji tvrde da dijaspora bira samo jednu stranku, a koju bezuvjetno i slijepo slijedi. Naročito na sadašnjim izborima za novoga predsjednika RH (prvi krug), analiza biračkoga tijela izvandomovinstva jasno je dokazala, da izvandomovinstvo bira različite stranke i osobe različitih političkih ciljeva. Izvandomovinski Hrvati budno prate politička zbivanja u Domovini, odgovorno razmatraju, koje stranke i kandidati su najbolji za Hrvatsku i za Europu u koju se sada ulazi. U sadašnjim predsjedničkim izborima jedan mali broj Hrvata u izvandomovinstvu izašao je na izbore, a razlozi su različiti. Tako se do sada još uvijek nije realiziralo pravo dijaspore na pismeno glasovanje, a koje je od sredine 90-tih godina stalno obećavano. Nemogućnost pismenog glasovanja je velika prepreka mnogim Hrvatima, a koji da izađu osobno na izbore moraju putovati u druge gradove, a u nekim državama i u druge regije. Takva velika fizička udaljenost do biračkog mjesta (konzulata ili veleposlanstva) je veliki financijski i vremenski teret i u potpunosti se razlikuje od mogućnosti Hrvata u Hrvatskoj koji u "školi pokraj svoje kuće" mogu na kratko izvršiti tu svoju građansku obavezu biranja.

Još čudnije zvuči zahtjev za promijenu zakona o biračima kada se zna da je pravo biranja Ustavno pravo koje vrijedi za sve Hrvate bilo gdje se oni na kugli zemaljskoj nalaze ili borave. Čak se je i odlazeći predsjednik Mesić javno i negativno izrazio na tu temu tražeći da svi Hrvati samo u Hrvatskoj mogu glasati i to tamo gdje su prijavljenji sa boravkom. Gospodin Mesić očigledno zaboravlja uvaženu praksu članica Europske Unije koje svojim građanima, ma gdje god oni živjeli, omogućavaju pismeno glasanje. Nezamislivu reakciju i proteste bi na primjer navukla Njemačka Vlada na sebe, da predloži ukidanje biračkog prava njemačkim građanima koji žive izvan zemlje. Pitanje se postavlja, zašto onda predsjednik Mesić, koji tu europsku praksu jako dobro poznaje predlaže sada takve promjene. U tom kontekstu nameće se dojam, da se ne radi samo o šturom pravu izaći na izbore već da se radi o principijelnom pristupu domovinske Hrvatske prema dijaspori. Da li i kome u Hrvatskoj smetaju izvandomovinski Hrvati? Tko se boji diaspore?

Hrvatska u usporedbi sa drugim zemljama iz raznih razloga ima jednu jako veliku dijasporu. Međutim tu dijasporu Hrvatska premalo koristi u svrhu društvene, financijske i ideološke obnove i prosperitete. Čuju se još uvijek omalovažavajući nazivi za dijasporu kao što su gastarbeiteri (bauštelci) i to čak iz najvišeg političkog vrha. Takvo označavanje dijaspore ne odgovara stvarnosti. U mnogim zemljama raseljavanja, Hrvati slove kao nadprosječno obrazovan i sposoban narod, počevši od liječnika, poduzetnika, gastronoma pa čak do svjetski priznatih sveučilišnih profesora. Hrvati slove u svijetu kao primjerno integrirani u društva u kojem žive, a uz sve to brižno njeguju kulturu i tradiciju hrvatskoga naroda iz kojega su potekli. Ti Hrvati su pravi potencijal i mogu biti od velike koristi za sadašnju Hrvatsku, a koja oskudijeva sa mladim visokobrazovnim osobama, odgojenim u demokratskim društvima. Zašto Hrvatska pokazuje takav mali interes za navedene Hrvate u izvandomovinstu o tome se može samo spekulirati.

Ne smijemo zaboraviti dobronamjerne pokušaje sa političke razine, da se znanstvena dijaspora ukjuči u domaće strukture, institucije i programe kako bi se znanje u Hrvatskoj nadopunilo. No očigledno, postojeće strukture rade to iz razloga da se tako što brže dođe do financijskih sredstava, koja leže pohranjena u raznim programima europske unije, a manje se misli na sustavnu suradnju sa dijasporom. To se ogleda u tome da se znanstvenicima i stručnjacima iz dijaspore rijetko nude radna mjesta i katedre odgovarajuće njihovom znanju i sposobnostima, već se mjesta dodjeljuju po drugim kriterijima. Jedan dio hrvatskih znanstvenika koji su se vratili u Hrvatsku, nezadovoljni su takvim neprozirnim i čudnim sistemom dodjele radnih mijesta i odustaju od trajnog povratka u Hrvatsku, te se vraćaju zajednicama u kojima su stekli svoje znanje i odgovarajući društveni položaj, dok Hrvatska i dalje putuje prema "zemlji znanja".

Poželjno i korisno bi bilo da državni statistički Ured objavi podatke koji doprinos (financijski, humanitarni, turistički, nekretnine i drugo) izvandomovinski Hrvati godišnje daju Republici Hrvatskoj. Ti podatci jasno bi pokazali da toj doprinos nimalo nije zanemariv. Uz sve to izvandomovinski Hrvati su promotori hrvatske kulture i turizma jer svaki od njih kontinuirano pridobija i svoje prijatelje strance te i oni dolaze zbog turizma u hrvatsku. Tako je naprimjer prošla 2009. godina za turizam unatoč svim negativnim prognozama bila uspješna.

Uzimajući sve ovo u obzir puno bolje bi za Hrvatsku bilo da se izvandomovinske Hrvate prihvati otvorenih ruku te da ih se u toj pozitivnoj promociji hrvatske kulture i turizma podrži a ne da se ciklički pokušava na račun njih dobiti poene na hrvatskoj političkoj sceni. Bolje saveznike od izvandomovinskih Hrvata za jednu bolju, pluralističku, pravednu i ekonomski jaku Hrvatsku se nemože dobiti. Zato nema razloga za strah od diaspore, a još manje ima potrebe za podjelu nas Hrvata na Hrvate (prvog i drugog razreda) u domovini i izvandomovinstvu.

 

{googleAds}<script type="text/javascript"><!--
google_ad_client = "pub-4856610173099525";
/* 300x250, HOSTAMO SL-TEX */
google_ad_slot = "8444226637";
google_ad_width = 300;
google_ad_height = 250;
//-->
</script>
<script type="text/javascript"
src="http://pagead2.googlesyndication.com/pagead/show_ads.js">
</script>{/googleAds}


Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.