Arhiva članaka HRsvijet.net

Britanski znanstvenici u časopisu British Journal of Psihology objavili studiju o ‘earworms’, pjesmama koje se stalno ponavljaju u našim ušima

ZAGREB - Moram dalje, moram ići do kraja, vrata pakla i raja otvaram, moram dalje, mijenjam jučer za sutra, mijenjam noći za jutra spokojna u dolinu sunca, idem ja..., pjevaju Ana Vilenica i Bojana Gregorić na početku svake nove epizode sapunice “Dolina sunca”.

Izluđuje i pjevača

No, odzvanja li vam navečer ili ujutro taj pjesmuljak u ušima nebrojeno puta tako da vam dosadi? Ili, izluđuje li vas svakoga prosinca (počevši od 1984. godine) pjesma “Last Christmas” Georgea Michaela? Činjenica da “Last Christmas” nervira i samoga Michaela iako mu svakoga Božića donese 12 milijuna zarade slaba je utjeha dok tu melodiju uzalud pokušavamo izbaciti iz glave. A gdje su svi oni džinglovi i reklame koji se motaju u našoj glavi i ponekad nas toliko dekoncentriraju da se ne možemo usredotočiti na posao.

Glazba pobuđuje mozak

No, ako se pokušate opsesivno boriti s izbacivanjem dosadnih refrena vaših misli, oni će se još duže zadržati, tvrde britanski psiholozi Philip Beaman i Tim Williams u radu nedavno objavljenom u British Journal of Psihology. Mnogima je nepoznato, no fenomen pjesmuljaka, refrena i džinglova koji se dosadno ponavljaju u našim ušima već godinama je predmet znanstvenih istraživanja. Taj fenomen prvi su opisali njemački psiholozi koji su skovali naziv ohrwurm, ali se u svijetu raširio termin earworm, odnosno na našem jeziku “ušni crvi” ili “bube u uhu”. Profesor James J. Kellaris sa Sveučilišta Cincinnati, koji slovi kao najveći ekspert za earworms, nakon višegodišnjeg je istraživanja došao do zaključka da “neki glazbeni dijelovi imaju svojstva da pobuđuju abnormalne reakcije u mozgu”.

Drugim riječima, naš mozak detektira neke refrene ili melodije kao neobične i zatim ih procesira ponavljanjem. Da bi neka melodija postala “buba u uhu”, tvrdi Kellaris, ona mora imati tri ključne osobine: jednostavnost, laku ponovljivost i ritmičku varijaciju. U studiji objavljenoj 2003. godine Kellaris je zaključio da 98 posto ljudi ima iskustvo s “bubama u uhu”. Dosadni refreni podjednako često zaokupljaju i muškarce i žene, no u ženskim se glavama zadržavaju duže. Također, “earworms” žene frustriraju i iritiraju više nego muškarce. Naposljetku, Kellaris je spoznao da “bube u uhu” češće napadaju i duže se zadržavaju kod glazbenika i zaljubljenika u glazbu.

Beethoven u uhu

Fenomenom “buba u uhu” bavio se i slavni neurolog Oliver Sacks u svojoj knjizi “Musicophilia” iz 2007. godine u kojoj se bavio ulogom glazbe u evoluciji čovjekova mozga. Sacks tvrdi da čovjekov mozak ima veći kapacitet da zapamti glazbu nego riječi. Stoga glazba može jače animirati čovjeka nego govor. U “Musicophiliji” Sacks je priznao da je tijekom besnih noći stotine puta u mislima ponavljao 15 sekundi dug pijanistički dio iz Beethovenova Trećeg pijanističkog koncerta. “Glazba biva zarobljena u nekoj vrsti spirale, majušnog kruga neurona iz kojega ne može pobjeći”, zapisao je Sacks koji je za “earworms” skovao termin neželjene glazbene slike (INMI).

Iako su mnogi istraživači, uključujući i Sacksa, spekulirali o izvorima i karakteristikama “buba u uhu”, napravljeno je vrlo malo egzaktnih istraživanja. Britanski psiholozi Beaman i Williams, pak, proveli su zanimljivo istraživanje u koje je bilo uključeno 103 ispitanika, 64 muškraca i 34 žene u dobi od 15 do 57 godina. U sklopu studije 12 ispitanika, devet žena i tri muškarca četiri su tjedna vodili dnevnike u koje su zapisivali svoja iskustva s “earworms”. Istraživanje je pokazalo da su kao izvori “buba u uhu” najčešće bili u pop glazbi, te ponekad u rock klasici, poput glazbe Pink Floyda i Guns&Roses. Na popisu najčešćih “buba u uhu” našle su se i glazbene teme iz televizijskog show programa te reklamni džinglovi.

Britanski psiholozi otkrili su da su u 24 posto slučajeva onemogućile u obavljanju posla. Kada su ispitanici pokušali izbaciti dosadne refrene iz glave, oni su se tvrdoglavo ponavljali i u prosjeku su trajali ukupno 40 minuta. Kada su ispitanici nisu ništa činili kako bi potjerali “bube iz ušiju”, one bi se u prosjeku zadržale 22 minute.

Čekajući nova istraživanja

Beaman i Williams najavljuju nastavak istraživanja. - Bilo bi dobro kada bismo mogli pomoću tehnika skeniranja mozga mogli pratiti što se zbiva u mozgu kada ga pobude ‘earworms’. Tada bismo mogli zaključiti koji su dijelovi mozga u to uključeni - zaključio je Beaman. /jutarnji

{googleAds}<script type="text/javascript"><!--
google_ad_client = "pub-4856610173099525";
/* 300x250, HOSTAMO SL-TEX */
google_ad_slot = "8444226637";
google_ad_width = 300;
google_ad_height = 250;
//-->
</script>
<script type="text/javascript"
src="http://pagead2.googlesyndication.com/pagead/show_ads.js">
</script>{/googleAds}