Arhiva članaka HRsvijet.net


DERNEKLAND ILI ZOMBILAND

AUTOR: Marko Francišković

 

Moglo bi se reći da u nedjelju Hrvatska bira između redikula i zombija. Taj opis ovih izbora izgleda mi baš zgodnim. Kratak i sveobuhvatan.

Također, taj opis dileme odmah daje i odgovor koga izabrati. Redikula, naravno. Koga drugoga? Redikul uvijek nadjačava zombija.

Recimo, kada bi se za predsjednika RH biralo između Gege, našeg hvarskog originala, i Josipovića, SDP-ovskog klona, uvijek biram čak i jednog Gegu bez obzira što ima etiketu i ponašanje redikula. To je zato što se u redikulnosti očituje čovječnost, jedna duboko ljudska crta, neka iskra života, ono nešto. Isto se odnosi i na Bandića. I on svojom redikulnošću nadjačava Josipovićev zombizam.

Na moguću primjedbu da se prepoznajem u redikulima odgovaram da se svakako prepoznajem jer, ako malo poznajemo povijest, upravo iz redova redikula je ljudskom rodu dolazio istinski progres. Skoro da i nema velikana ljudskog roda koji u svoje vrijeme nije bio označen redikulom od strane suvremenika. To nikako ne znači da su svi redikuli velikani. Nipošto, vrlo malo redikula uspije probiti „zvučni zid redikulizma“ te ući u povijest donoseći vrijednosti i ljepotu u ovaj svijet. Malo, ali ipak, neki uspiju, neka nada postoji, mogućnost je tu.

S druge strane, zombiji su uvijek bili samo zombiji, nikad ništa od njih. Nema među zombijima onih koji nešto vrijede i koji su unijeli u svijet neku novu vrijednost. To su sluge bile i sluge ostale kreature i izvan te sluganske paradigme niti znaju niti žele.

Treba shvatiti da i redikuli su ljudi, dok zombiji, oni su ništa. Praznina, dosada, ispraznost. Ili, kako jedan poeta jednom reče: „Lutke od krvi bez trunke ideje.“

Glavna odlika zombija je da nema svoje volje te u potpunosti izvršava volju svojeg gospodara. Zombi je savršeni sluga. Josipović je zombi. Točnije, Josipović je visokoobrazovani zombi, a to samo znači dobro dresirani zombi.

Među njima dvojicom nema nikakve bitne razlike u stvarima koje zastupaju, strateški su potpuno sukladni, a razlike su samo taktičke naravi. Stvorena je i jedna potpuno kriva percepcija da postoji razlika u tome što jedan mažnjava lovu, a drugi ne. Drugi je, kao, veliki poštenjak. Razlika je samo u količini, s time da je jedan primarno globalni igrač, a drugi ima primarne obaveze prema svojoj hajdučkoj družbi. Čisto ekonomski, manja je šteta od domaćih nego od internacionalnih lopina. Ako ništa, onda je domaćima ipak lakše stati na kraj, a i imovina im je uglavnom ovdje pa se može barem donekle naplatiti pokradeno. Ovim svjetskim lopinama može se staviti soli na rep jednom kada uzmu svoj plijen. Dakle, ostaje da je jedina bitna razlika između Bandića i Josipovića to što je jedan ridikul, a drugi zombi. Draži mi je ridikul.

Obojica su za EU, NATO i ostala globalistička zla. Jednako hvale „mirotvorca“ i „nadu“ Obamu, jednog u nizu ratnih huškača koji djelima pokazuje naznake da će nadmašiti svoje prethodnike u zlu koje potpiruju svijetom.

Kako je hrvatski nacionalni interes u tome da budemo slobodni i nezavisni, tako je u interesu i da Bandić bude onaj koji će nas „uvesti u Europu“. Tu vidim priliku da nešto pođe krivo i Hrvatska ostane nezavisnom. Makar samo formalno nezavisnom, ali ta formalnost je jedino što je preostalo i treba je čuvati pošto-poto jer predstavlja platformu na kojoj se sve dalje može nadograditi jednom kada politika koja ima volju i predstavu dođe u priliku djelovati.

Bandić, sa svojom patološkom demagogijom i bezobzirnim oportunizmom, ipak ima u sebi neku ljudskost koja daje makar jedan promil nade da u toj svojoj erazmo-roterdamskoj ludosti učini i nešto dobro za Hrvatsku i Hrvate. U redikulu Bandiću se vidi želja za moći, za vlašću, za osobnom potvrdom, želja za slavom, no to je sve samo potvrda njegove ljudskosti. Istina, posrnule i loše, ali ipak neke ljudskosti. To je sve karakteristika čovjeka, sve te loše stvari, dok se kod zombija Josipovića vidi jedno veliko – ništa. Kod Josipovića nema ničega, samo praznina, praznina, jako velika praznina. Sve je kod Josipovića svedeno na štrebersku poslušnost tuđinskoj volji – i zato je on zombi, čovjek bez vlastite volje, bez želje. Makar za nečim.

Konačno, jasno je vidljivo kako su se očitovali svjetski centri moći i da je Josipović njihov prvi izbor, pa bi barem zato bilo bolje da Bandić pobjedi. Neka ne bude sve 100% po njihovom.

I sada smo došli do najboljeg dijela cijele ove farse: tko će pobijediti? Tko će dobiti veći postotak? Odnosno, kome će biti prebrojeno više glasova?

Lako je moguće da, kada se sve poklopi, dođe do situacije u kojoj će omjer biti 50 : 50 i nekih par tisuća glasova će prevagnuti na jednu stranu. U toj situaciji s priličnom sigurnošću se može pretpostaviti da će se na ovaj ili onaj način u prebrojavanju namjestiti pobjeda Josipoviću. Možda čak i naknadno dođu glasački listići iz Srbije i zapečate rezultat onako kako je to naloženo izvana.

Prijevara u prebrojavanju glasova nije ništa novoga, u svakom izbornom ciklusu to je jedna redovita pojava, a u posljednjem biranju predsjednika RH to je bilo posebno razvidno. No, kao i u svemu ostalom, nikome ništa. Odgovornost je nepoznata stvar.

Poanta ovoga hipotetskog scenarija je u tome što se u toj situaciji, gdje se na prijevaru u prebrojavanju glasova pobjeda oduzima Bandiću i daje Josipoviću, pokazuje koliko je Bandić u biti slab i nikakav. Jer, koliko mi god bilo neugodno zagovarati Bandića kao onoga za koga treba glasati u ovoj ponudi, gutam ponos i to činim jer rezoniram da je ipak to bliže nacionalnim interesima. Kako je već prije obrazloženo, da se sada ne ponavlja. No, to je ujedno i maksimum koji se Bandiću može dati. Ono što ne dolazi u obzir je bilo kakva borba i angažman u tome da se Bandić naknadno izbori „za pravicu“ kada ga eventualno pokradu u prebrojavanju glasova. I to je najveća Bandićeva slabost, to što nije u stanju vaninstitucionalnim metodama ispraviti institucijsku prijevaru, a ne može jer sam nije dovoljno čist i jak da mobilizira mase. I ne samo njegova, da budemo jasni, nego svih 12 predsjedničkih kandidata koji su se prezentirali u ovim izborima. Svi su se redom prikazali kao slabići i neodlučni ljudi bez vizije, volje i hrabrosti, a narod je to po intuiciji – kako jedino narod i rezonira – prepoznao.

Tek kada ovaj sustav bude svjestan toga da mora igrati pošteno jer ukoliko nastavi prljavo biti će silom pometen, e, tek tada će doći i istinska promjena prema opstanku, blagostanju i prosperitetu koju hrvatski narod u nutrini svojeg bića želi. Tek tada će se moći počistiti sav kriminal i korupcija koja se uvukla u samu srž sustava. Ovako, sve je prilično jadno i bijedno u ovoj zemljici Hrvatskoj te dok se situacija ne radikalizira do krajnosti teško da će se išta pomaknuti iz letargije i apatije. Slično kako je bilo i krajem 80-tih kada je Hrvatska reagirala tek na prijetnju koja je dolazila iz Srbije. To je temeljni problem hrvatskog političkog miljea kao i hrvatske političke misli – potpuna pasivnost i izostanak ikakve inicijative, a zna se da u ratu pobjeđuje samo onaj koji ima inicijativu. To ponajprije znači imati inicijativu u osmišljavanju vlastitog svjetonazora i ideologije iz kojih se onda dalje izvlače političke, ekonomske, kulturne, medijske i ostale komponente koje sačinjavaju državu kao materijalni izraz kolektivne umnosti.

Sada smo tu gdje smo, i ostaje nam da izaberemo između dvije jadne opcije, između Hrvatske kao Derneklanda s predsjednikom redikulom ili Hrvatske kao Zombilanda s predsjednikom zombijem. U toj žalosnoj dilemi izaberimo Dernekland sa predsjednikom redikulom jer na derneku su ipak prisutni živi ljudi, pa gdje je život uvijek postoji i nada.

Ili, kako se kaže, domaće je domaće, a dernek je dio našeg narodnog identiteta.

Od nekud se mora krenuti.

{googleAds}<script type="text/javascript"><!--
google_ad_client = "pub-4856610173099525";
/* 300x250, HOSTAMO SL-TEX */
google_ad_slot = "8444226637";
google_ad_width = 300;
google_ad_height = 250;
//-->
</script>
<script type="text/javascript"
src="http://pagead2.googlesyndication.com/pagead/show_ads.js">
</script>{/googleAds}